By Otkako su hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni na Haaškom sudu još uvijek ih na sve strane dižu u nebesa, a kako i ne bi kad su ih prvo nevine osudili (2011.) na strašnih 24 i 18 godina zatvora, a potom, samo godinu kasnije – oslobodili. To se uistinu ne događa često.
Međutim, oni hrvatski generali koji nisu bili te sreće, koji su na istom sudu osuđeni nažalost sve dublje padaju u zaborav, kao – krivi su (što su branili svoju Domovinu, svoj dom!)
Mnogi danas s pravom uzdižu Gotovinu i Markača, proglašavaju ih Junacima hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, pa čak i počasnim građanima nekih gradova i županija.
Nu, u toj cijeloj priči je najsmješnije da ih danas na veliko hvale čak i oni koji su ih nekada progonili, ne samo njih nego i njihove obitelji, od političara do policajaca, koji nisu dozvoljavali ni da se tu i tamo lijepe njihove fotografije.
Ni to vrijeme se ne smije zaboraviti, kao ni imena tih ljudi koji su im činili zlo, tim prije jer su znali da su nevini.
General Ante Gotovina je rođen 12. listopada 1955. (Tron). Neki portali su se sjetili i toga i iskreno mu čestitali. A za nas koji smo ga pratili u dobru i zlu i te kako je važno isticati kakve je sve Scile i Haribde prošao, poglavito radi mladih koji o tome nemaju pojima. Bio je prisiljen pobjeći iz Hrvatske koju je toliko volio i branio. Izdan je i proganjan, dobrim dijelom, na žalost, od Hrvata. Nikada nećemo zaboraviti lice Vladimira Šeksa kad je bez srama na malim ekranima mrtav-hladan izjavio da ga treba: „Locirati, identificirati, uhititi i transferirati“. Ta famozna rečenica nije bila njegova (?), već navodno od Mesića i Sanadera, koji su pod svaku cijenu željeli uhititi legendarnog generala živog ili mrtvog! Nu, ostaje gorak dojam da ju je Šeks tada izgovorio s iznimnim „poštovanjem i veseljem“, što će svakako obilježiti veći dio njegove političke karijere, odnosno umanjiti sve ono za što se borio za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
Tek kad su se generali Gotovina i Markač vratili iz Haaga (16. studenoga 2012.) kao slobodni ljudi, među hrvatskim građanima, ali i većim dijelom političara, zavladala je prava euforija oduševljenja. Trg bana Jelačića u Zagrebu bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Svi su željeli pozdraviti generale, a samo još mjesec dana prije toga relativno mali broj ljudi vjerovao je da će biti proglašeni nevinima. Naime, na generalov rođendan, 12. listopada 2012., na moju inicijativu, u zagrebačkom parku Zrinjevac, organizirali smo manifestaciju koju sam nazvao – „Sretan ti rođendan, generale!“. Još tijekom priprema, mnogi su nas omalovažavali, pa čak i predstavnici nekih Udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, podmetali nam noge, kako se to kaže. Ali, nismo se dali. Tada su neki govorili da ne žele vidjeti Josipa Đakića, saborskog zastupnika i predsjednika HVIDR-e, na tom skupu te da je to glavni razlog što ne žele sudjelovati u ovoj rođendanskoj proslavi. Lagali su. Đakić nije sudjelovao niti je tada govorio. Bio je među nazočnim posjetiteljima. Glavni govornici bili su moja malenkost i Josip Klemm. Okupio se iznimno veliki broj policajaca (svaki drugi bio je u civilu) te oko desetak tv ekipa i „hrpa“ novinara. Snimali su i bilježili svaku sitnicu, a nakon slavlja nisu objavili baš ništa, jer je sve prošlo mirno i dostojanstveno! Međutim, na taj skup došao je mali broj ljudi, ni 250! Mnogi su stajali na „pristojnoj“ udaljenosti i nisu nam se željeli priključiti, što iz straha, što iz uvjerenja da „slavimo rođendan zločinca“! Naravno, ni jednog političara nije bilo, oni su, kao tadašnji žalosni ministar branitelja Predrag Matić i drugi, bili glavni tek kad je general oslobođen. Tada su pucali od sreće i radosti, a kad ga je trebalo javno braniti nije ih bilo nigdje.
Pored toga, kad smo organizirali neke tribine, kad su generali bili u Haagu, kao primjerice u Čakovcu, došao je samo jedan posjetitelj, ali smo je i unatoč toga održali.
Inače, kao što smo već naglasili, mnogi su imali problema što su veličali generala Gotovinu. Kad je bio u bijegu i kad su ga lovili po svijetu kao ranjenu zvijer, hrvatska policija je progonila čak i one koji su nosili majice s njegovim likom. U Kninu, u vrijeme proslave Oluje, ispred njegovih postera po ulicama dopremljeni su kamioni, da se ne vidi njegov lik. Koliko je samo pretraženo obiteljskih kuća, samostana i drugih prostora u želji da se nađe ovaj čovjek i preda Haagu?! Jedan ravnatelj zagrebačke škole samo zbog toga što je u hodniku postavio fotografije Gotovine i Markača izbačen je na ulicu i još se ni do danas nije oporavio. Neke su godinama progonili zbog nepostojećih tzv. „topničkih dnevnika“ itd. i tako redom. U vrijeme progona čak je bio problem organizirati i promocije njihovih knjiga. Osim tu i tamo nekog gradonačelnika malo se tko od političara želio „slikati“ na tim i takvim tribinama. Svi su manje – više čuvali svoju glavu i – „slavu“!
Nu, otkad su se vratili iz Haaga, general Gotovina i Markač, sve se izmijenilo. Ili bolje rečeno „sve“ se zaboravilo. Sada je to posve druga slika. Omiljeni su među svima, a poglavito među onima koji su čvrsto stajali uz sramnu Šeksovu izjavu.
Gotovina se i dalje drži svojih riječi da se „moramo okrenuti budućnosti“, odnosno da je rat iza nas. Ali, ne smijemo zaboraviti ni dane kako su neki javno, bez straha, branili Gotovinu i Markača, dok su se neki skrivali i čekali što će biti, pa da tek onda iskažu svoje „oduševljenje“ i svoju veliku ljubav prema njima.
Nu, mrlja na Gotovininoj karijeri zasad je jedino potpis za oslobađanje okorjelih i osuđenih bivših Udbaša Perkovića i Mustača, koju je potpisao zajedno s Čermakom, Miljavcem, Česićem Rojsom, Domazetom, Krešićem i Ćosićem, pretežno tadašnjim i sadašnjim članovima Hrvatskog generalskog zbora (HGZ). Što mu je to trebalo i kako je došlo do toga mnogima ni danas nije jasno, a još manje kako se raznim šeksovima i onima koji su i u Hrvatskoj pisali potjernice protiv Gotovine baš ništa nije dogodilo.
Ali, kako bilo da bilo – idemo dalje.
Okrenimo se budućnosti, ali ne zaboravimo – prošlost.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
