By Strašan zločin dogodio se tijekom velikosrpske agresije u Saborskom. O tome djeca ne uče u školama, a i inače slabo se sve što se tamo događalo spominje i u medijima. Veliki broj ljudi čak ni ne zna gdje je to mjesto, u kojem se 12. studenoga 1991. dogodio pokolj nad Hrvatima, od strane Srba, koji su bili agresori. Dovoljno bi bilo da koji puta odu samo malo nedaleko Plitvičkih jezera i pronaći će i ovo mjesto! Oni koji su u Saborskom ostali živi obično se na dan tragedije okupe, dođe i netko od gostiju, zapale se svijeće, polože vijenci i minutom tišine oda se počast onima koji su stradali ni krivi ni dužni, samo za to što su bili Hrvati. Međutim, o Saborskom i stotinama drugih mjesta treba se govoriti i pisati – da se ne zaboravi. Ono što je još tužnije je činjenica da nitko nije odgovarao kako treba za te zločine, a prema svemu sudeći i ne će. Mediji su puni izjava nekakvih pupovca, ali ne i žrtava iz Saborskog, o kojima bi trebalo snimati i filmove.
Pa, što se tako strašno dogodilo u ovom malom hrvatskom mjestu, kojeg nitko i ne spominje?
Samo i isključivo zbog toga što se u njemu hrvatski disalo (i diše) od 6. rujna, pa do 12. studenoga 1991., dakle nešto prije okupacije Grada Vukovara i Škabrnje, srpski četnici su ubili 51 osobu, od kojih se još uvije devet vode kao – nestali. Pretežno su to bili starije žene i muškarci. Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba!
Što mislite, kako su ih pokopali? Poput divljih životinja zatrpali su ih u jamu, tako da je danas i Saborsko na „karti“ masovnih grobnica iz oslobodilačkog Domovinskoga rata. Na ovom se mjestu nalaze i masovne grobnice…
Tamošnji preživjeli hrvatski branitelji, predstavnici Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, općinske i ine strukture, a najviše obitelji poginulih i nestalih ne će i ne mogu nikada zaboraviti te strašne zločine.
Je li moguće da za zločince još nije stigla zaslužena kazna? Neki su srpski zločinci, istina, i optuženi za ovaj stravičan pokolj nad Hrvatima, na „ustaško uporište“, ali ti su osuđeni u odsutnosti, ni jedan nije u hrvatskom zatvoru, znači da im mogu staviti „soli na rep“. (Pojeo vuk magare!).
U vrijeme Srpsko-Crnogorske agresije protiv Hrvata na ovo malo hrvatsko mjesto svom snagom navalili su pripadnici tzv. Jugoslavenske narodne armije (JNA), zločinačke vojske, o kojoj se u školama uglavnom uči da su oslobodili – Jugoslaviju, i to pod vodstvom (ratnog i inog) zločinca Josipa Broza Tita. Pomagali su im domaći Srbi, sve do jučer njihove „komšije“.
Plan im je bio etnički očistiti tamošnje područje od Hrvata i inog nesrpskog stanovništva, sve u cilju postizavanja etnički čiste tzv. Republike Srpske Krajine.
Ovo mjesto, naravno, nije moglo pružiti neki žestoki otpor, što su srpski i ini zločinci znali, ali su unatoč toga upotrijebili svu silu naoružanja, tako da od Saborskog ne ostane ni kamen.
Najžešći napad dogodio se 12. studenoga 1991. Zločincima je trebalo čak desetak vojnih zrakoplova, blizu pedesetak tenkova, desetak haubica i VBR-ova te oko tisuću vojnika ili bolje rečeno zločinaca, da probiju obrambene crte sela, koje u to vrijeme nije imalo ni toliko stanovnika. Kad su uspjeli probiti crte obrane, poput vampira, navalili su na sve što je ostalo. Išli su od kuće do kuće i ubijali nevine ljude, žene, djecu, starce. Vodili su se „parolom“ da samo mrtva usta ne govore, a to su i te kako naučili i nakon II. svjetskog rata. Samo toga dana ubili su (masakrirali) iznimno veliki broj mještana, koji nisu htjeli napustiti selo, svoje domove i svoju obitelj.
E, kad nećete, govorili su četnici, bit će krvi do koljena. I što im je bilo na umu to su i učinili. Ubijali su i klali, a uzgred i pljačkali. Čak su i Katoličku Crkvu digli u zrak, a groblje „preorali“. Banda stvarno nije imala milosti.
Oni koji su uspjeli preživjeti pakao, nekoliko su se dana provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH, odakle su se pretežno ranjeni i nikakvi uspjeli vratiti u Hrvatsku, kao izbjeglice.
Da, to je Saborsko o kojem se ne pišu reportaže, ne snimaju filmovi i emisije, o kojem se ne govori na radiju. A kad se govori i piše većina se pravi da taj vapaj ne čuje.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
