Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Da bi se shvatilo o čemu se radi u povodu zahtjeva šestorice generala za pomilovanje dva osuđena udbaška agenta Josipa Perkovića i Zdravka Mustača treba podsjetiti što je to “duboka država” koja po svojim učincima od samog stvaranja nezavisne i demokratske države Hrvatske djeluje na subverzivan i destruktivan način potkopavajući stabilnost i same države i hrvatskoga društva. Po jednoj definiciji duboka država je jedan usporedni sustav, koji svoje partikularne interese i interese svojih gospodara i istomišljenika nameću kao opće, pa su interesi duboke države u pojedinim trenutcima jači su od interesa same države za koju nominalno rade.

Ne smije se imati iluzije da u Htvatskoj “duboka država” djeluje tek s dolaskom na vlast predsjednika Mesića i premijera Račana kao i njihovih slijednika bilo iz HDZ-a ili SDP-a. Temelje njezinog djelovanja udario je sam predsjednik Tuđman okruživši se ekipom komunističkih kadrova s uvjerenjem i objašnjenjem, prema svjedočenju Andrije Hebranga, da je neprijatelje bolje imati uza sebe. Samo jedno usputno osobno iskustvo. Kad sam svojedobno sredinom 80-tih godina kao član tadašnjeg predsjedništva Matice iseljenika Hrvatske putovao na jednu manifestaciju australskih Hrvata s tadašnjim predsjednikom MIH Stjepanom Blažekovićem bio sam na brifingu kod Josipa Perkoviać koji je tada u Republičkom sekretarijatu za unutarnje poslove bio zadužen za političku emigraciju. Bio sam zapanjen kad je na početku stvaranja hrvatske države predsjednik Tuđman postavio Josipa Perkovića za pomoćnika ministra obrane. A kakvu je dvostruku ulogu u tim danima igrao Josip Perković najbolje dočarava podatak da su ga u prvim ratnim godinama hrvatski obavještajci bili zaskočili u Mađarskoj pri susretu s jednim visoko pozicioniranim KOS-ovcem. Josip Perković je proveden u Zagreb i zatvoren, ali se sutradan pojavio u kabinetu jednog utjecajnog ministra. Uloga Josipa Perkovića je i te kako važna i značajna u svim još uvijek nerazjašnjenim ubojstvima hrvatskih branitelja i domoljuba, počevši od Mira Barešića, preko Blaža Kraljevića, Ante Parađika, Mislava Turića, Ludvika Pavlovića i drugih..Josip Perković je umirovljen 1992. godine, ali je i dalje imao značajnog utjcaja na politička zbivanja, pa je čak instalirao svoga sina Sašu kao savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Republike Stipe Mesića. Kulminacija njegovog utjecaja na hrvatsku politiku zbila se za mandata premijera Zorana Milanovića kad je u Hrvatskome saboru usvojen tzv. “lex Perković” kako bi se spriječilo njegovo i Mustačevo izručenje Njemačkoj zbog ubojstva hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića.

Postavlja se temeljno pitanje kako se moglo dogoditi da “duboka država” toliko zagospodari hrvatskom politikom da je na kraju došlo do toga da šestorica generala koji su na ovaj ili ona način sudjelovali u obrambenom Domovinskom ratu, što je u stvari bio po ocjeni Međunarodnog suda pravde Srpsko-hrvatski rat u kojemu je Hrvatska pobijedila, traže pomilovanje za neprijatelje odnosno dvojicu udbaških agenata. Kad se analiziraju okolnosti za političko stvaranje države  uvijek treba podcrtavati da je vodeća snaga u tom procesu bila Hrvatska demokratska zajednica pretežito sastavljena od bivših članova Saveza komunista Jugoslavije.

Prije prvih slobodnih izbora  u HDZ se učlanilo 25.000  dotadašnjih ćlanova SKJ, a poslije njih dodatnih 70.000 članova SKJ. Takozvana Tuđmanova pomirba bila je dobrodošla nakon raspada Jugoslavije i komunizma, ali je zbog pretežitog utjecaja bivših komunista ispala obična floskula. Mali broj političkih emigranata koji su se vratili u Hrvatsku bio je tek smokvin list za prevlast koju je u stvaranju države, ali prije svega u privatizaciji i pretvorbi  imala bivša komunistička garnitura. Referendumsko pitanje prilikom raspada Jugoslavije nije bilo stvaranje nezavisne demokratske Hrvatske nego konfederacije. Ključna je činjenica da je Franjo Tuđman još 1987. godine dobio pasoš dakle ne putovnicu od Udbe da bi posjetio hrvatsku političku emigraciju koja je manje više bila upravo pod kontrolom Udbe..Ideju o konfederaciji dr.. Franjo Tuđman iznio je u Švedskoj istaknutom hrvatskom ljevičaru Antunu Ciligi koji mu je na to odgovorio “Sad i odmah”. Neki kalkulantski potezi predsjednika Tuđmana na početku JNA-velikosrpske agresije kao što je bila zabrana osvajanja vojarni bili su u suprotnosti s voljom domoljubnog naroda koji je bio “Za dom spreman”. U takvim okolnostima “duboka država” je djelovala punom parom da bi se spriječilo međunarodno priznanje hrvatske države ali je odvažnost i hrabrost hrvatskoga naroda koji se prvi put nakon 1102. godine borio za vlastitu državu, uz Božju pomoć pape Ivana Pavla Drugog i njemačkog savezništva izvojevana pobjeda.

Jedan od najdugovječnijih aktera “duboke države” svakako je Vladimir Šeks, treba li spomenuti da je bio pouzdan suradnik jugoslavenskih tajnih službi s čak tri kodna imena (Sova, Kolega, Danijel). Treba podsjetiti da je nakon završetka rata prvi pokušaj da se provede lustracija, dakle odstranjivanje iz javnih službi svih bivših utjecajnih članova SKH/SKJ propao u Hrvatskome saboru 1998. godine, kad je HDZ spriječio izglasavanje Zakona o lustraciji što ga je bio predložio HSP. S ojačanim saborskim položajem Milorada Pupovca na čelu uzurpirane Srpske nacionalne manjine, ali i na čelu njegove subverzivne “pete kolone” utjecaj “duboke države” je ojačao. Sve važnije poluge političke moći. dakle u Hrvatskome saboru, a osobito pravosuđu, medijima i kulturnoj politici, te gospodarstvu zaposjela je cijela regimenta aktera”duboke države” s jedinim ciljem da se Domovinski rat proglasi “građanskim ratom” a novostvorena Republika Hrvatska slijednicom Nezavisne države Hrvatske. Ni jedan hrvatski političar od formata nije osporio tu tezu jednostavnim navodom da je Hrvatski oslobodilački pokret (HOP) kao nasljednik Paveličeve NDH-a doživio težak poraz na prvim slobodnim izborima, pa nije ušao u Hrvatski sabor.

Osobito je znakovito da je #duboka država” ostala duboko ušančena u pravosuđu, dakle ne samo u sudstvu nego i u DORH-u Dovoljno je spomenuti da je do nedavno od 35 sudaca Vrhovnoga suda čak 29 bilo iz komunističkog perioda, da je dva mandata predsjednik toga suda bio posljednji sekretar partijske organizacije Općinskog suda u Zagrebu Branko Hrvatin. Takvo sudstvo skandalozno je osudilo prave heroje Domovinskog rata koji su obranili gradove, počevši od >Mirka Norca, preko Vlade Glavaša, Đure Brodarca, Tomislava Merčepa, do Mihajla Hrastova i djelatnike splitske “Lore”, ali nije podiglo ni jednu optužnicu protiv generala zločinačke JNA suodgovorne između ostalog za masakr na Ovčari. Štoviše zlokobni državni tužitelj Mladen Bajić dozvolio je, da mimo verifikacije Hrvatskoga sabora  srbijansko pravosuđe progoni hrvatske branitelje.

Pravo stanje u hrvatskome pravosuđu dijagnosticirala je prije nekoliko godina SOA ukazavši da 20 sudaca, a to nisu sudci na nižoj razini, predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Nitko se zbog toga nije uzbudio niti je pokrenuta bilo kakva akcija uklanjanja tih sudaca iz pravosudnog sustava, što znači da oni komotno i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost, što se bjelodano može vidjeti gotovo na dnevnoj bazi. Na to se nadovezuje izjava bivšeg Mostovog ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića da bi cijeli Ustavni sud na čelu s bivšim suradnikom Udbe kodnog imena “gavun” Miroslavom Šeparovićem trebao podnijeti ostavku. Umjesto toga ostavku su morali podnijeti tri mostova ministra smijenjena protuzakonito Plenkovićevom odlukom, a ne u Saboru koji ih je izabrao.

Kad se spominje Andrej Plenković onda se njega također može svrstati u ekipu “duboke države”, jer kao eksponent Bruxellesa  “partikularne interese i interese svojih gospodara i istomišljenika nameće kao opće”, Još je izloženiji kao eksponent “duboke države” predsjednik države Zoran Milanović koji se još nije oslobodio jugoslavenskog i komunističkog naslijeđa, okruživši se savjetnicima poput Ranka Ostojića idejnog tvorca poljudske “svastike”, Orsata Miljenića, Željka Jovanovića, ali prije svega njegovom ulogom u pokušaju da se s “lex Perković” spriječi izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu. S takvom logističkom pozadinom nije uopće iznenađenje da je “duboka država” preko šest generala i admirala  dvojbenog autoriteta frapiralo hrvatsku domoljubnu javnost zahtjevom za pomilovanjem dva jugoslavenska udbaša. U pravu su neke važne braniteljske udruge kad postavljaju pitanje gdje su ti generali bili kad se radilo o sudbini gore spomenutih istaknutih branitelja osuđenih od jugohrvatskog pravosuđa, a sada se zalažu za pomilovanje dva okorjela jugoudbaša. U pitanju je kredibilitet predsjednika Republike koji je i prije toga bio upitan, a njegova odluka u ovom slučaju može biti prijelomnica u određivanju karaktera Domovinskog rata  kao pravednog, legitimnog, obrambenog i osloboditeljskog ili kao rata na kojemu je stvorena Republika Hrvatska kao slijednica Nezavisne Države Hrvatske.

Vjekoslav Krsnik


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika