By Svi sve znaju o Vukovaru, ali nekako na žalost u sjeni stradanja ovog grada u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu ostalo je malo selo Škabrnja, smješteno dvadesetak kilometara jugoistočno od Zadra, u Ravnim kotarima. Srbi, odnosno zločinačka Jugoslavenska narodna armija (JNA) sravnali su ovo mjesto 18. studenoga 1991., dakle istoga dana kada je okupiran i Vukovar. Srbima je Škabrnja smetala i prije ovog rata. Nisu je mogli podnijeti jer su tu isključivo živjeli Hrvati, vrijedni, pošteni i gostoljubivi ljudi. Zbog toga ovo selo nije moglo ni napredovati, tim prije što su i komunisti neprestano govorili da je to „leglo ustaštva“. Nu, bez obzira na komunističku ili bolje rečeno Titovu politiku koja se vodila prema njima, Škabrnjani su, prije svega zahvaljujući svojim vrijednim rukama, a poglavito rođacima koji su živjeli u inozemstvu, uspjeli izgraditi najveće, najljepše i najbogatije ravnokotarsko selo. Kad su početkom devedesetih godina počele promjene u društvu, kad se vidjelo da se nešto sprema, i u Škabrnji su živnuli, jer su se nadali da više neće biti komunističko-srpske diktature. Nastala je euforija, entuzijazam, a na svakom koraku se osjetio domoljubni zanos. Gotovo na svim kućama vijorile su se hrvatske zastave. To je itekako počelo smetati Srbe koji su živjeli u okolnim mjestima, jer, po njima, nije dolazilo u obzir da im i dalje prvi susjedi budu – „ustaše“. Stoga je odmah početkom 1990. počeo otvoreni napad na ovo selo. Prvo pobunom Srba prema tadašnjoj vlasti, a nakon toga je slijedilo niz provokacija, od paljenja hrvatskih šuma, zastrašivanja stanovništva, pa do zatvaranja cesta prema njihovu mjestu. Prvi balvani postavljeni su na cesti Zadar-Benkovac na ulazu u Donje Biljane, prema Škabrnji, gdje su Srbi postavili zapreke i naoružane civile.
Sad kad na tom području spominjemo paljenje hrvatskih šuma od strane srpskih pobunjenika (četnika) početkom 1990. nikako se ne možemo oteti dojmu da je to isti ili slični scenarijo koji nam se kontinuirano i u miru događa svake godine u vrijeme turističke sezone diljem Jadrana.
Ili se to nama samo tako čini.
Prvi topnički napad na Škabrnju, bez ikakvog povoda, pobunjeni Srbi i JNA, izveli su 17. rujna 1991. Nakon toga uslijedila je evakuacija civilnog stanovništva, pretežno žena, djece i staraca. Ali, čim bi bilo potpisano nekakvo primirje ljudi su se vraća u svoje već tada oštećene ili razorene domove, što nije dugo trajalo, jer su četnici svako malo nastojali otežati njihove živote, pa su čas odlazili, čas se vraćali da poprave što se popraviti da. Naivno su vjerovali Srbima, pod čijim je zapovjedništvom bila JNA, da će poštivati dogovor ili primirje. Samo od 4. do 10. listopada 1991. na Škabrnju je palo preko dvije tisuće raznih projektila, što je drugim riječima značilo da Škabrnje više ne smije biti na zemljopisnoj karti! Čak su i četnički zrakoplovi u više navrata raketirali selo te bacili osam kazetnih bombi. Na dvije neeksplodirane nađene su i poruke ovog sadržaja: „Poklon ministru obrane od JNA“ te „Za Franjine štakore“!
Svi oni koji su mogli nositi pušku ostali su u selu, a oni koji su utekli, utekli su. Samostalni bataljun Škabrnje, pod zapovjedništvom Junaka Domovinskog rata Marka Miljanića, tada je brojao oko 950 branitelja, (držali su liniju od oko 32 kilometara), koji su se s gotovo nikakvim naoružanjem danonoćno suprotstavljali četničkim tenkovima, zrakoplovima i daleko naoružanim pješacima-zlotvorima.
U povijest je ušlo i to da su najvećim dijelom Škabrnju branili – Škabrnjani, ljudi velikog srca, zanosa, prkosa i odlučnosti.
Kad je 18. studenoga 1991. počeo neviđeni napad na selo sa svim raspoloživim četničkim snagama, na prvim crtama obrane ostala je u pravom smislu riječi šačica hrvatskih branitelja, pod zapovjedništvo Marka Miljanića i njegovih gotovo nikako naoružanih vojnika.
Gorjelo je nebo i zemlja!
Na Škabrnje su se srušile kolone zločinačkih tenkova, oklopnjaka, pješadije, zrakoplova, helikoptera, topova, minobacača, a bilo je i neprijateljskih padobranaca…Užas jedan! A pomoći od nikuda!
To je inače bila ratna taktika Srba – ubij, poruši, potjeraj sve što hrvatski diše, a nije spremno na obranu!
Bila je to nevjerojatno hrabra luđačka obrana protiv istinskih luđaka s istoka! Nu, unatoč takvoj sili četnici su toga dana tek u kasnim poslijepodnevnim satima, goneći ispred tenkova zarobljene hrvatske branitelje i civile, kao žive štitove, ipak uspjeli doći do središta sela. Tada je počeo pravi pokolj. Izvlačili su iz podruma žene, djecu i starce i ubijali ih na licu mjesta. Neke su čak namjerno gazili i tenkovima pred njihovim najmilijima, ili su im pak odsijecali dijelove tijela, kako bi što više bili unakaženi.
One koje su zarobili, koji nisu željeli napustiti svoje domove, odveli su u logore, gdje su ih također ubijali i zvjerski mučili. U tome nisu štedjeli ni djecu.
U svom bolesnom bijesu i mržnji, srbijanski četnici, koji danas pričaju o nekakvom „građanskom ratu“, osim života nevinih ljudi, razorili su cijelo selo i njegovu okolicu. Prije toga, kako su to već oni radili, sve su opljačkali što se opljačkati dalo. Danima su odvozili iz sela vrijedne stvari, koje nikada nisu vratili. Gamad, što drugo! Katoličku crkvu također nisu ostavili- srušili su je do temelja. Nisu poštedjeli ni groblje. Iza sebe ostavili su i masovnu grobnicu, nedaleko škole koju su također uništili.
Škabrnja, koja je konačno oslobođena 5. kolovoza 1995., još se danas nije oporavila, a nikada i neće, tim prije jer tamo nema kuće bez žrtava. A popis je iznimno veliki.
Kad su se preživjeli ljudi iz ovog mjesta počeli vraćati svojim razorenim i spaljenim domovima dočekale su ih stravične parole: „Živjela smrt i dobro došli u mrtvo selo!“
Za ove strašne ratne zločine dosad je odgovaralo tek nekoliko zlotvora, koji su naravno bili nedostupni hrvatskim sudovima, jedna baba i jedan četnik. Među njima nije bilo ni jednog nalogodavca. Ni Haaški sud nije nikoga osudio za ratne zločine u ovom malom hrvatskom selu.
A i dalje se optužuje i sudi hrvatske branitelje!
Sramota!
Na ovu tragediju i junački otpor ovih ljudi uvijek se trebamo i moramo vraćati.
I nakloniti im se do poda!
Škabrnja, ljubavi moja!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
