By …. Umjesto Horvatinčićevog „Cvjetnog“, na tom kultnom mjestu niknulo bi novo Soroševo sveučilište s rektoricom Uršom Raukar na čelu! I Škoro i Tomašević, lako bi se dogovorili da im na gradonačelničkoj inauguraciji, u poznatom triju pjesmu „Sude mi“, zapjevaju Ratko Mladić, Ante Gotovina i Atif Dudaković……
Ono što je Miroslav Škoro na desnici kao osvjedočeni dekapitator Kolinde Grabar Kitarović, s jedinim programom da HDZ-u otme što više birača, to je Tomislav Tomašević na ljevici kao ortodoksni antifa aktivist i uspješni razbijač SDP-ovog biračkog tijela. I dok Miroslav Škoro svojom agresivnom, iluzionističkom retorikom iz Pervanove „Večernje škole“ nije uspio naštetiti Andreju Plenkoviću, što pokazuju rezultati zadnjih parlamentarnih izbora i sva recentna ispitivanja javnog mnijenja, već naprotiv, naštetio je jedino samom sebi i svom pokretu, Tomislav Tomašević po svim pokazateljima uspješno grabi u SDP-ov birački bazen jurišajući na Zagreb sa svojih aktivističkih barikada. U tome mu svesrdno pomaže Zoran Milanović, King Kong s Pantovčaka, čijom je zaslugom SDP zabetoniran na mizernih 16% popularnosti s daljnjim trendom strmoglavog pada. Ni Škoro ni Tomašević, osim transparentaških parola s različitih svjetonazorskih pozicija zapravo ne nude ništa osim rušiteljskih politika uperenih protiv seniorskih stranaka na čijim bi ruševinama htjeli graditi neki novi i sretniji grad za sve građane Zagreba.
Dakako, ni malo ne žalim za SDP-ovim bauljanjem na najnižim granama popularnosti, jer činjenica je da im je Andrej Plenković oteo Božić, oteo im je socijalne politike i ostavio im neokomunističku ideologiju i Tita kao kost psu, koju sada glođu zajedno s Tomislavom Tomaševićem i kojekakvim radničko-neradničkim, možemo-ne možemo frontama. Svojim političkim djelovanjem, pragmatizmom i politikom malih koraka, izbjegavajući bilo kakve radikalno-revolucionarne metode, Plenković je čini se, postao najveći socijaldemokrat među demokršćanima i najveći demokršćanin među socijaldemokratima i u tome grmu leži zec kao tajna HDZ-ovog stabilnog rejtinga! HDZ stoji, kada su već svi mislili da će pasti kao zrela, natrula kruška.
Miroslav Škoro, sa svojim đon obrazom, još uvijek uporno gura plagirani slogan iz Sremske Mitrovice što zapravo sve govori o njegovoj pjesničkoj inspiraciji. Škorin slogan „Grad za sve nas“, koji je u originalu našvrljan ćirilicom, potpuno je kompatibilan Tomaševićevom sloganu „Zagreb je naš“. I jedan i drugi unaprijed svojataju Zagreb poistovjećujući se s gradom koji kao da je već osvojen samo za njihove politikantske potrebe.
I jedan i drugi su onako usput odbacivali svoje prljavo rublje u želji da se dodvore nekom svom imaginarnom biračkom tijelu, pa se Tomašević tako fiktivno riješio „Radničke fronte“, Kapovića i crvene jurišnice Katarine Peović koju od milja zovu Dolores Ibaruri La Pasionaria. Škoro je otkantao agresivnu Karolinu Vidović Krišto i njenog profesora Milana Vrkljana, jer su ti „ortodoksni desničari“ smetali njegovom uglađenom građanskom habitusu i njegovoj formuli da može i lijevo i desno poput Bandića! Može sa svima osim s Plenkovićem! Osim toga, Karolina mu je otela saborsku govornicu i uzurpirala je na 24 sata dnevno tako da se Škoro ozbiljno zabrinuo za budućnost svog estradnog liderstva. Ostaje samo pitanje i dilema, što kraj Škore radi „ustaša“ i general HOS-a Ante Prkačin nakon što je pjevač u Aljmašu o Velikoj Gospi izjavio da je „HOS i pozdrav ZDS trebalo riješiti prije 25 godina, pa danas ne bi imali problema“! Dakle, glede HOS-a, Škoro je kompatibilan svom predsjedniku Milanoviću u kontekstu bacanja HOS-ove ploče na smetlište!
I Bujančev dr. Zlatko Hasanbegović je još uvijek zalutala ovca u Škorinim saborskim foteljama, a Škoro ga vjerojatno čuva kao jokera koji bi trebao unaprijediti korijene zagrebačke kršćanske kulture i to iz pozicija slutećeg panislamizma, o čemu potiho zbore Hasanbegovićevi ugledni mentori s Pilarovog instituta. Mogu li se uopće u svojoj ideološkoj biti na tragu novog multi-kulti, pomiriti adventske kućice i brzo rastuće đamije? Npr., u Istočnom Mostaru prije rata bilo je tri đamije, a danas ih je preko 20, jer Bože moj, treba zbrinuti tu silu migranata i na vjerskom planu! Broj Bandić-Škoro adventskih kučica ipak je prostorno-planski ograničen i rezerviran za tvrdokorne katolike, koji se uz kuhano vino iz blagorodnih vinograda hrvatskog Vase Ladačkog neće nikada dati prevesti na islam kao u knjizi „Etnička povijest BiH“ fra. Dominika Mandića!
Za hrvatsku metropolu Zagreb, bilo bi najbolje da ima dva gradonačelnika! Škoru i Tomaševića! I dva dogradonačelnika! Zlatka Hasanbegovića i Vilija Matulu! Jedino tako dostojno bi zamijenili Milana Bandića pa bi Škoro dizao spomenike Stepincu, a Tomašević Titu. Škoro bi puzao po snijegu i ledu noseći vijenac braniteljima, a Tomašević, kojega se odrekao otac branitelj, digao bi spomenik Bošku Buhi na Cvjetnom trgu kojega bi čuvao Tomaševićev pas Boško! Tomašević je oženjen i imaju psa Boška! Prije svega bi revolucionar Tomašević konačno srušio „Cvjetno“, mega graditeljsko djelo „ustaše“ Tome Horvatinčića, kao ruglo koje zatire partizansko-četničko kulturno naslijeđe Zagreba-hrvatske metropole. Jer da nije bilo „ustaše“ Horvatinčića i njegovih mega vizionarskih pothvata, ne bi bilo ni Tomaševićevih mega skojevaca! Umjesto današnjeg „ustaškog“ Cvjetnog, na tom kultnom mjestu niknulo bi novo Soroševo sveučilište s rektoricom Uršom Raukar na čelu!
I Škoro i Tomašević, lako bi se dogovorili da im na gradonačelničkoj inauguraciji u poznatom triju pjesmu „Sude mi“, zapjevaju Ratko Mladić, Ante Gotovina i Atif Dudaković. Naravno, uz krokodilske suze radosnog pomirenja svih onih koji se u Škorinoj pjesmi „Sude mi“ prepoznaju!
Eto, uz Tomaševića (i ili) Škoru, Zagreb bi konačno procvjetao tisućama cvjetova. Ne trebaju nam izbori, to je nepotreban trošak, idemo ih imenovati masmedijskim dekretom!
Kazimir Mikašek-Kazo
