By Nekoliko mjeseci nakon pada Slobodana Miloševića, uvidjevši kako u Srbiji sve ostaje po starom i nema nikakvih suštinskih promjena, mnogi su pjevušili “Sve je isto samo njega nema”. To, nažalost, vrijedi i danas, 20 godina nakon što je srbijanski “Vožd” svrgnut s vlasti (bez zrna baruta i kapi krvi).
Duhovi Ilije Garašanina, Nikole Pašića, Draže Mihailovića, Dobrice Ćosića, Nikolaja Velimirovića Žičkog i drugih “nacionalnih veličina” – uz dakako, spomenutog Slobu, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i slične novovjeke “srpske Obiliće” i danas lebde nad Srbijom, a velikosrpska fašistička ideja “sramežljivo” upakirana u sintagmu “Srpski svet” življa je nego ikad – pogotovu od kad je Putin krenuo u svoj rušilački, genocidni pohod.
Ni Istok ni Zapad i Istok i Zapad – ni tamo ni ovamo i tamo i ovamo, prema potrebi i kad se gdje što može ušićariti, to je ostala trajna koncepcija srbijanskih političkih, intelektualnih i crkvenih elita koje “sjedenje na više stolaca” smatraju mudrom i smislenom strategijom. Srbija svoju kockarsku, hazardersku igru igra stoljećima i za razliku od velike većine europskih zemalja, još uvijek nije našla svoje mjesto u zajednici naroda koju mi skloni Zapadu doživljavamo kao “civiliziranu” i “razvijenu”. Malo s Rusima, malo s Kinezima, pa i s Nijemcima, Amerikancima, kako okolnosti nameću i potrebe iziskuju, Srbija poput plesača na žici balansira – iako se sasvim izvjesno zna da ni po čemu ne spada tamo gdje je neki po svaku cijenu žele smjestiti. Ona je u vjerskom, duhovnom i tradicijskom smislu čvrsto vezana za “majčicu Rusiju” – iako joj s te strane nikad u povijesti nikakvo dobro nije došlo – ali iz čisto pragmatičnih razloga (prije svega zbog značajnog priljeva sredstava iz Predpristupnih fondova EU – primjerice, samo za prvu polovicu 2020. godine, dobila je 70,2 milijuna eura), održava “dobre odnose” s Brusellex-om, a ne rijetko njezini politički čelnici (prije svih Vučić) ističu “privrženost” Europi kao jedan od strateških ciljeva.
Romantika i emocije – susret “Malog Slobe” i Putina
(Adresa slike: https://gdb.rferl.org/A6C75E8E-2BBA-4327-B541-B1FDBFCFA23A_w408_r1_s.jpg)
No, što su stvarni strateški ciljevi Srbije i koliko je njoj uistinu stalo do očuvanja međunarodnog poretka, poštivanja Povelje UN-a i europskih vrijednosti, pokazuje njezino kalkuliranje kad je u pitanju jasna i glasna osuda agresije Ruske Federacije na Ukrajinu, uvođenje sankcija agresoru i distanciranje od Putina i njegova zločinačkog režima.
Da Srbija ne odustaje od svoga “balansiranja na žici” ili “sjedenja na (najmanje) dva stolca”, pokazuje i sastav najnovije Vučićeve Vlade u kojoj prevladavaju proruski kadrovi. Dakako, tu i tamo je ona “začinjena” s ponekim ministrom koji ideološki i svjetonazorski ne pripada ovoj grupaciji (jer treba udovoljiti i Berlinu, Brusellex-u, Washingtonu i izvući od njih što se izvući može), ali u suštini, to je stara politika upakirana u novu i nešto šareniju i prihvatljiviju ambalažu, koja bi Srbiju trebala učvrstiti u poziciji: i tamo i ovamo, ni tamo ni ovamo.
“Mali Sloba”, Ivica Dačić, stranački “omladinac” i nekadašnji poltron ratnog zločinca i balkanskog kasapina Slobodana Miloševića (po kojem je i dobio nadimak), u javnosti se u zadnjih 30-ak godina “proslavio” brojnim huškačkim izjavama i nastupima i bitno doprinio krvavom raspletu krize bivše SFRJ (svoje razorno djelovanje nastavio je i nakon pada gazde), velikosrpski fašist i nepopravljivi rusofil, doživio je svoje zvjezdane trenutke: on je u novoj Vučićevoj vladi dobio resor ministra vanjskih poslova, a uz to je zamjenik premijera i “koordinator službi bezbednosti”.
Time je sve rečeno. Stvarna orijentacija Srbije i njezin “put” jasno su uočljivi za sve one koji to žele vidjeti. I to nikakve veze s Europom i europskim vrijednostima nema – još manje s poštivanjem Povelje UN-a i međunarodnog poretka.
Kad je u pitanju Kosovo (koje je oduvijek, povijesno bilo pokrajina i samo u ranom srednjem vijeku jedno vrijeme pripadalo Srbiji), onda je “integritet Srbije” neupitan i Kosovo mora ostati u njezinom sastavu – a kad je u pitanju Krim, onda se (i pored formalne “potpore integritetu Ukrajine” koju je izrazila službena Srbija), onda se jednostavno ne dođe u Zagreb na summit Međunarodne krimske platforme.
“Srpski svet” kojeg se u Beogradu željno očekuje, moguć je samo u okviru “Ruskog svijeta” i to nikad ne treba gubiti iz vida. Srpski ekskluzivizam i njihov bolesni pogled na svijet, pri čemu je Srbiji namijenjena uloga “Pijemonta” u ovom dijelu Europe (jednako kako to Putin i njegova svita zamišljaju kad su u pitanju ruske aspiracije na globalnoj razini) i uvjerenje kako Srbima kao “izabranom”, “nebeskom” narodu pripada sasvim poseban, povlašten položaj u zajednici svjetskih nacija, pa i pravo “krojenja” državnih granica onako kako to njima odgovara, još uvijek je vezivno tkivo srpske političke strategije i ideja koja očarava i opčinjava veliku većinu pripadnika ovog naroda.
Mentalitet je sfera u kojoj su promjene jako spore, a procesi dugotrajni.
(Video) Ivica Dačić pjeva Putinu “Kaljinku” u Beogradu: https://www.youtube.com/watch?v=1QTKsla4BrI&ab_channel=THEKNEZ
Zlatko Pinter
