By Ove godine diljem Hrvatske obilježavaju se 30.-te obljetnice od početak hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, odnosno stvaranja slobodne, samostalne i neovisne države.
Na skupovima pretežno riječ i dalje imaju političari, poglavito oni koji nisu sudjelovali u Domovinskome ratu.(Svaka čast iznimkama.) Branitelji su pozvani „pljeskati“ i „diviti“ se govornicima, da se vidi koliko ih cijene.
Međutim, malo se tko u svojim manje-više pripremljenim govorima osvrće i izravno kaže protiv koga smo se borili? Srbija, kao agresor, gotovo se i ne spominje, Crna Gora se preskače, a balkanskog krvnika Slobodana Miloševića svi su već zaboravili. Pored toga, ni na jednom ovakvom skupu ne možete čuti (svaka čast iznimkama) da smo se borili i protiv domaćih izdajica i dezertera.
Ratne profitere također se izostavlja.
Mediji tim obljetnicama posvećuju skromni prostor, a razgovore ili intervjue s onima koji su prošli sva ratišta i imali sreću što su ostali živi – nema.
Kad ste recimo zadnji put čitali ili gledali nešto o Škabrnji i njihovim ratnim Junacima?
I dalje se prostor posvećuje dezerterima. Izvjesni Đorđe Matić u jednom dnevnom listu (26.9. 2021.) na dvije stranice (!) predstavljen je kao pisac (?) te uz ostalo ističe:- „Nisam htio sudjelovati u tom prljavom ratu. Htio sam živjeti. I bojao sam se za svoj mladi život. Boro Radaković to odlično piše – ja nisam bojovnik, ja se bojim. Ja sam bio vojni bjegunac! I bilo nas je mnogo. Sretao sam ih, nas, u cijeloj Europi, Hrvate, Srbe..ali ovdje je to, kako sam rekao, najveći tabu“ – naglasio je notorni Matić, koji sad kao vojni dezerter, kako se iskreno nazvao, piše i knjigu o raspadu Jugoslavije!?
Dakle, biti vojni bjegunac, dezerter, pa i izdajica i ratni profiter već danas, 30 godina nakon velikosrpske agresije, mnogima služi na čast i slavu. Nitko ih ne proziva, nitko ih ne dira, a oni se s time još i hvale i ponose!
Možete li zamisliti da je netko nakon 1945.-te, kao Matić, izjavio- ja sam vojni bjegunac!?
Pa, što ni 15 tisuća pobijenih Hrvata i Hrvatica u Domovinskome ratu nije pobjeglo, što nisu pobjegli sinovi Kate Šoljić, Eve Šegarić ili oni nevini Hrvati kojima su srpski agresori u Voćinu zabijali čavle u glavu, ili oni koji su u Lovasu morali bježati minskim poljima?
Što nije, na kraju krajeva, pobjeglo više od 400 hrvatske djece, čiji je spomenik u Slavonskom Brodu?
Možda bi i danas kao Matić i oni bili pozvani na neki intervju i slikanje?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91,.)
