By U junačkom Gradu Pakracu 1. i 2. ožujka 1991. izbio je prvi oružani sukob između legalnih pripadnika redarstvenih snaga MUP-a RH i pobunjenih Srba. Uvod u sukob počeo je nešto ranije, kad je Hrvatski sabor donio Rezoluciju o prihvaćenju postupka za razdruživanje SFRJ i Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Ovaj sukob ili bolje rečeno napad Srba na Hrvate, u Pakracu se obilježava svake godine, pa tako će biti i ove – da se ne zaboravi.
Brojni su hrvatski policajci i branitelji mjesecima branili Pakrac, pa se prvi dani ožujka 1991. često uzimaju i kao početak hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.
Međutim, o tome se malo ili gotovo ništa ne uči u školama.
Sramotno, ali je tako.
Grad Pakrac je već u početku postao jedno od najkrvavijih, ali i ključnih bojišta Domovinskoga rata. Tu se ginulo i tu se rađala sloboda.
Međutim, uvijek treba isticati, a poglavito prigodom ovakvih sjećanja, da su Srbi učinili strašne zločine nad nevinim Hrvatima, a da je zbog toga malo tko odgovarao.
Nu, kad se sjetimo Pakraca, Grada junaka, trebamo se i moramo sjetiti jednog čovjeka, protiv kojeg je Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) još prije 7-8 godina podnijela Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (DORH) kaznenu prijavu., nakon čega se, kao i obično, – ništa nije dogodilo. Riječ je o Veljku Džakuli iz Pakraca, zbog teškog kaznenog djela – prikrivanja ratnih zločina. Naime, tijekom Domovinskog rata Džakula je obavljao dužnost predsjednika Vlade SAO Krajine zapadne Slavonije, a potkraj rata bio je i zarobljen, kao jedan od istaknutijih srpskih četnika, koji se aktivno borio protiv slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, koja ga je ubrzo (kakve li ironije?) i amnestirala.
Ovaj čovjek mora znati, prije svega, na koji je način od strane srpskih četnika u pakračkom kraju, na čijem je čelu bio Džakula, 18. kolovoza 1991. na barikadama u selu Kukunjevac uhićen dr. Ivan Šreter. Nakon što su ga Džakulini četnici uhitili, navodno je prebačen u jednu kuću u blizini zloglasnog logora Bučje, gdje je prema nekim svjedocima, kao što je primjerice, tada također uhićeni, časni i ugledni dr. Vladimir Solar, bio strašno mučen.
Nu, ni nakon toliko godina “nitko” ne zna (ne istražuje!) što se stvarno dogodilo s jednim od najistaknutijih hrvatskih mirotvorca, ravnateljem lipičke bolnice, koji je početkom srpske oružane pobune obavljao dužnost Predsjednika Kriznog štaba RH za zapadnu Slavoniju.
Džakula je morao znati i zna (!) dan Šreterove smrti kao i mjesto gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Ovaj bivši srpski četnik treba kazneno odgovarati i za prikrivanje ostalih teških ratnih zločina u logoru Bučje, jer bez njegova znanja, pa i odobrenja u pakračkom kraju, ali i šire nisu se mogli obavljati ratni zločini.
Ime hrvatskog mučenika dr. Ivana Šretera, kojeg s pravom nazivaju i hrvatski Gandi, dosad je na žalost malo poznato široj javnosti, iako je riječ o uzornom čovjekoljubu i bogoljubu novije hrvatske povijesti o kojem je, kako jednom reče Dražen Bušić, snimljen i dokumentarni film, ali ne postoji neki veći interes javnosti da ga se prikaže, već trune u nekoj uredničkoj ladici HTV-a.
Uz sve to, velika većina žitelja Pakraca i okolice već godinama zna i optužuje Džakulu za prikrivanje ratnih zločina na tom području, ali dosad su, ne zaboravimo, i pojedini Hrvati optužili i svoje najbolje i najveće generale pobjedničke vojske, od Gotovine, Markača, Brodarca, Glavaša, pa do Željka Sačića, ali na žalost ne i zločinačkog predsjednika Vlade SAO Krajine zapadne Slavonije, izravnog krivca za ubojstva, protjerivanja i rušenja svega što je hrvatsko.
Sabirni logor Bučje pokraj Pakraca pod upravom srpskih vojnika i paravojnih snaga (na čijem je čelu na ovaj ili onaj način bio Džakula) postojao je od kolovoza 1991. do siječnja 1992., a u njemu je bilo zatočeno oko 250 osoba, među kojima i veliki broj hrvatskih civila, žene, djece i staraca. Najmlađem zatočeniku, to Džakula vrlo dobro zna, (ali i Milorad Pupovac!), bilo je tek četiri godine! To je bio jedan od najstrašnijih srpskih logora. Mnogi su tamo izgubili živote, zdravlje, a ne mali broj još se vodi i kao nestali..
Međutim, krajem 1991. jedan dio zatočenika iz Bučja (zar ne Džakula?) srpski okupatori premjestili su u logor Stara Gradiška, gdje su ih također mučili i ubijali.
Nije istina da Džakula, ali i Pupovac, baš i o tome ne znaju ništa.
Prije bi bilo da nekima nije stalo do istine!
Stoga, kako bilo da bilo, ne može se govoriti o ratnim i krvavim danima u Pakracu, a i dalje „preskakati“ one koji godinama prikrivaju ratne zločince.
Također bi se i na ovu obljetnicu trebalo upitati: tko i za čiji interes štiti Veljka Džakulu?
Inače, svojedobno je Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.) u Pakracu svečano dodijelila priznanje Junak Domovinskog rata dr. Ivanu Šreteru (posthumno), a u Vukovaru je nema tome dugo zastupnik u Hrvatskom saboru Stipo Mlinarić Ćipe osnovao i Centar „Dr. Ivana Šretera“, sve u želji da se nešto pomakne i u svezi otkrivanja ratnih zločinca, tim prije jer u nas se neprestano govori o strašnim zločinima koji su se dogodili tijekom velikosrpske agresije, ali nažalost ne iznose se i imena krivaca, a još manje ih se uhićuje i zatvara.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
