By Srpski predstavnici u Republici Hrvatskoj, poput notornog Milorada Pupovca, svako malo obilaze mjesta gdje su se dogodili navodni zločini u II. svjetskom ratu ili pak u Domovinskom, a u kojima su nastradali Srbi ili pripadnici drugih naroda i narodnosti poput Židova, Roma i drugih. (Gdje god mogu Hrvate kao žrtve „preskaču“!).
Tako je Pupovac sa suradnicima i ove godine posjetio zaseok Grubore i selo Plavno gdje su navodno od hrvatske strane nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja95 smrtno stradali i neki srpski civili.
Posjećujući ova mjesta čuli smo od srpskih predstavnika da su došli i s ciljem da se pokaže i ukaže da se mogu stvoriti uvjeti za povratak stanovništva.
-Ljudi misle da su ustaše bili antifašisti, a partizani zločinci. Potrebni su nam mediji, škole, javni autoriteti da bi se saznala istina – kazao je uz ostalo Pupovac, koji nije zaboravio spomenuti da nam je i te kako važan suživot, ali i kažnjavanje svih ratnih zločina.
Nu, koliko je nama poznato, za Grubore su se vodili sudski sporovi i neki od hrvatskih branitelja čak su i osuđeni.
Po Pupovcu, naravno, nedovoljno.
Predsjednik Republike Zoran Milanović otišao se pak pokloniti hrvatskim žrtvama iz Domovinskog rata u selu Kijevo. Tamo su srpski okupatori napravili masakr nad nevinim hrvatskim stanovništvom.
- Opraštanje, pomirba, suživot, poštovanje, respekt, zajednički život- to je početak za novi početak, istaknuo je.
A u Kijevu tijekom kolovoza 1991. nevini Hrvati osjetili su svu težinu divljačke agresije JNA i srbočetnika. Selo je opljačkano, župna crkva srušena, ljudi odvedeni u logore, ubijeni, mučeni…
Kako to da i takva sela i mjesta ne posjećuju i srpski i ini predstavnici i ne traže da zločinci budu kažnjeni?
Tko je uostalom dosad odgovarao za rušenje niza hrvatskih bolnica u Domovinskome ratu? Vukovarsku ratnu bolnicu i sve ono što su ova ustanova i njezini djelatnici proživjeli tijekom rata gotovo više nitko i ne spominje, a kamoli da se traže krivci.
Sve manje se pažnje na nacionalnoj razini pridaje i hrvatskim žrtvama u Škabrnji, Saborskom, Lipiku, Pakracu, Osijeku, Vinkovcima, Županji, Vukovaru, Novoj Gradiški, Zadru, Dubrovniku, Šibeniku, Kninu, Karlovcu, Gospiću, Ogulinu, Iloku, Tovarniku, Splitu, Vodicama, Aljmašu, Virovitici, Voćinu, Daruvaru i brojnim drugim gradovima i mjestima.
Srpske koncentracijske logore također malo tko spominje.
Baš kao i one koji su krivi za smrt oko 400 dječaka i djevojčica.
Ono što je žalosno (i smiješno) da se i Srbi iz Beograda sve češće javljaju s osudama hrvatskih branitelja u Domovinskome ratu, a da na takve „apele“ gotovo u Hrvatskoj nitko i ne odgovara, kao „neka pljuju, pa što?“.
Da, nama treba pomirba, oprost, suživot, ali i odgovor na pitanje: je li bi se dogodio bilo koji ratni zločin od 1991. da nije bilo srpske i ine agresije na Republiku Hrvatsku, pa i BiH i Sloveniju?
Mladen Pavković
