By U jednom vrlo cijenjenom tjedniku u Hrvata bila je rubrika ‘Prijatelj iz dežele’. Naime, radi se o gosp. Boštjanu Turku. Taj gospodin, inače profesor na fakultetu u Ljubljani se predstavlja kao prijatelj Hrvata. I Hrvatske. Ali je li to baš tako? Naime, bez da dovodimo u pitanje zalaganje spomenutog 1991. kao dužnosnika ‘europske mladeži’ za priznanje Hrvatske 1991. ali i njegove ‘dežele’ i branjenja hrvatskih nacionalnih interesa koji se odnose poglavito na Republiku Hrvatsku ali ne nužno i na Hrvate u cjelini. Jer Hrvati žive i u drugim republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije a ne samo u Hrvatskoj i u BiH. Slično je i s Janezom Janšom. I drugima naravno. To što dotični gosp. Janez Janša (Istrijan iz Kopra) jest za to da Thompson ima koncerte u ‘deželi’ ne znači da je i prijatelj Hrvata.
A zašto? Zato jer je u najmanju ruku kontradiktorno tvrditi tj. predstavljati se ‘prijateljem iz dežele’ kada se ništa ne radi na tome da Hrvati u toj istoj ‘deželi’ budu zakonski priznati kao poseban nacionalni entitet sa svim pravima koja iz toga proizilaze. Primjerice, Janšina stranka SDS je osujetila da bude dovoljno ruku u zraku ili ‘dovoljno klikova’ u Parlamentu kada se glasalo za izmjene slovenskog ustava nakon kojih bi se glasalo za već pripremljeni Zakon o kolektivnom priznanju svih naroda iz ostatka bivše Jugoslavije u Rep. Slov. s položajem nacionalnih manjina ili zajednica (i Hrvata, dakako) identično dvjema tamošnjim nacionalnim manjinama ili zajednicama tj. talijanskoj i mađarskoj.
Zakon bi u tom slučaju sigurno bio izglasan. I danas bi naši Hrvati tamo kao takvi bili priznati, hrvatski jezik bi bio uz slovenski službenim u Beloj krajini te uz slovenski i mađarski/ talijanski u Prekmurju odn. istarskom dijelu Primorske te zajedno sa slovenskim u još jednoj regiji u Kranjskoj. Nije li licemjerno da su Talijani i Mađari u istoj toj ‘deželi’ priznati zbog svoje autohtonosti za razliku od Hrvata koji u njoj nisu ništa manje autohtoni (čak su i dobrano autohtoniji)? Talijani su priznati nacionalnom manjinom ili zajednicom jer su autohtono pučanstvo u Kopru, Izoli, Ankaranu, Portorožu, Piranu, Kozini u Istri (južna Primorska) a Mađari to isto u Prekmurju (općine Lendava i Murska Sobota). Ali i Hrvati su autohton narod u Beloj krajini, istom tom Prekmurju, istarskom dijelu Primorske također prijespomenutom kao i na prostoru Ilirske Bistrice te još jednoj tamošnjoj regiji povijesne Kranjske. Hrvati tamo žive stoljećima. Primjerice u općini Koper ili Capodistria iliti Kopar u Istri ima naselje Hrvatini nazvano po Hrvatima. Drugo ili treće najčešće prezime u današnjoj Slov. je Horvat a među najčešćima su i Hruvat, Kruvat, Hrvatin i sl. Brojni toponimi u Dolenjskoj i Notranjskoj uz granicu s Hrvatskom su praktički hrvatski. Npr. Ilirska Bistrica je nazvana po Iliriji tj. Ilirima što je bio sinonim za Hrvatsku 
odn. Hrvate. Ali zato 200tinjak km SI u južnoj Štajerskoj kod Maribora imademo Slovensku Bistricu. Nešto slično Češkoj Bistrici i Moravskoj Bistrici ili Češkoj Trebovi i Moravskoj Trebovi. U zemljopisnom i povijesnom smislu ‘Češka’ i ‘Moravska’ te ‘Česi’ i ‘Moravci’ nisu isto ali danas ipak čine Češku Republiku u kojoj su Česi većina. Čak su se stanovnici Bele krajine, Prekmurja i još dviju regija današnje ‘dežele’ od 16-19 stoljeća kompletno izjašnjavali Hrvatima (vidi ‘Etnonim Hrvat na Balkanu’ iz 2019., u izdanju Matice Hrvatske). Valja napomenuti da prema najnovijem izvješću CIA-e u današnjoj Sloveniji živi 100 000 Hrvata.
Prema popisu stanovništva iz 2022. u današnjoj Republici Sloveniji Hrvatima se izjasnilo njih 39 000-40 000 a hrvatski da im je materinji jezik njih 56 000-57 000. Dakle, praktično Hrvata ima za trećinu više nego što ih se izjasnilo. To je inače rijetkost glede manjinskih naroda. Realno govoreći. I kada vidimo da je još od ulaska Hrvatske u EU još cca 60 000 Hrvata u deželu doselilo kako onda netko može predstavljati se “prijateljem iz dežele” kada o svemu navedenom šuti odn. protivi se tome da hrvatski narod u današnjoj Sloveniji dobije u najmanju ruku identičan (isti) status kao što ga u toj zemlji imaju Talijani i Mađari? Koji je to”veliki prijatelj” Hrvata općenito i Hrvatske? Prijatelj Hrvata u Zagrebu, Osijeku, Banja Luci, Sarajevu, Novom Sadu ali ne i u Ljubljani, Mariboru, Metliki ili Kopru ili pak Ilirskoj Bistrici!? Ne ide to tako. Prvo taj i ti “prijatelji” iz dežele trebaju biti prijatelji Hrvata u vlastitoj zemlji tj. ‘deželi’ pa tek onda mogu biti prijatelji i ostalih Hrvata te Hrvatske.
Tek kada budu jasno i glasno se zauzeli za pravo i pravicu a to znači da Hrvati u današnjoj Sloveniji budu priznati u najmanju ruku nacionalnom manjinom ili zajednicom poput tamošnje talijanske i mađarske nacionalne manjine s identičnim pravima uključujući i ona jezična mogu se nazvati prijateljima iz dežele. U suprotnom mogu biti samo tzv. prijatelji iz dežele. Jer takozvani znače lažni. Da se ne lažemo! Stoga, radimo da se to i ostvari i riješi status Hrvata u današnjoj Sloveniji. Ali na isti način i u Republici Kosovo i Sjevernoj Makedoniji, također. Osobito stoga jer su Slovenci u Hrvatskoj ali i u jednoj BiH pa čak i u Srbiji (s AP Vojvodinom) priznati nacionalnom manjinom ali obratno nije slučaj. Istina se mora znati i nepravda ispraviti. Sjetimo se ‘izbrisanih’. Nećemo valjda pristati na neke nove ‘izbrisanisti’ te neke nove ‘tihe i beskrvne’ bleiburge i hude jame.
Stoga recima STOP asimilaciji Hrvata u deželi kao i bilo gdje drugdje i doprinesimo konačnoj realizaciji njihovoga priznanja kao takvih u istoj toj deželi. I u drugim spomenutim državama.
Budući je talijanski jezik službeni u istarskom dijelu Primorske a mađarski u Prekmurju onda isto tako i hrvatski u obje te regije (područja) ali i u Beloj krajini i još jedne tamošnje regije u povijesnoj Kranjskoj.
S riječi na Djela i do Realizacije!
Hrvati uz i za Hrvate ma gdje god živjeli!
P.S. Zadnji popis u Republici Sloveniji gdje se upisivala narodnost/nacionalnost je bio onaj iz 2002. Mnogi se slažu da u kasnijim popisima to nije bio slučaj jer se Ljubljana boji objavljivanja činjenice u javnosti koliko zapravo puno u toj zemlji ima Ne-Slovenaca.
Kao ilustrativan primjer nam može poslužiti podatak iz spomenutog popisa prema kojemu je u općinama Piran, Izola, Koper (unutar koje je bila i današnja općina Ankaran) živjelo između 79 000-80 000 stanovnika. Od toga ih se više od 31% (skoro 32%) izjasnilo Ne-Slovencima. Skoro 1/3. Od toga broja 4% ih se izjasnilo Hrvatima. Jedno 2% Talijanima. Medjutim, 8% ih je reklo da im je hrvatski materinji jezik. Talijanski je priznalo materinjim otprilike isto 2% kako se izjasnilo i nacionalno. Dakle, Hrvata je u te tri (danas četiri) istarske općine južne Primorske bilo dvostruko više nego ih se tako nacionalno izjasnilo. Drugim riječima, oblik asimilacije. E to je ono što nam valja zaustaviti. Odmah! Svakako, što prije. A tu je i ustavna obveza Republike Hrvatske koja mora voditi brigu i skrb o hrvatskom narodu van njezinih granica. Zapamtimo, Hrvati kao ljudi su naš najveći kapital i resurs! Bez cijene! Ma gdje god da žive! Stoga s riječi na Djela! Jer drugoga puta nama.
Pa što Bog da i sreća junačka!
Josip Žgela
