By Da se razumijemo, nisam mjera za ni kakvu vrijednost, ali znajući da je slučaj Danijela Bezuk sam po sebi teška tragedija ne mogu šutjeti na proces svih vrsta osuda upućenih mrtvom čovjeku.
U doba Plebejaca i Patricija nastala je uzrečica audere facere est, a pojavom pojam riječi Parlament u Velikoj Britaniji, to dare is to do. Prevedeno na hrvatski to znači, dužnost mi je usuditi se.
Nema medija ni javnog govornika koji za ovaj nemili događaj ne svaljuju krivnju, a time i odgovornost na očajnog mladog čovjeka koji se u tko zna kojem košmaru odlučio za nepromišljen čin koji ni po čemu nema orise osobnog konflikta s nekim pojedincem.
Moja blagopokojna mati Drina je znala kazati, sine čuvaj se dobra zlo i samo dolazi. Na žalost to se obistinilo i u ovom događaju na trgu Svetog Marka..
Bezočna drskost vlasti, apsolutna bestidnosti i ostali oblici cinizma ne prestaju se vrtjeti medijima, a ide dotle da se gospoja „Ministarka“ upela iz petnih žila da se što prije donese novi zakon o uvođenju nekog novog oblika verbalnih delikata na društvenim mrežama!? S druge pak strane ona kao Ministrica kulture se ne obazire na događaje oko zgrade HNK-a!?
Toliko cinizma ne pokazuje ni najkrvoločniji pas, a mi govorimo o kulturi!?
Ideološki i mentalni sklop kod naših novinara i političara ostao je još uvijek u Jugoslaviji.
Oni i dalje hvataju kornjaču umjesto brzonogog Ahileja iako znadu da je kornjača krenula ranije!?.
Piše se kao da se nikakve promjene nisu dogodile ni nakon 28 godina od raspada i propasti komunističke ideologije i komunističke države. Nikakvi demokratski procesi ne dolaze do njih, barem po tekstovima koje pišu, to je za mene jedna enormna himba u direktnoj svezi s materijalnim sredstvima (novcem) iz Proračuna Republike Hrvatske, što dokazuje okolnost da će i u mjerama izvanrednih okolnosti osiguranja i dalje moći nekoga po izboru potezati za rukav da bi njihovim iskazima tetošili narod sustavom za zaglupljivanje. Evo klasičnog silogizam za to.
Prije dvadeset godina raketirani su Banski dvori, uvijek se naglašava da je to bio pokušaj ubojstva dr. Franje Tuđmana.
Da je to bio pucanj u prvog Predsjednika Republike Hrvatske, dogodio bi se drugi, treći, enti dok ga se ne bi likvidiralo. To ne bi bilo teško budući da je on nekoliko puta prije i poslije bio u Karađorđevu ili u Palači Naroda u Ženevi.
Razumno bi trebalo pisati da je to bio –atentat na Hrvatsku– rušenjem srdca hrvatske državnosti. Srbija je jasno htjela dokazati da ne će dopustiti obnovu i/li stvaranje hrvatske države.
Isto tako nakon ove tragedije od prije jednog dana nitko se ne pita za uzroke koji su doveli do rastrojenog stanja mladog života. Nitko se ne pita tko, kako i kada je obratio pozornost na stanje njegove braniteljske porodice, zašto su sva tri mlada čovjeka njegove obitelji morala otići u potragu za kruhom u Njemačku, zašto se on unatoč svemu vratio doma, zašto se nije njegovu otcu i majci pružila adekvatna zdravstvena pomoć, a i njemu samome, tko ubire lovorike države za koju su vojevali njegovi najbliži, među inim jedan član obitelji dao sve što je imao-život, kako to da se nije moglo naći barem jedno radno mjesto za njih u domovini, a ima se mjesta za milijarde kuna nekakvom para tijelu ili udruzi, kada je netko obavio kompletni zdravstveni pregled za njegova otca koji je ratni veteran i njega samoga jer je začet u ratu, a znade se za mogućnost genetskog prijenosa posttraumatskih bolesti, tko i na koji način se razmeđe novcem poreznih obveznika, zašto pravosudstvo i policija direkto djeluju u suradnji s kriminalom, i tako dalje i tako dalje.
Gdje je uostalom bilo njegovo mjesto pod suncem!?
Ne mogu zaobići ni propust policije. Trg Svetog Marka jest poljana, ali nije to Piazza Duomo, on je praktično zatvoren, sav je pod video nadzorom i među inim brz odlazak i dolazak je ograničen na uske prolaze oko kojih su na tri mjesta stalno postavljeni policajci koje je netko krivo obučio da su dužni pozdravljati sabornike. Sasvim suprotno, za pravog policajca je i svaki sabornik ili prilaznik sumnjivac, prevencija je uvijek jača od liječenja i samo takvo ponašanje bilo bi u skladu s pozivom kojeg obavlja, ovo tim više što je u obvezi izlagati se opasnostima. Što je još gore, unatoč svemu blagopokojni Danijel uspio je i u tom traumatiziranom stanju pobjeći i to vjerojatno izbezumljeno tumarajući, jer u pola sata nije odmakao nekoliko stotina metara od poprišta događaja!?
Da odlučujem, gospodin Radnić bio bi smjesta smijenjen.
On je prvi odgovoran za ovaj događaj jer ovo nema blage veze s posebnim mjerama sigurnosti za što je uspostavljena i posebna uprava pri MUP-a kojoj je na čelu.
Sve ove navedene okolnosti sada se pokrivaju kao u doba komunističkog mota, slučaj osudi druga spasi.
Imao sam sreću što sam se dopisivao s nekad komunističkim prvakom, a potom disidentom i imigrantom, blagopokojnim Antom Ciligom pa sam od njega naučio da sva tri pokreta, partizanski, četnički i ustaški, jesu istovjetni po modelu i mentalitetu te da ih čini ista ljudska podloga. Nema antifašizma bez antikomunizma i svaljivanje odgovornosti za događaj na Danijela Bezuk je upravo komunistički čin. To sada mnogi vide kao osnov za razna ograničenja i stroge režime ponašanja te kretanja koja naravno uključuje i slobodu govora, mišljenja čak i na tkz. društvenim mrežama!?.
Mediji i vlast za tili tren zaboravihu da je nekih petnaest ili šesnaest Ministara ogrezlo u kriminalu (o drugim kriminalcima bijelog ovratnika da se i ne govori), da se svakog tjedna javlja afera jedna, da 50% stanovništva živi u siromaštvu, da ostajemo i bez pameti i radne snage zbog opće nepravde i uhljeba, da je vlast nas i sve one koji dolaze zadužila, u ovom trenu, za 330. 000.000 (tristotridesetmilijardi) javnog duga i da nitko nije pozvan na odgovornost, a u stvari radi se o veleizdaji bez skrupula.
Nema ni jednog odnosa u povijesti čovječanstva, koji se ne temelji na ekonomskog odnosu pa se sada vi svrstajte i snađite u tom mlinu bankaroida i beskrupulozne vlasti u kojem se svakako našao i mladi čovjek Danijel Bezuk, a tek je počeo život!?
Tvrdim da postoji samo ekonomski rasizam, a pojavni oblici ideologija samo su njihovo sredstvo.
Polaritet ljudi kod nas to najbolje dokazuje. Mi smo u Hrvatskoj imali dva modela komunizma. Struju koju je vodio Andrija Hebrang i onu koja je njega slomila odnosno umorila i sve one komuniste koji su imali u srdcu sudbinu svog siromašnog naroda. Između njih su se nalazili i nekomunisti koje su kao i sljedbenike Andrije Hebranga ubijali pripadnici OZN-e, UDB-e i KOS-a. Nisu li to najopasnije kaste zvijeri u ljudskoj spodobi od koje su i danas uglavnom svi nekažnjeni, osobito oni koji su još živi i koji drže konce krvlju stvorene države, pljujući nam u lice svojim odnosom prema najosjetljivijim ljudskim skupinama!?
Nedavno opet je „puštena u promet“ presuda blaženiku Stepincu po medijima utrnjujući činjenicu da je taj montirani proces u cijelosti poništen.
Što je to nego komunizam!?
Zaboravismo da je taj režim pobio preko 96 milijuna ljudi u ime svoje ideologije, zaboravismo da je u ime pomirbe u R. H-oj ostalo, da drugo i ne navodim, 1789 pripadnika KOS-a, zaboravismo da jedino naša država nije primijenila Rezoluciju 1481/2006, a ni druge odluke u svezi iste, odnosno potrebi osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006. godine (Okvirna Odluka Vijeća 2008/913, Deklaracija o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, Rezolucija o europskoj savjesti od 2. travnja 2009, zajednička izjava od kolovoza 2018. god i drugo).
Svakako, jedino se kod nas komunistima nije sudilo, ni za ratne zločine ni za zločine počinjene u miru, a isto tako procesi ratnih zločina Domovinskog rata jesu jalovi !?
Gdi su najjači takvi ideološki prvaci klasično je pitanje, u Istri. Zaboravlja se da nije bilo blagopokojnih ljudi Crkve, Bulešića, Dobrile i posebice BOŽE MILANOVIĆA, da bi na snazi i dalje bio Pašićev ugovor!.
Ovo su riječi Vladimira Bakarića na nekoj od sjednica Politbiroa od 1. svibnja 1946. godine:
„U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne dovrše“.
Na mirovnoj konferenciji u Parizu ( 10. veljače 1947. godine) Božo Milanović je dokazao da je od davnina u Istri 75% posto hrvatskih Župa, a kakvo je bilo postupanje nakon toga prema Crkvi i kako je završio Božo Milanović, molim pročitajte na internetu, da ne bi netko smatrao da sam se najeo bunike ili ludih gljiva.
Danas, jedan „kvalificirani svjedok i tužitelj“ nastoji posvaditi Premijera i Predsjednika RH-e istom metodom, ako mislite da je to slučajno, u teškoj ste zabludi.
Dakle, naša vlast i mediji još uvijek nemaju svijesti, ljudskosti i savjesti o veličini zla koje su nanijeli drugim ljudskim bićima niti mare za svoju neodgovornu politiku.
Ovakav pristup ima za cilj povijesnu amneziju novih naraštaja kojima se uskraćuje pravo da upoznaju sebe da bi bolje shvatili druge.
Uskraćivanje prava na poznavanje povijesne istine, kod ovog nemilog događaja to je istina o Domovinskom ratu, je jedan teški zločin prema čovjeku, ovdje Danijelu Bezuk.
Poremećeni su svi kriteriji vrijednosti i krajnje je vrijeme da se državni dužnosnici i drugi obnašatelji javne vlasti nagnu dan bunar.
U Pagliuchu, 14. listopada 2020. godine.
Ante Baraba Miš
