By Sisački biskup mons. dr. Vlado Košić nedavno je izjavio da se „zna da oko 1,5 milijardi kuna iz proračuna Republike Hrvatske odlazi na različite udruge, od kojih Hrvatska ne samo da nema koristi, nego često trpi i velike štete.“
Popis tih udruga treba što prije objaviti. Naime, riječ je o iznimno velikom financijskom iznosu, a da „nitko“ ne zna kako se i za što taj novac dijeli.
Obično čujemo da Crkva od države prima velika sredstva, a Košić kaže kako to nije točno, jer za 15 biskupija u Hrvatskoj i za redovništvo država godišnje izdvaja tek oko 225 milijuna kuna – godišnje.
U Hrvatskoj navodno ima više od tisuću registriranih udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Nu, samo njih 40-50 financira Republika Hrvatska, odnosno ministarstvo branitelja, općine ili županije. Ostale udruge rade po principu „snađi se druže“, što će reći da velika većina nema ni svoje radne prostore, a ni dovoljno novaca da kupi vijenac i svijeće za nekog umrlog branitelja, već ta sredstva najčešće daju iz svog džepa.
Međutim, da ne postoje tolike braniteljske udruge, već bi odavno bilo zaboravljeno stvaranje hrvatske države, pa i Domovinski rat.
Evo, sad kad smo doživjeli još jednu katastrofu, potres u Petrinji, Sisku, Glini i drugim krajevima, koji su dali veliki doprinos u stvaranju hrvatske države, sreća je što su se ljudi diljem Hrvatske, ali i u inozemstvu odmah sami organizirali i počeli sakupljati pomoć i dovoziti je tamo gdje je najpotrebnija.
Što bi bilo da dobri ljudi nisu recimo odmah poslali svoje kamp-kućice? Ni njih hrvatska država nema dovoljno za ovakve i slične prigode. A kuće su im porušene, a vani je zima, snijeg i kiša!
Sa svih strana, na pogođena mjesta, ljudi su, pored financijske pomoći, najviše dostavljali živežne namjernice, od kruha, salama, pa do konzervi. Sve što može pomoći dovozili su u kamionima, čak i zaboravljajući da tamo više gotovo i nema ispravnih frižidera.
Nu, od većine naših vodećih političara najčešće možemo čuti – „pomoći će Europska unija (EU)“! To smo slušali i kad je prošle godine, u proljeće, Zagreb također pogodio potres. EU je puno obećavala, a oni koji su tada u Zagrebu ostali gotovo bez svega, još uvijek čekaju pomoć i donacije iz Bruxellesa. Istina, nešto je stiglo, ali to je i više nego nedovoljno. A pričalo se o milijardama eura pomoći!?
Onima koji su nastradali od potresa i u trenu ostali gotovo bez ičega, pojedine banke su se smilovale i odgodile im na nekoliko mjeseci vraćanje dugova, dok su također na relativno kratko vrijeme u tim područjima obustavljene i ovrhe.
Kako će većina tih nesretnih ljudi vraćati svoje dugove tek predstoji da se vidi.
Naime, malo tko od njih ima gotovine, a ona će im i te kako biti potrebna za obnavljanje kuće ili stana. Uz to na Baniji malo koja tvrtka još radi, što znači da ljudi uglavnom nemaju gdje zaraditi ni minimalnu plaću. Stoga bi u tom kraju trebalo istodobno podizati i tvrtke u kojima bi se ljudi, poglavito mladi, mogli zapošljavati, jer će u protivnom veliki broj otići trbuhom za kruhom diljem Europe i svijeta. Što ti vrijedi nova kuća, ako nećeš imati odakle platiti ni najosnovnije režije?
Treba uzeti u obzir da je ovaj kraj u relativno kratkom vremenu već dva puta porušen. Ono što nisu stigli uništiti srpski četnici, uništio je potres magnitude od 6,2!
Sada je Vlada suglasna da se „sve“ poruši i da se počne nanovo graditi. Nesretnici bi za to navodno morali platiti „samo“ dvadeset posto! A mnogi nakon ovog potresa više nemaju ni za kruh!
Na mjesnim i gradskim grobljima porušeni su i mnogi spomenici. I to treba dovesti u red, tim prije jer je na tim područjima u vrijeme Domovinskog rata veliki broj branitelja i članova njihovih obitelji nastradao od okupatora.
Zanimljivo je da su nakon potresa počele priče da obnova kuća nakon rata nije bila „nikakva“, tj. da su neki masno naplatili svoje građevinske i druge usluge, a posao su obavili traljavo ili nikako, pa će stoga i DORH, Uskok i policija imati posla – da se ne ponovi.
Nakon katastrofalnog potresa na Baniji tlo se i dalje ne smiruje. Redaju se potresi, kao na tekućoj vrpci. Čas jači, čas slabiji. Oni koji nisu dobili PTSP-i nakon rata „dobit“ će ga sada, tim prije što je jedan dio ljudi i u ovom kraju „pokosila“ korona.
Nu, ima još jedna važna stvar. Graditi ili ne recimo Grad Petrinju na istom mjestu? Tko garantira da ovo područje relativno brzo ne će pogoditi, ne daj Bože, još možebitno i jači potres?
I što će biti onda?
Sva je sreća što smo se samo i isključivo zahvaljujući hrvatskim braniteljima priključili Europskoj uniji, čije bi članice, da se udruže, da svaka država da koju milijardu, preko noći, mogli sagraditi novu Petrinju, ali i ne samo nju!
A ako je tko zaslužio da mu se pomogne, da ih se ne zaboravi, onda su to ovi nesretni ljudi!
Mladen Pavković
