Što se kuha u i oko Bosne i Hercegovine…..

Posljednjih tjedana Bosna i Hercegovina je opet privukla pozornost javnosti ne samo eskalacijom napetosti koju proizvodi zaoštravanjem svoje separatističke politike čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik, nego i pojačanom diplomatskom aktivnošću. Glavni akteri koji brinu o (ne)stabilnosti susjedne države kao praktički protektorata međunarodne zajednice pojačali su napore da se nakon  višegodišnje blokade počnu uklanjati prepreke kako bi se ubrzao put Bosne i Hercegovine prema euroatlantskim integracijama.  U cijeloj priči Republika Hrvatska ima i te kako važnu ulogu, jer po Ustavu Zagreb je dužan brinuti se o položaju hrvatskoga naroda u Bosni i Hervegovini.

          Sadašnje stanje samo potvrđuje tezu o nesavršenosti Daytonskog sporazuma koji je potpisan na inicijativu Washingtona jer se tada prije 26 godina žurilo Billu Clintonu da zahvaljujući uspjehu hrvatske vojne operacije Oluja koju su Amerikanci prešutno podržali u kampanju za drugi predsjednički mandat uđe s kakvim takvim rješenjem za balkansku krizu. To kakvo takvo rješenje izrađeno je u britanskom Foreign Officeu a nakon nekoliko dana pregovora u Daytonu potpisano od glavnih aktera. Pri tome treba pripomenuti da predstavnik bosanskih Hrvata Krešimir Zubak nije dao svoj potpis na Daytonski sporazum. Sporazum je praktički nagradio velikosrpsku osvajačku politiku jer je tzv. Republika Srpska utemeljena na genocidu što je potvrdio Tribunal u Haagu dobila pola Bosne i Hercgovine iako Srbi nikad kroz povijest nisu vladali njome. Najveći gubitnici ispali su Hrvati, a to je bio poraz nagodbenjačke politike sa Slobodanom Miloševićem hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, jer su Hrvati u susjednoj državi u obliku Federacije BIH dobili zajednički entitet s Bošnjacima.

          U posljednjih dvadesetak godina jačali su s jedne strane unitarističke aspiracije Bošnjaka s navodno građanskim ustrojem države u kojemu bi oni kao najbrojniji narod zadržali prevlast nad ostala dva, a s druge strane separatističke prijetnje Milorada Dodika podržavane od četničke garniture u Beogradu. Hrvati su i u takvim okolnostima bili gubitnici, jer nisu imali odlučne čelnike a i Zagreb je s obzirom na smjene političkih garnitura igrao dvojbenu politiku prema dijelu hrvatskog nacionalnog korpusa u susjednoj državi. Tako je na primjer Ivo Josipović posjetio Banja Luku i time dao neki legitimitet Miloradu Dodiku kojemu je čak svirao na glasoviru. Iako je čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik glavni remetilački čimbenik, jer stalno prijeti odvajanjem tzv. Republike Srpske Europska unija preko svojeg Visokog predstavnika sa širokim ovlastima tek je nedavno odlučnije reagirala odlukom odlazećeg Valentina Intzka da nametne zakon kojim se kažnjava negiranje genocida na čemu počiva srpski entitet. To je naravno razbjesnilo Milorada Dodika koji sada otvoreno prijeti otcijepljenjem i osnivanjem vlastite vojske.

          Sve se to događa u novim okolnostima koje prije svega uključuju angažman Washingtona u rješavanje “bosanskog problema”. Dva američka izaslanika Matthew Palmer i Gabriel Escobar boravili su ovih dana na ovom području i uz suradnju američkih veleposlanika u Sarajevu i Beogradu razrađivali američki projekt rješenja krize, dok je novi Visoki predstavnik njemački diplomat Christian Schmidt osvrčući se na Dodikove prijetnje rekao da su “sve opcije” otvorene, a jedna od njih je smjena Milorada Dodika. Veliki  adut Milorada Dodika je potpora Moskve koja se posljednjih godina očitovala i u tome da je Milorada Dodika u Rusiji primio i sam Vladimir Putin, a ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prilikom posjeta Bosni i Hercegovini prvo posjećuje Banja Luku, a potom Sarajevo. U povodu nove američke inicijative zasnovane prije svega na novom izbornom zakonu koji bi poništio postojeći po kojemu Bošnjaci biraju hrvatske predstavnike u organima vlasti rusko ministarstvo vanjskih poslova poziva na “zaustavljanje destruktivnog miješanja sa strane u unutarnje poslove BiH”. Poruka je očito upućena novoj američkoj inicijativi koja ne odgovara ruskim pretenzijama u Bosni i Hercegovini koje treba promatrati u širem smislu jačanja ruskog prisustva na prostoru bivše Jugoslavije što uključuje i Hrvatsku. Ne samo zbog širenja ruskog utjecaja očito je da su se SAD  umiješale u novi pokušaj rješavanja bosanskohercegovačkog problema i zbog neučinkovitosti Europske unije, jednako kao što je to bilo u težim ratnim uvjetima 90-tih godina.

          Gdje je u cijeloj priči hrvatski odgovor na zaoštravanje međuncionalnih odnosa u susjednoj državi prema kojoj Hrvatska ima ustavnu obvezu da brine o tamošnjim Hrvatima. Znakovito je da su istog dana u Zagrebu i Beogradu boravili kao čelnik bosanskih Srba a ne kao član Predsjedništva BiH Milorad Dodik odnosno čelnik bosanskohercegovačkih Hrvata Dragan Čović. Prvi se sastao i s predsjednikom Milanovićem i premijerom Plenkovićem, a drugi s predsjednikom Srbije Vučićem. Iz izjava koje su dali poslije tih susreta jasno je da ni Zoran Milanović ni Andrej Plenković ništa ne kažu o političkim potezima Milorada Dodiga, drugim riječima prešutno odobravaju njegovu za Bosnu i Hercegovinu destruktivnu politiku. Andreju je Plenkoviću važnije bilo spominjanje trase autoceste nego opći položaj Hrvata u Republici Srpskoj koja je praktički etnički očišćena od Hrvata te im se onemogućuje povratak. To nije spomenuto ni u šturom priopćenju Ureda predsjednika Milanovića koje samo spominje da je riječ o nastavku aktivnosti predsjednika Republike u cilju ostvarenja legitimnog predstavljanja sva tri naroda u skladu s Daytonskim sporazumom. Milorad Dodik je bio konkretniji kazavši da su razgovarali tri sata te da on i Milanović dijele stajalište o važnosti konstitutivnih uloge naroda u BiH dodajući da ga hrvatski predsjednik “dobro razumije”. Znači li to da Zoran Milanović odobrava blokadu državnih institucija koju provodi Milorad Dodik prijeteći čak s osnivanjem vlastite vojske i otcijepljenjem. U Srbiji se o susretu s Draganom Čovićem oglasio predsjednik Vučić. U tom priopćenju Aleksandar Vučić je podvukao da je odgovor na sve krize u Bosni i Hercegovini jasan – “dogovor tri naroda”, ali je pitanje kako se to uklapa u njegovu potporu potezima koje povlači Milorad Dodik. U svakom slučaju upitno je je li pravi sugovornik za rješavanje položaja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik ako ključ problema za rješavanje tog položaja leži u dogovoru s bošnjačkom stranom odnosno s Bakirom Izetbegovićem. Utoliko je važno što je nakon europskog oklijevanja inicijativu da se blokada unutarnjih odnosa u Bosni i Hercegovini razbije preuzeo Washington s idejom da se promjenom izbornog zakona vrate hrvatskom narodu u Bosni io Hercegovini legitimna prava u skladu s Daytonskim sporazumom.

Vjekoslav Krsnik