By Ovih dana, na Sljemenu, gradonačelnik Grada Zagreba, sa svojim suradnicima, i naravno s neizbježnim, „Srbinom po zanimanju“, Miloradom Pupovcem, otkrio je spomen obilježje obitelji Zec koji su ubijeni tijekom velikosrpske agresije.
Oni neprestano napuhavaju ovo nedjelo, dok o ostalim nevinim žrtvama hrvatskog obrambenog Domovinskog rata niti se oglašuju, a kamoli da bi im se poklonili.
Evo, ponovno obilježavamo srpske i ine ratne zločine u Voćinu. U tom malom selu 13. i 14. prosinca 1991. pobijeno je, masakrirano 47 civila, samo zato i isključivo što su bili Hrvati. Tamo nije bilo kuće u kojoj nije pronađeno neko mrtvo ili ranjeno tijelo, ili pak koja nije bila razorena. Čak je sravnjena sa zemljom i katolička crkva, koju su Srbi pretvorili u skladište.
Nu, ratni zločini u Voćinu ne zanimaju ni većinu novinara i medija, već za njih saznajemo tek od pojedinih domoljubnih portala.
Srpski politikanti predvođeni Pupovcem i Miloševićem također se ne javljaju. Nema ni Goldsteina ni Pusića, čak ni Šerbedžije, nema ni glasa od njih. Srpske Novosti ne izvještavaju o četničkim ubojstvima, a u beogradskim medijima i o tome se šuti.
Drugim riječima- sve je po starom: selektivno se nažalost i dalje prilazi ovakvim temama, tj. sve je po onom – ovo hoćemo-ovo nećemo.
Žalosnu sudbinu obitelji Zec hoćemo, a 47 hrvatskih civilnih žrtava u Voćinu – nećemo!?
Još je žalosnije da nitko nije osuđen za pokolj nevinih žrtava u ovom selu. Istina, neke su proganjali, ali oni „nisu dostupni“. Kako, zbog čega? Ako nisu dostupni netko je i zbog toga kriv. Što se onda pravosuđe ne pozabavi njima, kako se „pozabavilo“ navodnim hrvatskim ratnim zločincima, koji su im – dostupni.
Nu, za ratne i ine zločina nakon II. svjetskog rata, ali i u hrvatskom Domovinskome ratu često se čuje i naglašava da – povijest treba prepustiti povjesničarima! To bi isto tako bilo, da se malo našalimo, da se i razni zločini prepuste povjesničarima, a ne policiji, DORH-u, Uskoku i sličnim službama, koje već ima kao mladoga graha. Zločin je zločin! I treba biti sankcioniran, bez obzira kad se i pod kakvim okolnostima dogodio. Ako je netko orobio banku prije deset ili pedeset godina nikada niste čuli da taj čin treba prepustiti povjesničarima, već da na tome radi, istražuje nitko drugi nego – policija. Povjesničari, primjerice, istražuju koliko je bilo žrtava u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Šibeniku, Zadru, Gospiću, Kninu, Vinkovcima, Županjii, Staroj Gradiški, Golom Otoku, Jasenovcu, Teznu, Bleiburgu, Jazovki, Maceljskoj šumi i na još tisuće lokacija gdje su Titovi antifašisti i Miloševićevi četnici obavljali okrutne zločine bez suda i suđenja, baš kao i zločinačka JNA i srpski i ini agresori u Domovinskome ratu. Jedni vele da je bilo toliko žrtava, drugi onoliko. Tome je jedino zajedničko da zbog masakriranja, prije svega nevinih Hrvata, nitko nije odgovarao. Zašto? Je li nisu postojale ubojice-zvijeri ili ih do danas nitko i ne traži?
Obzirom da je riječ o teškim ubojstvima, ratnim zločinima koji ne zastarijevaju, pa i tzv. običnim ubojstvima postavlja se pitanje: što povjesničari imaju s time, tim više kad se zna da su u Hrvatskoj glavni „povjesničari „osmoškolci“ ala Goldstein, Klasić, Rašeta i slični, koji su uvijek pisali i pišu kako „aga kaže“? Otkada su povjesničari zaduženi da otkopavaju kosti nevinih ljudi i da na taj način broje tko je na kojem području, primjerice, stradao od Titove ruke (bez suda i suđenja). Partizanski general Ivan Šibl pisao je da su partizani sudili na smrt i seljake za prikrivanje deset (10) kilograma soli (vidi Vjesnik u srijedu, Zagreb, 17.II.1967., str.5.).
Pa, ako je zločin zločin, a jeste, zbog čega u ovom slučaju hrvatska policija i ini organi ne istraže: koliko je i na koji način nevinih ljudi ubijeno nakon II. svjetskog rata (sve do devedesetih), a koliko u Domovinskome ratu, zatim koliko su tih zločinaca uhitili, priveli pravdi i koliko ih je osuđeno, odnosno tko je kriv što su mnogi izbjegli pravdu? Nakon toga, trebaju doći povjesničari, ne, nikako lažni, potkupljivi i primitivni i u javnost izaći s točnim podatcima.
Povijest treba prepustiti povjesničarima, ali ne i istrage o zločinima, jer povjesničari ne primaju plaće kao policajci, doušnici, izdajice i mutikaše.
Stoga, neka policija, na zahtjev Dorh-a, Uskoka i ostalih tajnih i inih službi već jednom pokrene istragu, jer nevini životi su u pitanju. I to na stotine tisuća – Hrvata.
Neka policija, a ne povjesničari ustvrde zločine koje je, ako je, počinio Josip Broz, a ne da već i mala djece znaju tko su ratni i ini zločinci, a da to „ne znaju“ oni koji su za ovakve stvari dobro plaćeni i čiji je to zadatak.
U Hrvatskoj još ima na tisuće doušnika i izdajica, a oni su pretpostavljamo za dobru nagradu, i te ka ko spremni razotkriti ubojice koji se i danas slobodno šeću slobodnom, samostalnom i neovisnom hrvatskom državom.
Dakle, kako bilo da bilo, tko je 1991. u Voćinu, na najstrašnije načine, čak i čavlom u glavu (sic!) ubijao nevine Hrvate?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
