Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Nakon obilježavanja 100. obljetnice rođenja prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana ako je išta postalo jasnije u državi za koju je on sam najviše zaslužan onda je to gola ćinjenica da je hrvatsko društvo duboko podijeljeno, ne samo oko negove uloge u stvaranju države nego još više u perspektivi njezine budućnosti. To je uostalom proces koji traje od njegove smrti u bespućima državne i nacionalne politike trasirane 2000. godine pobjedom Stipe Mesića na predsjedničkim izborima i Račanove koalicije na parlamentarnim izborioma.

Temeljna pogrješka bila je usvajanje novog Ustava koji je Tuđmanov polupredsjednički sustav koji je funkcionirao u doba kad je Hrvatska bila izložena velikoosrpskoj fašističkoj agresiji zamijenjen novim Ustavom koji je via facti uspostavio polukancelarski sustav sa svim svojim nedorećenostima i promašajima. U takvom sustavu Hrvatska je nazadovala, jer su svi premijeri od toliko pogrešno hvaljenog Ivice Raćana preko koruptivnog velemajstora Ive Sanadera, oktroirane Jadranke Kosor Vlaisaljević, jugopartizanskog Zorana Milanovcića potkapacitiranog Tomislav Karamarka i neprilagođenog Tihomira Oreškovića do današnjeg briselskog sluge Andreja Plenkovića više vodili računa o tome da se svide eurobirokratima nego da brane nacionalne interese hrvatske države i hrvatskoga naroda. U svemu tome određenu ulogu igrali su i predsjednici Stipe Mesić, Ivo Josipović, donekle i Kolinda Grabar Kitarović i konačno sada Zoran Milanović.

Ključni čimbenik u podrivanju nacionalnog suvereniteta bila je rasprodaja tog suvereniteta stranim vlasnicima, počevši od banaka, telekomunikacija, medija do najnovijeg srljanja u eurozonu čime će Hrvatska izgubiti i svoj monetarni suverenitet. Jedan od glavnih ciljeva predsjednika Tuđmana kad je shvatio da hrvatski narod želi vlastitu državu a ne upitnu konfederaciju bio je povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske. Ova posljednja je odigrala i te kako važnu političku materijalnu, financijsku i humanitarnu ulogu u otporu velikosrpskoj agresiji. Ta Tuđmanova ideja o povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske minirana je ulogom što ju je u stvaranju države odigrala ona garnitura Udbe  koja je podržala Tuđmana u stvaranju države pri čemu je za tu garnituru bilo važnije pretvorbom i privatizacijom prisvajanje nacionalnog bogatstva a manje uspostava demokratskog ustrojstvo države radi dobrobiti svih njezinih građana. Mnogi bogatiji uspješni Hrvati iz iseljeništvu bili su razočarani blokadom da se uključe u svekoliki razvitak Domovine, jer su uspješna hrvatska poduzeća završila koruptivnim radnjama u stranim rukama.

Svi dosadašnji predsjednički i saborski izbori na ovaj ili onaj način bili su nelegalni, ili su čak ukradeni kao drugi Mesićev mandat. Oni povratnici iz hrvatske političke emigracije koji su bili iskreni domoljubi stavljeni su po strani, ali su zato oni koji su bili suradnici jugoslavenskih tajnih službi bili dobrodošli. Samo jedan mali primjer. Na nedavnoj sahrani istinskog hrvatskog domoljuba političkog emigranta i žrtve jugoslavenskih tajnih službi Nikole Štedula, kojega je državnim odličjem odlikovala Kolinda Granar Kitarović nije bilo ni jednog predstavnika službene vlasti, kao što se ta ista službena vlast zalagala kroz “lex Perković” protiv izručenja dva bivša jugoslavenska agenta njemaćkom pravosuđu.

U takvim političkim okolnostima dočekala se 100. obljetnica Tuđmanovog rođenja, pa je bilo jasno da će dosad najdugovječniji hrvatski premijer koji autoritarno da se ne kaže diktatorski vodi HDZ, a s vođom svojevrsne subverzivne “pete kolone” velikosrbinom Miloradom Pupovcem tankom većinom i Hrvatski sabor, obljetnicu iskoristiti za vlastitu promociju. U nekoliko nastupa sa završnim u dvorani “Lisinski” Andrej Plenković nije štedio riječi da ulogu predsjednika Franje Tuđmana opiše najbiranijim epitetima citirajući njegovu najvažniju izreku  “Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što”.

Vrhunska je ironija da jedan hrvatski, ako se Andreja Plenkovića koji se prodao za  Judine škude može nazvati hrvatskim, pozivajući se na Tuđmanovu ostavštinu u šest godina koliko je na čelu HDZ-a i Vlade radi sve da bi se demontirala Tuđmanova politika. Odmah na početku svojega mandata izjavio je da je njegova misija da “promijeni HDZ, a zatim i Hrvatsku”. Tko je on da bi mijenjao Hrvatsku? Postoji niz njegovih poteza koji odudaraju od Tuđmanove politike “Sve za Hrvatsku… a Hrvatsku ni za što”, a temelj te njegove osobne politike je podređivanje Hrvatske eurobirokratima u Bruxellesu koji još uvijek sanjaju o tzv. Zapadnom Balkanu. I konačno Plenkovića raskrinkava njegova odlučna inicijativa da se uvede “euro” kako bi Hrvatska izgubila svoj monetarni suverenitet kojega su sačuvale sve države bivšeg sovjetskog bloka iako su u Europsku uniju ušle mnogo  prije Hrvatske.

Plenkovićevu političku poziciju najbolje raskrinkava sljedeće Tuđmanovo upozorenje: “Mi ne ćemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog stanja, kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Ne ćemo dopustiti da nam sve to skupa dovedu u pitanje. Ne ćemo dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas, u Hrvatskoj, i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima… Ne ćemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim, žutim vragovima… Ne ćemo dopustiti onima koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju, nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude”. Sve značajke koje je u ovom citatu naveo pokojni prdsjednik Tuđman upravo krase Andreja Plenkovića i njegovu politiku, ali raskrinkavaju i stožernu hrvatsku stranku Hrvatsku demokratsku zajednicu koja je iznevjerila Tuđmanove ideale i njegovu nacionalnu politiku.

Zbog svega toga u hrvatskom društvu i nacionalnom korpusu došlo je do raslojavanja i dubokih podjela koje su potencirane posljednjih godina pa se to odrazilo i na obilježavanje 100. obljetnice rođenja predsjednika Tuđmana. Zagrebačke vlasti pod kontrolom ultra ljevičarske stranke “Možemo” nisu dozvolile da inicijalna skupina uglednih javnih osoba na inicijativu mlađeg Tuđmanovog sina Stjepane organizira narodsku svečanost u povodu obljetnice. Toga se prihvatio Domovinski pokret kojemu je na čelu gradonačelnik Vukovara Ivan Penava koji je podvukao: “Da se pitalo inicijalni krug ‘Tuđman 100’, dakle najbliže Tuđmanove suradnike i da se pitalo DP, danas bismo u svakom hrvatskom gradu i selu imali ovakve proslave, cijeli protekli tjedan u vrtićima, školama, znanstvenim ustanovama…bila bi tema 100. rođendan prvog hrvatskog predsjednika, utemeljitelja moderne hrvatske države. Danas bi središnja proslava, da se nas pita i što smo htjeli i podržali ideju inicijalnu ideju Stjepana Tuđmana, bila u Zagrebu, nad Zagrebom bi sada letjeli vojni avioni u čast Franji Tuđmanu, a ne Macronu prije nekoliko tjedana. Danas bi na nacionalnim televizijama gledali visokobudžetni film o liku i djelu predsjednika i državnika Franje Tuđmana, plaćenog od strane Ministarstva kulture i Vlade RH, tzv. HAVC-a, a ne u vlastitoj režiji Jakova Sedlara, maltene u ilegali. Na Trgu bana Jelačića gledali bismo nisku najboljih hrvatskih izvođača domoljubnih pjesama”. Svega toga naravno nije bilo, ali nije bilo ni ujedinjene institucionalne i izvaninstitucionalne oporbe da zajedno s vukovarskim gradonačelnikom i Inicijalnim krugom “Tuđman 100” dostojnije obilježe za hrvatski narod ovu značajnu obljetnicu i raskrinkaju licemjerstvo Andreja Plenkovića i njegove koruptivne kaste koji sustavno rade na detuđmanizaciji države.

Vjekoslav Krsnik


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika