By Svake godine, 10. kolovoza s tugom i ponosom se sjećamo Gordana Lederera (Zagreb, 21.travnja 1958.- brdo Ćukor, iznad Hrvatske Kostajnice, 10. kolovoza 1991.). Riječ je o jednom od najpoznatijih hrvatskih novinara, fotografa i tv snimatelja, koji je tijekom velikosrpske agresije-ubijen, i to na – radnom zadatku!
Pogođen je podlo, snajperskim metkom.
Iza sebe je ostavio pregršt fotografija i video zapisa, koji i te kako svjedoče o agresiji koju smo doživjeli. Osobito su poznati njegovi snimci s naslovom „Banijska ratna praskozorja“.
Za smrt ovog iznimnog čovjeka i umjetnika isključivo su krivi srpski četnici i tzv. JNA.
Grad Hrvatska Kostajnica je na mjestu gdje je Lederer ubijen postavila spomen obilježje – da se ne zaboravi!
Međutim, kad se prisjećamo smrti još jednog hrvatskog novinara, ponovno valja podsjetiti široku javnost da novinarstvo nije samo važna profesija, već je to i opasno zanimanje, poglavito u vrijeme rata.
Evo, sjetimo se da je nakon II. svjetskog rata, režim Josipa Broza Tita dao pogubiti 38 hrvatskih novinara, više od stotine je dobilo doživotnu zabranu pisanja, 131 je pobjegao iz Jugoslavije, 45 ih je moralo promijeniti profesiju, a samo mali, neznatni broj je dobio pravo da se i dalje bavi novinarstvom. Progon novinara se nastavio i tijekom Hrvatskog proljeća.
Od 1945. do 1972. čak više od 500 novinara ostalo je bez posla!
Nu, tijekom agresije, odnosno hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, na Republiku Hrvatsku, također je ne mali broj hrvatskih novinara stradao, ili je bio ubijen ili teško ranjen poput Marija Filipija.
Oznaka „press“ nije gotovo ništa značila za one koji su napadali Hrvatsku.
Bio je to rat u kojem prije svih Srbi, Crnogorci, zločinačka JNA i domaće izdajice nisu poštivali ni Crveni križ, a kamoli ljude koji su obavljali svoje teške poslove s kamerom ili perom u ruci.
Ratni dopisnici i izvjestioci, koje smo ranije poznavali samo iz izvješća s dalekih frontova, od Afrike do Azije i Amerike, odjednom su postali i naša surova stvarnost.
Relativno mnogi hrvatski novinari, zbog izvještavanja, prava na traženje, dobivanje i pružanje informacija, što je jedno od temeljnih prava, koje je sadržano i u deklaracijama o ljudskim pravima, često su u vrijeme rata, odnosno agresije, bili suočavani s prijetnjama, maltretiranjima i brutalnim fizičkim napadima…
Nu, kao što se za ovaj prljavi rat nisu pripremali dragovoljci, tako su još manje s njime bili zatečeni – novinari.
Te 1991., ali i kasnije, smrt i brojni ranjenici te najokrutnija maltretiranja i među „sedmom silom“ odjednom je i kod nas postala svakodnevnica.
Učilo se na iskustvima.
U to vrijeme najviše se pratila Hrvatska radiotelevizija (HRT), na čijem je čelu bio Antun Vrdoljak. Tada je kao malo kada ova televizija ostvarivala: dostojanstvo profesije i profesionalizam u struci.
Prigodom oproštaja od ratnog zločinca Slobodana Miloševića u Beogradu, Lord Carington, britanski barun i političar, poznat po svojoj ulozi u vrijeme raspada SFRJ, rekao je Miloševiću da je ovaj rat Srbija izgubila s Hrvatskom i na medijskom prostoru te da ga i zbog toga nikako nije mogla dobiti.
Kad je počela agresija na Republiku Hrvatsku stigli su i brojni strani novinari. Do početka listopada 1991. registrirano ih je 786. Samo u jednom danu znali su objaviti i do 800 napisa na stranicama svjetskih listova i časopisa.
Istina, svašta se pisalo, tim prije, jer se s njima malo tko ozbiljnije bavio, odnosno dao im dovoljno materijala o obrambenom Domovinskome ratu, našim ciljevima i osamostaljivanju.
U tome je tada jednim dijelom dobrano zakazalo i Hrvatsko novinarsko društvo (HND).
Svojedobno sam predlagao tom društvu da osnuju „Muzej hrvatskog ratnog novinarstva“, da izlože broje napise ratnih dopisnika, fotografije, tv i druge snimke…Ali, to su nažalost glatko odbili.
Sreća je da su se uz HRT u početku srpske i ine agresije pojavili i razni listovi i publikacije, koje su pretežno izdavale razne udruge, ali i brigade, poput 117-te Koprivničko-križevačke („Gardist“, prvi hrvatski vojni list, urednik Mladen Pavković), Ministarstvo obrane RH „Hrvatski vojnik“ (urednici i inicijatori Ivan Tolj, Stjepan Adanić…).
U želji da domaću i svjetsku javnost u što širim razmjerima, upozore na istinu jedan dio naših kolega novinara, snimatelja, tehničara i vozača smrtno je stradao, dok je bio ne mali broj onih koji su bili i ranjeni, ali od kojih je kasnije malo tko ostvario i status hrvatskog branitelja.
Imena njih 14, rekli bismo „veličanstvenih“, nalaze se na Spomen ploči na zgradi HND-a u Zagrebu, koja je podignuta 1994. To su: Siniša Glavašević, Branimir Polovina, Tomica Belavić, Žarko Kaić, Gordan Lederer, Ivan Maršić, Stjepan Penić, Đuro Podboj, Zdenko Purgar, Željko Ružičić, Nikola Stojanac, Živko Krstičević, Tihomir Tunuković, i Pave Urban.
Stradali su jer su argumentirano, vjerodostojno, a napose istinito izvještavali o borbi hrvatskog naroda za slobodu.
Ne smijemo ih zaboravite, kao i mnoge druge koji su dali krv za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
