By Među onima koji nisu rođeni u Hrvatskoj, a željeli su braniti i obraniti našu zemlju od velikosrpske agresije, najpoznatiji je francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier, kojeg su ubili na Ovčari. Ti i takvi ljudi zaslužuju iznimna poštovanja, „sva bogatstva ovoga svijeta“. Nu, jedan od manje poznatih Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata posve je sigurno i čovjek za kojeg vjerojatno nikada niste čuli – Indonežanin Zainul Abidin Gajo! Već godinama živi u Lepavini, a kao inženjer bio je zaposlen u koprivničkoj Podravki. Tada nije imao hrvatsko državljanstvo, ali bio je vezan uz obitelj: suprugu i dvoje male djece (kćerku Leilu i sina Jasmina). Kaže da je svakodnevno gledao na televiziji patnje hrvatskog naroda te da je jednog dana 1991. odlučio da i on krene u obranu hrvatske države, tim više što je i njegov rođak prof. Josip Nakić-Alfirević, već bio u postrojbama Hrvatske vojske. Supruzi je jedne večeri samo rekao: „Sutra odlazim u borbu! Ovo je strašno što se događa hrvatskom narodu!“ Prvo su ga u Koprivnici poslali u Civilnu zaštitu, a on im je rekao da „ne želi puniti vreće s pijeskom“, nego aktivno sudjelovati u borbi protiv srpskih i inih četnika. Od šogorice Ružice iz Zagreba je čuo da se u Sisku vodi pravi rat, pa ju je zamolio da ga svojim osobnim automobilom odveze tamo, gdje su se čudom čudili – odakle on ovdje? „Došao sam rušiti srpske avione!“ – rekao je. A do tada nikada nije imao ni pištolj u ruci! Što niste ostali u Koprivnici?- pitali su. A on im je odgovorio da bi ga u njegovu kraju možda spriječili da se bori, jer je stranac, a prešutio im je i to da se bojao tzv. pete kolone, koja je bila aktivna u Koprivnici, ali i drugdje. Obećao je da će brzo naučiti, pa su ga uputili u tamošnji 55. LTDR Protuzrakoplovne obrane, koji je djelovao u sastavu brigade „Marijan Celjak“. Kako je imao vrsne branitelje oko sebe, iznimno brzo je savladao tehniku „rušenja zrakoplova“.
- „Prvo su me poslali u Komarevo, na prvu crtu obrane, k zapovjedniku Slavku Galiniću. Bilo nas je oko četrdesetak. Galinić se pokazao kao neustrašiv borac, u njega smo imali veliko povjerenje. No, pored Galinića u sjećanju su mi ostali i neki drugi suborci poput Dražena Jakopljića, Stjepana Muža, Drage Rakovića, braće Kesler, Nedjeljka i brojni drugi kojima sam već i imena zaboravio. Osobito sam ponosan što sam prijatelju Solaji spasio život, ali to ne volim isticati. Kad se tijekom listopada i studenoga 1991. dobrano „zakuhalo“ u Vukovaru želja nam je bila da nas prebace tamo. Svi smo kao dragovoljci iz Komareva potpisali da hoćemo u Vukovar! Međutim, rekli su da smo potrebniji ovdje, pa smo ostali“ – prisjeća se Gajo, čije je rodno mjesto najmanje dvije tisuće kilometara od Džakarte.
Kad je bio na ratištu, nije se javljao ni svojima kod kuće. Najvažnije mu je bilo da se pobjedi neprijatelj, kako bi njegova djeca sutra slobodno mogla živjeti u hrvatskoj državi. A u Koprivnicu je došao iz Indonezije na studij u Zagreb i – ostao.
- „Nikada ne ću zaboraviti zvuk četničkih zrakoplova koji su raketirali, njihov zvuk još mi je u ušima. No, moja postrojba može se pohvaliti da je srušila nekoliko četničkih aviona“ – rekao je.
Kad je završio rat, nastavio je raditi u Podravki, ali i posvetiti se humanitarnom radu. Sretan je kad se na obljetnice nađe u Sisku ili Komarevu sa svojim suborcima, ili kad neki od njih dođe k njemu. Od priznanja dobio je tek Spomenicu Domovinskoga rata, koju, kao i ratnu odoru, čuva poput svetinje.
- „Nikada nisam ništa tražio za uzvrat. Nikada se nisam bunio da braniteljima trebaju pripasti određene privilegije. Ali… ti ljudi koji su, poglavito 1991. bili na prvim crtama obrane, sigurno zaslužuju bolji život. Žalosno je što ih se malo cijeni, iako smo svi mi tada bili spremni i život dati za Hrvatsku. Sada sam zajedno sa svojom suprugom u mirovini. No, ponovno sam ostao razočaran kad sam čuo da se neki srpski ratni zločinci oslobađaju, a da se hrvatski branitelji proganjaju.“
O ratnim danima Zainula Abidina Gaje moja je malenkost snimila i dokumentarni film, koji je prikazan zasad jedino u Koprivnici. Djeca u školi malo znaju o Hrvatima koji su branili i obranili Hrvatsku, a kamoli da su im poznati takvi junaci kakav je bio i ostao ovaj Indonežanin koji bio spreman i umrijeti za – Hrvatsku.
Mladen Pavković
