By U Hrvatskoj je malo koji pravomoćno osuđeni srpski ratni zločinac iz Domovinskog rata završio u zatvoru. Obično se kod nas takvima sudi u odsutnosti, i „čiča-miča“ gotova je priča!
Nu, mnogi su već zaboravili slučaj hrvatskog branitelja Veljka Marića. Zbog navodnog ubojstva srpskog civila tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata u Beogradu je osuđen po kontraverznom zakonu o „regionalnoj jurisdikciji“ na strašnu kaznu od 12 godina zatvora. Tu kaznu bez protesta (!) i bez nekog većeg zalaganja za hrvatskog branitelja-dragovoljca priznalo je i hrvatsko pravosuđe. Nakon šest godina provedenih u srbijanskim zatvorima „veliki uspjeh“ naše diplomacije je bio da je zatvor u Beogradu zamijenio zatvorom u Glini!
To što je Marić (2011.) osuđen u Srbiji to bi isto tako bilo da su nakon II. svjetskog rata Njemačka ili Japan osudili i zatvorili nekog ruskog ili američkog vojnika!
O slučaju Marić objavio sam dvije knjige, prepune dokumenata, u kojima se i te kako vidi da je osuđen bez dokaza, odnosno da nije imao pošteno suđenje! O tome su pravni i ini stručnjaci trebali raspravljati. Ali nisu, jer Marić nije bio „general“, već obični vojnik! Oni koji su upoznati s njegovom optužnicom i presudom vrlo dobro znaju da je – nevin. Optužen je da je 31. listopada 1991., kao hrvatski vojnik, pripadnik 77. samostalnog bataljuna Grubišno Polje, u Vojno-redarstvenoj akciji Otkos 10, u selu Rastovac (Općina Grubišno Polje), prigodom akcije „čišćenja“, ubio, hicima iz vatrenog oružja, civila srpske nacionalnosti Petra Slijepčevića. Tom ubojstvu bila je nazočna jedino (dakle, jedino) njegova supruga Ana Slijepčević, koja ni u jednom (!) iskazu nije optužila Veljka Marića, jer je, kako je izjavila, „osobni opis nepoznatog vojnika slabo upamtila“.
Nu, idemo redom, sjećanja radi, pa sami prosudite je li Veljko Marić ratni zločinac ili Junak hrvatskog Domovinskoga rata, koji je u borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu proveo 1510 dana u hrvatskoj vojsci i policiji.
U optužnici Veljka Marića, kao prvo, možete pročitati kakav se ratni sukob u rujnu i listopadu 1991. vodio u Hrvatskoj.
O tome nitko ne govori. Zašto, zbog čega?
Dakle, tužitelj za ratne zločine Republike Srbije Vladimir Vukčević u Optužnici je napisao da se u Hrvatskoj u to vrijeme (rujan, listopad, studeni 1991.) odvijao oružani sukob između „hrvatskih oružanih formacija u koje su spadale jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Hrvatske, Zbora narodne garde (ZNG) i Narodne zaštite (NZ) s jedne strane i pripadnika Teritorijalne odbrane (TO) Grubišnog Polja sa druge strane, te istovremeno u kontekstu oružanog sukoba na širem području Republike Hrvatske, a koji nije imao karakter međunarodnog sukoba, između hrvatskih oružanih formacija i jedinica Jugoslavenske narodne armije (JNA).“
Zatim se u optužnici Veljka Marića također navodi da su tijekom rujna i listopada 1991. „pripadnici hrvatskih oružanih formacija izvršili više organiziranih napada tokom kojih je opljačkano i popaljeno (da ti pamet stane!, op.a.) više od 30 sela!“
To drugim riječima znači da smo se borili (klali) između sebe, da smo rušili jedni drugima! (A to je bilo mjesec-dva prije okupacije Vukovara i Škabrnje.) Pa, ako smo se borili između sebe, i to još na hrvatskom teritoriju, što se i zbog čega onda u taj sukob miješa Republika Srbija (agresor), tim više što su isticali da u to vrijeme na širem području Grubišnog Polja uopće nije bilo pripadnika zločinačke JNA, što je također laž, jer je bila u Rašenici (Općina Grubišno Polje), ali i drugdje.
Znači, prema srbijanskom scenariju, hrvatske postrojbe su se tada, na području Grubišnog Polja, borile protiv Teritorijalne obrane (TO) Grubišnog Polja! A to drugim riječima, (u prijevodu), znači da je tadašnja Teritorijalna obrane (TO) bila u stvari SRPSKA, odnosno agresorska vojna postrojba, jer Hrvati se sigurno nisu borili protiv Hrvata, ni u Grubišnom Polju.
Zbog čega to, da smo se borili protiv Teritorijalne obrane (TO), nitko nigdje ne ističe, (ni demantira!), već smo to morali „saznati“ od Srba, putem optužnice Veljka Marića?
A ako je to tako, a prema srbijanskoj optužnici i jeste, onda Veljko Marić nije mogao biti suđen u Srbiji, što znači da ga je trebalo odmah – osloboditi!
Nu, hrvatsku diplomaciju, hrvatsko pravosuđe u to vrijeme slučaj ovog hrvatskog ratnika uopće nije zanimao, što je sramno da sramnije ne može biti.
Idemo dalje.
Već smo rekli da je jedini svjedok ubojstva Petra Slijepčevića bila njegova supruga, koja nije nikada, ali nikada optužila Veljka Marića za ubojstvo!
Pa, na osnovu kojih dokaza je na tako drastičnu kaznu, od 12 godina, osuđen Veljko Marić? Tko su bili ti koji su „vidjeli“ i ono što nije vidjela ni supruga stradalog civila?
Riječ je o izjavama dvije osobe. Jedan je Josip Kisela, a drugi Darko Černi. Oni su, kao prvo, izjavili da su također sudjelovali u akciji „čišćenja“ sela Rastovac. Kisela je, kao hrvatski vojnik, na cesti našao vojničku kapu, koja je navodno ispala u dvorištu obiteljske kuće ubijenog, a tamo ju je navodno bacila supruga ubijenog. Na toj kapi nije bilo nikakvih posebnih oznaka, ali on je (među tisućama njih) „znao“ da pripada Veljku Mariću, (samim time i „ubojici“) pa mu je stoga i sam odnio kapu, odnosno vratio, iako je ovaj negirao da je njegova!? Černi je za razliku od Marića bio pripadnik Narodne zaštite (NZ). Po njegovim riječima, Marić je „ušao u dvorište jedne kuće, iz koje se ubrzo začula pucnjava. Nedugo zatim, iz te kuće je izašao okrivljeni, tj. Marić, vidno uzbuđen, bez kape na glavi. Rekao mu je (sic!) da je ubio čovjeka u nazočnosti njegove žene, pri čemu ga je ovaj napao nožem, bio je u odori, i imao je automatsku pušku.“- izjavio je Černi.
Ostali koji su ispitani u svezi ovog slučaja nisu ništa vidjeli, ali su tu i tamo nešto čuli. Svjedoci koje je predlagala Marićeva obrana nisu dobili riječ. Naravno!
Dakle, samo i isključivo na osnovu ovih „čvrstih“ dokaza Kisele i Černija, (koji su ih tijekom rasprava čak i mijenjali!), Veljko Marić je osuđen na drastičnu kaznu, a da se Republika Hrvatska ne da nije žalila već je prešla preko laži i o kakvim se borbama u to vrijeme na području Grubišnog Polja radilo.
Spomenimo još da u Optužnici Veljka Marića od 12. kolovoza 2010. na petoj stranici piše i ovo: „Iz zapisnika o ekshumaciji i obdukciji pok. Slijepčević Petra obavljenog ove, 2010. godine, proizlazi da je mrtvo telo pokojnika potpuno skeletirano i da je bez imalo ostataka nekih tkiva i organa. Na nađenim kostima nema znakova strelnih povreda ni tragova mehaničkih ozleda, tako da je uzrok smrti nepoznat.“
I ovu optužnicu potpisao je Vladimir Vukčević, tužitelj za ratne zločine Republike Srbije.
Pa, ako nema dokaza, a u ovom slučaju ih doista nije bilo, poglavito onih koji bi čvrsto i istinito potvrdili da je Marić uistinu ubio srpskog civila, zbog lažnih optužbi i totalno krivog predstavljanja sukoba na ovom području, Veljko Marić trebao je već davno izaći iz zatvora. Također je nevjerojatna činjenica, koju je neprestano spominjala i tada ugledna zastupnica u Europskom parlamentu (EU) gđa. Marijana Petir, da Marić nije uhićen već jednostavno otet, tim više što za njim nije bila raspisana nikakva tjeralica.
Ovdje treba naglasiti i riječi Đorđe Dozete, odvjetnika Veljka Marića. On je istaknuo da je optužnica neutemeljena jer nije zasnovana na pravnim dokazima. Naime, po njemu, navedeni dokazi u optužnici su prikupljeni u istrazi protiv NN osobe, a ne u istrazi protiv optuženog Veljka Marića te se oni ne mogu koristiti (a ipak su se koristili!).
I na kraju, riječ – dvije, što je zapravo bila Vojna operacija Otkos 10, a u kojoj je sudjelovao Veljko Marić. Riječ je o jednoj od prvih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske u Domovinskome ratu. Započela je 31. listopada, a završila 4. studenoga 1991. Izvedena je na području Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko-podravske županije. Hrvatske snage tom su prigodom oslobodile sve okupirane dijelove Bilogore. U ovom sukobu sudjelovali su pripadnici Hrvatske vojske (HV) i MUP-a RH, dok su s druge strane bili JNA, lokalni Srbi, odnosno brigada pobunjenih Srba u sastavu 28. partizanske divizije.
Cilj operacije među ostalim je bio zaustavljanje agresorskih snaga, odnosno 5. korpusa JNA (Banja Luka) koji je napredovao prema smjeru Pakrac-Grubišno Polje i koji se trebao spojiti sa snagama 28. partizanske divizije na Bilogori te presjeći Podravsku magistralu i izbiti na granicu s Madžarskom.
To je istina.
A što o toj hrvatskoj vojnoj akciji piše u optužnici Veljka Marića!?
Usporedite i sami zaključite, iako možete samo jedno –
VELJKO MARIĆ JE NEVIN OSUĐEN NA 12 GODINA ZATVORA, DOK JE SVOJEDOBNO NA HAAŠKOM SUDU VESELIN ŠLJIVANČANIN DOBIO 10 GODINA!
Stoga, predlažemo da se hrvatski branitelj Veljko Marić, kojeg hrvatska država tereti i za plaćanje velikih troškova obitelji ubijenoga, – rehabilitira!
A pored toga, sramna je šutnja o ovom slučaju mnogih u Hrvatskoj, od dijela branitelja, generala pa do pravosuđa!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
