By Je li još uvijek aktualno Otvoreno pismo koje je prošle godine, u travnju, skupina generala predvođena bivšim i sadašnjim članovima notorne udruge Hrvatskog generalskog zbora (HGZ) na čelu sa Gotovinom, Čermakom, Rojsom, Miljavcem, i Davorom Domazetom Lošom, te Marinkom Krešićem i Krešimirom Ćosićem, (koji su nešto kasnije povukli potpise,je li za stvarno ili za javnost?) uputila predsjedniku RH Zoranu Milanoviću da se pomiluju bivši Udbaši, koji su učinili velikog zla hrvatskom narodu – Josip Perković i Zdravko Mustač?
Naime, o toj se inicijativi, koja je odjeknula poput groma, govorilo i pisalo na sve strane. Od hrvatskih generala protiv ove „izdaje“ jedino su se pobunili general Ivan Tolj i još neki njegovi kolege-suborci, koji ne žele imati nikakve veze s Hrvatskim generalskim zborom, iako su ga stvarali.. Što je sad s tim pamfletom? Jesu li generali i dalje „za“, poput Ljube Ćesića Rojsa, koji svoj potpis ne bi povukao ni da mu se ruka osušila, ili se tu ipak nešto događa, odnosno kuha?
U međuvremenu skupina hrvatskih generala, okupljena oko kontraverzne udruge, na čelu sa njihovim kontraverznim predsjednikom, i dalje obilaze visoke političke dužnosnike i (da se malo našalimo) „guraju im se da ne kažemo gdje“!
S obzirom da su generali potpisali ovo sramno pismo, očekivali smo da će se službenim priopćenjem javiti i ta njihova udruga, da čujemo što oni misle o tome, tim prije jer je u to upetljan i njihov član i zamjenik predsjednika HGZ-a (!) Ljubo Ćesić Rojs, što bi trebalo značiti da se i članovi HGZ-a slažu (makar prešutno) s ovim pismom-pamfletom!
Nu, još nikome nije jasno – tko je autor ovog pisma, tko ga je sastavio, kao što se nikada nije saznalo ni tko je autor Otvorenog pisma 12-torice hrvatskih generala koji su (2000-te godine) uputili tadašnjem predsjedniku države, inače žalosnom – Stjepanu Mesiću.
Autora ovih pisama nikada nisu otkrili ni tzv. „nezavisni“ ni „istraživački“ novinari, od kojih većina, ala nekakvo mutavo piskaralo koje se u jednoj lokalnoj tv emisiji („Kreatori istine“) svakog tjedna javlja s komentarima od kiše, sunca do „tko je koga“.
Ali, ako tko zna sve o bivšim Udbašima, onda je to sigurno – Josip Manolić, koji bi vam vjerojatno od prve otkrio i tko stoji iza pamfleta generala. Je li ga tko pitao?
A taj Manolić, koji je već prešao i stotu godinu života (ali i dalje rovari) očito se već popeo na onu stvar i časnom i uvaženom profesoru, dr. emeritusu Andriji Hebrangu, ali i ne samo njemu.
Ovaj slavni bivši Udbaš svojedobno je podnio kaznenu prijavu protiv Hebranga, jer je u jednoj tv emisiji rekao da je OZNA ubijala bez suda.
- „Pripremao sam se braniti do Strasbourga, jer znam da protiv Manolića u hrvatskom pravosuđu ne mogu dobiti spor“ – napisao je Hebrang te dodao: „Tako je bilo i u prvom stupnju. Drug sudac mi je odbio pismene dokaze izvađene iz Državnog arhiva, ali i svjedočenje trojice svjedoka koji se bave razdobljem 1945. godine. Ovu trojicu je odbio s obrazloženjem da se 1945. još nisu ni rodili? (Da pukneš od smijeha, op.p.) Pa onda, drug sudac, rekao sam, odmah zabranite izučavanje egipatske, rimske, grčke…povijesti, jer ti povjesničari se također tada nisu rodili! Županijski sud je poništio presudu i vratio istom sucu. Veselio sam se novom sučeljavanju s mojim tužiteljem Manolićem, ali na žalost nije došao na raspravu. Sada po nekim tekstovima vidim da je ozbiljno bolestan, pa mi je jako žao da ga neću privesti sudu u Strasbourgu, ne zbog sebe, nego zbog povijesti. O sucu i sudu ne moram reći više ni riječ, osim da se sudilo na temelju neoriginalne TV snimke, nego, još gore, na temelju kopije s You Tubea! No, kako sam znao tko nam je u pravosuđu, unaprijed sam uzeo odvjetnike specijaliste za Sud za ljudska prava u Strasbourgu. Bez obzira na pravorijek presude , ovisno o tome hoće li moj tužitelj moći doći na raspravu, poslat ću cjelokupnu dokumentaciju u Strasbourg, neka ostane u arhivi. Za buduća europska pokoljenja. Isti oni koje su mene i moju obitelj gonili u komunizmu, rade to i sada. Ali vrijeme ide…- istaknuo je Hebrang, koji se očito nikada ne predaje.
Nu, kad je riječ o „dedi Manoliću“ sličnu priču čuli smo i od uspješnog gospodarstvenika Antona Kikaša, koji živi i radi u Kanadi.Za razliku od Hebranga, on je tužio Manolića, jer ga je nazvao „Udbašem“, tj da je radio za ovu zločinačku organizaciju, u kojoj je jedan od šefova i egzekutora bio baš Manolić, što najbolje znaju oni u Bjelovaru, koji su ga navodno proglasili i personom non grata.
U slučaju Kikaš, sud je prvo nekoliko godina njegovu tužbu držao u ladici (da se hladi), a kad je krenulo suđenje Manolić je sve slabije čuo i sve slabije vidio! (Sic!) Čak je njegov odvjetnik (Nobilo) navodno izjavio da „više nije pri sebi“ ili tako nekako, pa je i u ovom slučaju nakon desetak godina – sve po starom, tj, na početku.
Kikaš je u međuvremenu čak ponudio i nagradu od milijun dolara onome tko donese papire da je bio suradnik Udbe, ali „dobitnik“ se do danas nije pojavio.
Sve u svemu, ako je suditi po Manoliću, bivši Udbaši su vrlo žilavi, a Bog im je dao i da dugo žive. Ali, kakva je politička i ina situacija trenutačno u Hrvatskoj, jednog dana kada umre (ne dao Bog!) vjerojatno će imati veći sprovodi od „trenera svih trenera“, jer stječe se dojam da kad jedan Udbaš „utihne“ odmah tri druga (još i gora) dolaze na njegovo mjesto.
Zbog toga, živite vi nama manolići barem još stotinu godina!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
