By I danas, 33 godine nakon stvaranja samostalne Hrvatske, mi još uvijek živimo okruženi lažnim “antifašističkim” mitovima. Jedan od njih je i onaj o “antifašističkom ustanku naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine”, 27. srpnja 1941. godine.
Iako je već odavno, snagom nepobitnih činjenica dokazano, kako se tog srpnja u južnoj Lici i zapadnoj Bosni nije dogodio nikakav “ustanak” protiv okupatora (jer na Talijane se nije pucalo sve dok tamo nisu došli dalmatinski partizani, siječnja 1942.) nego pokolj nad hrvatskim i muslimanskim civilima, ima onih koji se još uvijek drže te izlizane, opskurne laži i slave i veličaju ovaj masovni pokolj. Klika je to koja parazitira na “antifašizmu” držeći se svoga lažnog mita iz barem dva razloga: prvo, kako bi sakrili krvave tragove svojih bioloških i ideoloških otaca i drugo, ne bi li i dalje (kao tobožnji “antifašisti) sačuvali društvene privilegije koje su stjecali od 1945. godine nadalje (pa i imovinu što su je generacijski naslijedili, a oteta je vlasnicima nakon “oslobođenja”, od kojih su mnogi ubijeni ili završili u komunističkim logorima).
Tzv. antifašisti i njihova subraća velikosrpski fašisti, zapleli su se u klupko vlastitih laži do te mjere da su odavno prestali razlikovali istinu od laži i obrnuto. Oni su krojili (a to i danas čine njihova djeca i unuci) povijest prema vlastitim potrebama.
U doslovnom smislu riječi, nema ni jednog jedinog značajnijeg događaja u povijesti njihove KPJ (od 1919 godine nadalje), a pogotovu iz razdoblja Drugog svjetskog rata, a da oni sami oko njega nisu ispleli čitavu šumu kontroverzi. I u tom kolopletu laži i konstrukcija, prateći njihove izvore, nailazimo na takve suprotnosti u prikazima ključnih događaja da je to naprosto zapanjujuće.
Takav je slučaj i sa spomenutim “antifašističkim ustankom” u Srbu 27. srpnja 1941. godine, koji je do prije samo nekoliko godina obilježavan kao “Dan ustanka u Hrvatskoj i BiH”. Na ovom se mjestu i danas okupi po koja skupina onih koji slave taj zločin genocida i etničkog čišćenja. I to veličanje zločina, čini se, nikomu ne smeta, pogotovu hrvatskim vlastima – što je žalosna i tragična činjenica.
Nikad ne treba smetnuti s uma, da su četnici na području Hrvatske bili do zuba naoružani i aktivni godinama prije početka Drugoga svjetskog rata – pogotovu nakon sporazuma o uspostavi Banovine Hrvatske (kolovoza 1939. godine), te da su u vrijeme raspada Jugoslavije i prije proglašenja NDH, u suradnji s ostacima kraljevske vojske i žandarima počinili brojne ničim izazvane masakre nad hrvatskim i muslimanskim civilima, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini.
No, prijeđimo na neke od izvora (i to komunističkih) koji govore o tomu što se doista događalo tog ljeta 1941. godine u južnoj Lici.
Kako se do zuba naoružana “srpska nejač” borila protiv “ustaškog terora” i prije nego je bilo ustaša
Evo što kaže jedan relevantan, reprezentativni komunistički izvor vezano za događanja u Srbu, Lapcu i okolici u tjednima prije nego je proglašena NDH i prije nego su ustaše uopće došle u taj dio Like.
“Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, rodoljubi ovoga kraja doneli su sa sobom oko 130 pušaka, 6 puškomitraljeza, oko 100 ručnih bombi i nešto municije. U S. su ustaše došle oko 20. juna 1941 i počele sa zločinima nad srpskim stanovništvom. Pod uticajem komunista (najviše ih je došlo u stari kraj iz raznih krajeva zemlje, naročito iz Žednika u Vojvodini), narod se sklanjao u šume, organizovao logore i njihovu zaštitu. Početkom juna 1941. komunisti su formirali Revolucionarni odbor u S. i svim selima opštine koji je okupljao narod za otpor ustaškim vlastima. Nakon uspostavljanja partijske veze sa OK KPJ za Drvar, od 20. do 26. jula 1941. formirano je 8 gerilskih odreda. Dana 27. jula 1941. gerilski odredi S. i okoline napali su i razbili ustaše i žandarme i oslobodili S. To je bilo prvo oslobođeno opštinsko središte u Hrvatskoj…Pošto su gerilske jedinice pod rukovodstvom komunista razbile ustašku vlast i stvorile slobodnu teritoriju, iz Knina i Kistanja dolaze predstavnici velikosrpske buržoazije i režimskih partija i zajedno sa ital. vojnim i obaveštajnim organima rade na razbijanju ustanka. Oni, kao predstavnici srpskog naroda ovih krajeva stupaju u javne kontakte i pregovore sa komandantima tal. jedinica. Tako se učvršćuje sprega između izdajnika i okupatora protiv NOP. U jesen 1941., partijske org. uz pomoć CK KPH za Liku, sprovode intenzivan polit. rad u narodu i među ustaničkim jedinicama na upoznavanju sa politikom okupatora i njegovih slugu i izdajničkom ulogom viđenijih ljudi iz velikosrpskih polit. partija i stare vlasti. Istovremeno, jedinice Grupe NOPO za Liku blokirale se krajem jan. 1942. ital. posadu, grupu četnika, ustaše i žandarme u S. Petog marta 1942. 7 partizanskih četa (iz bat. Marko Orešković, Lapačkog bat. i Prvog krajiškog NOPO napalo je posadu u S. i posle žestokih borbi potisle je…”
(Leksikon narodnooslobodilačkog rata i revolucije 1941-1945.; Druga knjiga, M – Ž; Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1980., str.1055.; Napomena: “S.” znači “Srb”)
Najprije kratko o izvoru iz kojeg je uzet citat.
Leksikon se sastoji od 2 tvrda ukoričena sveska, ukupno 1254 stranice (velikog) A4 formata (210 x 297 mm) i sadrži obilje podataka i fotografija, a tiskan je u 23.000 primjeraka. Na njemu je radilo ukupno 106 intelektualaca, njih 47 s titulom dr. sc. – od toga 6 akademika, a 9 s titulom mr. sc., dok su svi ostali bili fakultetski obrazovani i zauzimali značajne (najčešće i čelne) pozicije u važnim državnim institucijama ili vojnom i političkom establishmentu bivše SFRJ. Dakle, oko ovog projekta bila je okupljena tadašnja intelektualna krema komunističkog režima i izvor izvan svake sumnje spada u reprezentativnu historiografsku građu i predstavlja ozbiljan projekt komunističke historiografije.
Pa kad je već tako, pozabavimo se analizom navedenog citata (koji predstavlja samo dio opsežnijeg teksta na naznačenoj stranici, pod pojmom “SRB”).
Najprije se mora reći da su se autori (zacijelo ne slučajno) “poigrali” kronologijom, pa su događaje koje opisuju ispremještali, odnosno, nisu poštivali logički vremenski slijed (primjerice, svi znamo da početak lipnja svakako dolazi prije 20. lipnja, pa čak i ako nismo znanstvenici i povjesničari).
Najprije ćemo navesti događaje onako kako su ih autori teksta “posložili” u prve 4 rečenice citata, držeći se njihova slijeda iznošenja činjenica:
- “Rodoljubi” iz Srba i okolice donijeli su sa sobom poslije pada Kraljevine Jugoslavije (dakle, u travnju 1941. godine), u Srb, Donji Lapac i okolicu oružja i streljiva dovoljnog za naoružavanje jedne ojačane satnije (čete);
- U Srb su došle ustaše “oko 20. juna 1941. i počele sa zločinima nad srpskim stanovništvom”;
- Naoružanim (domaćim) “rodoljubima” u pomoć su organizirano došli komunisti “iz raznih krajeva” (pa i oni porijeklom iz Srba i okolice);
- “Početkom juna” komunisti organiziraju “Revolucionarne odbore” u Srbu i svim mjestima općine Srb, radi narodnog otpora “ustaškim vlastima” i poduzimaju mjere “sklanjanja naroda u šume” i pripremljene “logore” u zbrinjavaju i osiguravaju civile.
U logičkom, vremenskom slijedu, međutim, događaji su mogli teći jedino ovako:
1.”Rodoljubi” iz Srba i okolice donijeli su u travnju 1941. (bježeći iz vojske Kraljevine Jugoslavije koja je bila u rasulu), naoružanje i streljivo kojim su mogli naoružati respektabilnu postrojbu od najmanje 136 ljudi;
2.Tim naoružanim domaćim “rodoljubima” uskoro se pridružuju komunisti (zemljaci), najviše oni koji se vraćaju u “stari kraj” a dolaze iz “svih krajeva, naročito iz Žednika u Vojvodini”;
3.Početkom lipnja komunisti su u Srbu i svim mjestima općine Srb oformili svoje “Revolucionarne odbore”, te organiziraju obranu i sklanjanje naroda u šumu, odnosno, u logore koje potom osiguravaju;
4.I na kraju, “oko 20. juna” dolaze ustaše i “počinju zločine nad (golorukim) srpskim stanovništvom”.
Tko god se služi elementarnom logikom, ne može a ne zamijetiti ovo poigravanje kronološkim slijedom događaja, pa i činjenicom da se dolazak ustaša u Srb (koji je zacijelo uslijedio nakon naoružavanja i svih drugih priprema “srpske nejači” za obranu i evakuaciju) izvan svakog rezona “ugurao” već u drugu rečenicu kako bi se dobio dojam da je sve započelo upravo s ustašama. Dakako, ustaše bi sasvim sigurno završili već na samome početku, u prvom retku, da je autor ikako mogao pomaknuti vrijeme propasti Kraljevine Jugoslavije i kapitulacije njezine vojske – ali, to je, nažalost, bilo nemoguće.
Potreba da se istakne teza kako su ničim izazvane ustaše iz čistog mira došle u Srb i započele s pokoljima srpskog naroda (što je inače izlizana floskula koju velikosrpski i komunistički propagandisti redovito koriste), nametnula je to da se oni (neovisno o prirodnom i jedino mogućem vremenskom slijedu) nađu ako ne u prvoj, a ono barem u drugoj rečenici (dakle, na samome početku opisa događaja), pa je ovdje sasvim jasno i vidljivo kako se radi o prilično naivnoj i providnoj manipulaciji.
Kako bi naglasili svoju odlučujuću ulogu u pokretanju i vođenju “antifašističkog ustanka” , komunisti, dakle, tvrde kako su oslanjajući se na naoružane “rodoljube” iz Srba i okolice ali i na one koji su došli “iz svih krajeva” (i sasvim sigurno također donijeli ponešto od oružja), već početkom lipnja 1941. organizirali svoje “Revolucionarne odbore” i to s ciljem “otpora ustaškoj vlasti” – očito, ne zbog borbe protiv okupatora, nego radi sprječavanja uspostave NDH. I to dok nije bilo ni jednog jedinog ustaškog napada niti zločina – što nije na odmet zapamtiti.
I sve se to (kad su u pitanju Srb i Donji Lapac), događa barem 10 – 15 dana prije dolaska ustaša, što jasno proizlazi iz podataka što ih sadrži citirani dio teksta.
Također je sasvim prirodno da (budući da su već vojno i organizacijski pripremljeni za to), komunisti planiraju sklanjanje narod u šumu i logore koje čuvaju, prije dolaska ustaša – kako se u tekstu i navodi.
No, kad je sve to bilo privedeno kraju, srpski gerilci naoružani do zuba i orni za borbu a civili na sigurnom, eto ti najednom ustaša koji su “počeli zločine nad golorukim srpskim stanovništvom”!?
Ovdje kako je očito, postoje sasvim ozbiljne nejasnoće i nerazjašnjena pitanja:
1.Ustaše u svakom slučaju dolaze na područje Srba i okolice u vrijeme kad su Srbi već spremni (kako vojno tako i organizacijski) za oružani otpor, pa se postavlja logično pitanje: Nije li upravo namjera razoružavanja “ustanika” bilo razlogom njihova dolaska?
2.Nadalje, nije jasno koga su to ustaše ubijale, kad se narod već ranije sklonio u šume i logore?
3.Jednako tako, nije jasno da do zuba naoružani komunisti i srpski “rodoljubi” nisu branili svoje kuće i narod – ako se već nisu uspjeli svi civili skloniti, nego su ih ostavili na cjedilu? Gdje su bili i što su radili ti silni “rodoljubi” i komunisti iz Srba i okolice (sa svojom naoružanom postrojbom i revolucionarnim odborima) dok su ustaše “vršile zločine nad srpskim stanovništvom”? GDJE?
5.Zašto nema nikakvih detalja o bilo kakvom oružanom sukobu u ovom slučaju – do kojeg je izvan svake sumnje moralo doći, napose niti o žrtvama i “ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom” u toj ustaškoj akciji koja je uslijedila “oko 20. juna”? Zar je to tako nevažna stvar da ne zaslužuje rečenicu-dvije?
Naravno, jedno od ključnih pitanja je: Zašto su ustaše uopće došle u Srb gdje ih je čekalo spremno najmanje 150 do zuba naoružanih i za borbu spremnih “rodoljuba”? Slučajno, ili s nakanom razoružavanja onih koji su u samome početku ničim izazvani (dok njih tamo nije bilo) ustali protiv NDH, a ne okupatora? Slučajno zacijelo nije bilo, jer teško je pretpostaviti da ustaše nisu raspolagale informacijama o tomu što se događa u Srbu i okolici i što ih tamo čeka.
“Antifašistički ustanak” bez sukoba s fašistima!?
Kontroverzama kraja nema. Nastavimo li s analizom citata, postavlja se pitanje: Ima li ikakvog smisla u tvrdnji kako poslije pokretanja “antifašističkog ustanka” (27. srpnja 1941.), tobože pod vodstvom KPJ, “oslobađanja” Srba, Donjeg Lapca i okolice i stvaranja “slobodne teritorije”, “u jesen 1941., partijske organizacije uz pomoć CK KPH za Liku, sprovode intenzivan politički rad u narodu i među ustaničkim jedinicama na upoznavanju sa politikom okupatora i njegovih slugu”?
Kako je to na “revoluciju” idejno i politički nepripremljen “narod” predvođen komunistima najprije digao “ustanak”, ako nije bio svjestan tko je tko u toj cijeloj priči i što je cilj “ustanka”? Zašto su, na kraju, komunisti (koji su navodno vodili taj “otpor”) tek tako pustili na svoj “slobodni teritorij” pojedince iz redova “srpske buržoazije” i prepustili im kontrolu nad situacijom, iako su oni radili izravno protiv njih i otvoreno i javno surađivali s Talijanima?
Ne treba se dalje zamarati analizama i nelogičnostima što ih sadrži navedeni citat, jer jedino što je sasvim izvjesno, sigurno i istinito (a sadržano je u ovom opisu stanja), jest činjenica da su Srbi u južnoj Lici (pa i u Srbu, Donjem Lapcu i okolici ovih mjesta) poslije sloma Kraljevine Jugoslavije bili do zuba naoružani. To je uostalom bila uobičajena praksa u svim krajevima Hrvatske nastanjenim Srbima, od Like i Banovine preko Korduna do sjeverne Dalmacije i Bosne, jer tamo su srpski ekstremisti oružja imali i prije rata.
Tako je i “narodni heroj” Vasil Gaćeša, primjerice, poslije sramotne kapitulacije kraljevske vojske, došao u svoj rodni Vlahović (kod Gline) naoružan do zuba i (sa skupinom suradnika – četnika) svoju zločinačku, razbojničku karijeru započeo napadima na oružničku postaju u Banskom Grabovcu i pljačkom i paležom hrvatskih kuća – a nakon što je sa svojom razbojničkom družinom pobjegao u šumu, to je proglašeno “antifašističkim ustankom”.
Na području NDH, u krajevima u kojima su Srbi bili u većini – mahom u ruralnim područjima – nakon početnih pokolja i zločina što su ih prije 10. travnja i proglašenja NDH počinili nad Hrvatima ostaci kraljevske vojske, četnici, srpski žandari i odmetnute srpske bande (u okolici Bjelovara, Mostara i na brojnim drugim mjestima), započeo je masovni srpski ustanak ne protiv okupatora, nego protiv uspostave hrvatske države kojem su se nešto kasnije priključili i komunisti. Tako su monarhisti, četnici i ostaci kraljevske vojske samo nastavili dalje u savezu s komunistima teror i zločine što su ih nad hrvatskim narodom provodili od srpske vlasti od uspostave Kraljevine SHS/Jugoslavije prosinca 1918. godine nadalje.
Dakle, ovdje je riječ o nediferenciranoj “ustaničkoj masi” srpskog stanovništva koje je vođeno četničkim i monarhističkim elementima krenulo u borbu protiv Hrvatske, Hrvata, muslimana i svih drugih koji nisu spadali u njihov tabor a ne okupatora – jer na talijansku vojsku nisu opalili ni metka, nego su se, naprotiv, odmah u travnju 1941. godine stavili u službu okupatora i u krajevima u kojima si dizali “ustanke” bili s njima u zajedničkim posadama.
Služeći Talijanima kao sredstvo okupacije i učvršćivanja njihove vlasti, Srbi su se po svemu ponašali kao njihovi saveznici – a prve plotune na jednu talijansku kolonu ispalili su dalmatinski partizani (uvjereni kako je u pitanju doista ustanka protiv fašista) tek početkom siječnja 1942. godine kod Bjelopolja (u blizini Plitvica).
Zašto je Luburić došao u osinje gnijezdo?
S obzirom na vrlo razvijenu i razgranatu četničku aktivnost u južnoj Lici (poglavito Srbu i okolici) i činjenicu da su brojni srpski civili bili naoružani, vlasti NDH su na teren poslale svoga opunomoćenika za Liku Vjekoslava Maksa Luburića s jednom manjom ustaškom postrojbom, da tamo uvede red.
Njihov cilj bio je razoružanje pobunjenika, odnosno prikupljanje oružja, što je među Srbima naišlo na otpor, pri čemu su brojni od njih i ubijeni. Luburić je nakon te operacije upućen na stegovni sud i kažnjen zbog prekomjerne uporabe sile. Ubrzo poslije ovog događaja, ustaški povjerenik Jure Pavičić organizirao je pomoć za srpska sela koja su stradala u akcijama Luburića, ali to nije uspjelo, jer je naišlo na žestoki otpor četničko-komunističkih organizatora “ustanka”.
Dakle, opet ostaje nejasno, gdje su bili do zuba naoružani “rodoljubi” i zašto nisu pružili otpor ustašama – koje prema svim izvorima u ovom slučaju nisu raspolagali sa značajnim snagama?
Nakon ovog događaja, Srbi su uglavnom krenuli u masovne napade na hrvatska i muslimanska sela u južnoj Lici i zapadnoj Bosni koji su imali sva obilježja genocida i etničkog čišćenja. Rušili su, ubijali, pljačkali, palili i progonili civilno stanovništvo uz potporu Talijana i izbjegavajući svaki izravni sukob s ustašama, što potvrđuje i opis događaja što ga sadrži citat s početka ovog teksta. I sve su pravdali “obranom od ustaša koje su započeli pokolje”.
Danas se prilično vjerno može rekonstruirati sve što se događalo u to vrijeme u ovim krajevima i to na temelju srpskih i komunističkih izvora, pa i izjava što su ih davali Srbi koji su napuštali svoja sela i gradove “zbog terora ustaša”. Ima i među Srbima i komunistima poštenih i časnih ljudi koji su govorili i pisali istinu čak i u vrijeme komunističkog jednoumlja kad su postavljeni temelji ne samo mita o “antifašističkom ustanku” u Srbu nego i onih o Jasenovcu i Jadovnu.
“Gerilski odred” Stojana Matića u operacijama etničkog čišćenja
U ljeto 1941. godine, srpska je pobuna (uz izdašnu pomoć Talijana koji su nastojali proširiti zonu svog utjecaja) eskalirala, a njezina središta postaju Srb, Donji Lapac i nešto kasnije Drvar.
“Gerilski odred” pod zapovjedništvom Stojana Matića (bivšeg oficira kraljevske vojske ili žandara – što je u izvorima dvojbeno), najprije je 27. srpnja 1941. napao oružničku postaju u Srbu, a malobrojna oružnička posada pobjegla je prema Kulen Vakufu.
Potom su započeli pokolji u Boričevcu, Brotnji i drugim mjestima, pa i kod Livna i Bosanskog Grahova, a u kolovozu je počinjen i onaj u Krnjeuši.
Pored brojnih masovnih zločina, “gerilci” su uhitili katoličkog župnika Jurja Gospodnetića i živoga ga ispekli na ražnju, a potom su u zaseoku Brotnju, između Donjeg Lapca i Srba pobili sve članove obitelji Ivezić (njih 37). Poslije ovog zločina, većina mještana jedinog sela s hrvatskom većinom, Boričevca, pobjegla je iz svojih domova, ali je ostalo 55 žena djece i staraca koje su srpski “gerilci” nemilosrdno pobili i pobacali u jamu, a selo zapalili.
Zvjerstva što su ih činili bila su okrutna i svjedočila su o otrovnoj mržnji prema Hrvatima, ali ništa manje nisu mrzili i muslimane koji su isto tako bili na udaru “gerilskih odreda”.
Na željezničkoj postaji Vaganj (prijevoj na planini Kamešnica, na putu od Livna prema Sinju) tog 27. srpnja zaustavljen je vlak s katoličkim (hrvatskim) hodočasnicima (koji su se vraćali iz Knina s proslave blagdana svete Ane). Oni su svi pobijeni (među njima i svećenik Waldemar Nestor) i pobacani u jamu Golubnjača.
Glavni egzekutor bio je Damjan Zeljković.
O ovom zločinu desetljećima poslije, pisali su sami akteri i očevici. Tako, primjerice, događaj u svojoj knjizi Drvar 1941-1945.; Sjećanje učesnika (Drvar, 1972., svezak II, str. 207-208.) opisuje Stevo Babić, a na 222. stranici iste knjige i njegov suborac Pero Boltić.
U isto vrijeme teku slične akcije “gerilaca” s druge strane rijeke Une (na bosanskoj strani), gdje se istoga dana (27. srpnja 1941.) diže “ustanak” nakon što srpski “gerilci” iz zasjede ubijaju jednog ustaškog bojnika i potom otpočinju pokolje nad Hrvatima i muslimanima prema istom scenariju koji je primijenjen u Srbu, Donjem Lapcu i drugim mjestima u Lici.
Pokolje nad Hrvatima i muslimanima u južnoj Lici i zapadnoj Bosni predvodili su Stojan Matić, Branko Bogunović, Mane Rokvić, a s njima su bili i Gojko Polovina, Đoko Jovanić (poslije proslavljeni partizanski “heroji”). Priključili su im se i vodeći četnički ideolozi Stevo Rađenović, Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus – članovi predratnih četničkih odbora koji su od strane ustaša radi toga već bili traženi.
Nakon njihova dolaska, u Srbu se uspostavljaju “gerilski odredi” u kojima glavnu riječ vode četnici, a cijela ta družina bila je u redovitoj vezi s četničkim vojvodom popom, zločincem i koljačem Momčilom Đujićem i sastajali se s njime u Kistanjama, svi zajedno vojno surađivali s Talijanima, djelovali po njihovim direktivama i oslanjali se na njih,
Nikakve dvojbe nema da je njihov cilj bio borba protiv hrvatskoga naroda i NDH, a nikako protiv okupatora, što Đujić i druge četničke vojvode jasno potvrđuju i u svojim programskim dokumentima u kojima su otvoreno iznosili planove svoje politike genocida i etničkog čišćenja cjelokupnog nesrpskog stanovništva s prostora “srpskih zemalja”.
Da komunisti nisu tada imali nikakvoga utjecaja na opća kretanja i da su u svemu glavnu riječ vodili četnici (kako u rajonu Srba i Donjeg Lapca, tako i na području Drvara), govori i činjenica da je CK SKJ u listopadu 1941. u Liku poslao jednoga od svojih najboljih i najsposobnijih ljudi, političkog komesara Glavnog štaba NOP odreda Hrvatske, Marka Oreškovića, koji je postavljen za političkog komesara Grupe NOPO za Liku kako bi sredio to kaotično stanje, te spriječio anarhiju i masovne zločine i ojačao utjecaj komunista u “ustaničkoj masi”. Upravo su ti nedefinirani odnosi u “ustaničkoj masi” bili glavnim razlogom njegova dolaska na ovo područje, ali odnos snaga bio je takav da su četnici imali potpunu kontrolu nad situacijom, pa je Orešković na kraju ubijen, najvjerojatnije (jer točno se ne zna) već 20. listopada (od strane “gerilaca”) i navodno bačen u jamu kod sela Veliko Očijevo.
O tomu je svjedočio Gojko Polovina (na početka rata jedan od glavnih organizatora “gerilaca” u Lici, kasnije istaknuti partizan i komunist – politički komesar Šeste ličke divizije). On je u svojoj knjizi (Svjedočenje – prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988.) imenovao dvojicu “partizana” koji su navodno ubili Oreškovića.
Polovina u istoj knjizi također tvrdi kako je zapovijedao postrojbama koje su se ponašale više kao četnici nego kao partizani, potvrđuje da su se sastojale od Srba i da su vršile pokolje nad hrvatskim stanovništvom (što se naravno, uvijek pravdalo “ustaškim zločinima” nad Srbima – i to je bila mantra koju su redovito ponavljali).
Kako je već rečeno, na Talijane su prve plotune ispalili dalmatinski partizani kod Dugopolja u siječnju 1942. godine. Pitanje je da li bi i Dalmatinci to učinili da nisu bili neobaviješteni o situaciji na terenu. Oni su prema talijanskim fašistima imali posve drugačiji odnos nego njihova ideološka subraća u Lici i zapadnoj Bosni, pa su napuštajući područje Dalmacije živjeli u uvjerenju kako se u tim krajevima u koje su došli vodi doista borba protiv okupatora.
Utjecaj komunista u južnoj Lici jača tek krajem 1942. godine i naročito početkom 1943., kad se poslije poraza njemačkih snaga na Staljingradu (što je bila psihološka prekretnica rata), već nazirala prevlast SSSR-a i saveznika i poraz osovinskih sila. Kapitulacija Italije otvorila im je prostor za veći angažman i omasovljenje svojih redova, jer je gro četnika koji su do tada već dobro okrvavili ruke i bespogovorno služili Talijanima, počeo prelaziti na njihovu stranu.
Kako bi se dobio cjelovitiji uvid u ono što se događalo u Lici te ratne 1941. godine, nužno je sagledati širi kontekst, prije svega vezano za djelovanje četnika i njihovih organizacija u Hrvatskoj u godinama prije Drugog svjetskog rata, a potom razmotriti i neke bitne događaje i procese koji su se odvijali unutar srpskog nacionalnog korpusa, uzimajući pri tomu u obzir i aktivnosti najutjecajnijih Srba i njihove odnose s okupatorskim režimom.
- nastavlja se –
Zlatko Pinter
