By Piše se i govori samo o pobjedama, crvenim tepisima i prigodnim govorima s figom u džepu. Međutim, politička se elita svakog kolovoza naslikava na proslavama i obljetnicama, dok 17. kolovoza 1990. prolazi u potpunoj, gotovo sramotnoj tišini. Tog dana prije 36 godina započela je takozvana balvan-revolucija. No, budimo iskreni i nazovimo stvari pravim imenom. To nije bila nikakva revolucija, nego oružana pobuna, teroristički čin i službeni početak agresije na Republiku Hrvatsku! Zašto se o tome danas šuti? Zašto se ovaj ključni povijesni trenutak marginalizira, dok nam djeca iz školskih udžbenika uče o tom vremenu kao o nekakvom usputnom incidentu?
Danas, kada povijesni revizionisti pokušavaju taj kolovoz prikazati kao spontani bunt uplašenog naroda, dokumenti i citati iz tog vremena dokazuju suprotno. Sve je počelo još u srpnju 1990. kada je pedeset policajaca srpske nacionalnosti iz Knina poslalo otvoreno pismo Saveznom sekretarijatu u Beograd, u kojem drsko poručuju da ne žele prihvatiti nova obilježja na uniformama, da ostaju narodna milicija te da neće biti izdajice svoga roda. Bio je to otkaz poslušnosti legalnoj vlasti i uvod u terorizam. Na sam dan izbijanja pobune, 17. kolovoza 1990., jedan od glavnih kolovođa, psihijatar dr. Jovan Rašković, na mitingu u Benkovcu potpuno otvara karte i pred masom izjavljuje da se ovdje i sada događa Srbija, da se ovdje i sada događaju Srbi te da je sve to srpsko, i Knin, i Benkovac, i Zadar, i Jadran. Nekoliko sati kasnije, točno u 18 sati, preko zvučnika Radio Knina odjeknuo je dramatičan proglas Milana Babića u kojem se proglašava ratno stanje na teritoriju općine Knin. Iako je Babić pod pritiskom javnosti tri sata kasnije demantirao vlastiti proglas, balvani su već bili na cestama, a oružje podijeljeno. Agresija je službeno počela, a turisti su bježali glavom bez obzira.
U SRBIJI BALVAN REVOLUCIJA NE BLIJEDI
Dok se u Hrvatskoj o ovome šuti, s druge strane granice priča ima potpuno drugačiji, ciničan nastavak. Beogradski mediji i tamošnji politički vrh ovaj datum ne prešućuju, oni ga slave. U Vučićevoj Srbiji balvan-revolucija i propala Republika Srpska Krajina s vremenom ne blijede, nego se u tamošnjem medijskom prostoru pretvaraju u još jedan u nizu patetičnih državnih mitova. Dok srbijanski tabloidi i režimske televizije redovito sotoniziraju svaku hrvatsku obrambenu operaciju, 17. kolovoz 1990. prikazuju kao dan herojskog ustanka obespravljenog naroda. Beogradski mediji namjerno izvrću činjenice. Sakrivaju da je JNA tada slala borbene zrakoplove na hrvatske policijske helikoptere, a barikade i naoružane straže koje su terorizirale civile pakiraju pod pravednu borbu za opstanak. Godinama se u organizacijama raznih udruženja u samom srcu Beograda polažu vijenci za žrtve i branitelje otadžbine iz tog razdoblja, čime službena Srbija jasno poručuje da i danas stoji iza terorističkih poteza Martića i Babića. Za njih je to prvi dan rata – rat koji su sami započeli, a čije slavljenje u tamošnjim medijima služi kao stalno pogonsko gorivo za održavanje međunacionalne mržnje.
Glavni krivac za to što ovi citati i činjenice u Hrvatskoj ostaju skriveni u prašnjavim arhivima leži u domaćim medijima. Današnje novinarstvo, svedeno na lov za klikovima, senzacionalizam i jeftino političko poltronstvo, namjerno ignorira datume koji zahtijevaju dublju analizu i ozbiljan nacionalni refleks. Na naslovnicama portala i u udarnim terminima televizijskih dnevnika nema mjesta za 17. kolovoza 1990. Umjesto toga, javni prostor je preplavljen trivijalnostima, tračevima s estrade i umjetno stvorenim aferama koje traju do idućeg klika. Nacionalni mediji, uključujući i javni servis koji plaćaju svi građani, pokazuju zastrašujuću razinu profesionalne lijenosti. Lakše je prepisati agencijsku vijest o temperaturi zraka i gužvama na autocestama, nego poslati ekipu na teren, otvoriti arhive i podsjetiti javnost na dane kada su te iste ceste bile blokirane naoružanim stražama. Mediji su postali suučesnici u brisanju kolektivnog pamćenja, jer sustavno izbjegavaju teme koje bi mogle narušiti privid političke korektnosti ili zahtijevati jasan stav o tome tko je bio agresor, a tko žrtva.
NE ŽELE OSUDITI VELIKOSRPSKU AGRESIJU
No, medijska blokada samo je paravan za još sramotniju političku šutnju u samom Zagrebu. Nigdje u domaćem javnom prostoru nećete pročitati niti čuti što o ovim povijesnim citatima, agresivnoj retorici beogradskih medija i samim događajima misli dežurni moralni arbitar hrvatske politike Milorad Pupovac, kao ni njegova stranačka mašinerija iz SDSS-a. Zašto Pupovac i njegovi poltroni danas mudro šute? Odgovor je jasan, jer ako bi progovorili o 17. kolovozu 1990. značilo bi da javno i nedvosmisleno osuđuju velikosrpsku politiku koja je balvanima i oružjem krenula rušiti ustavnopravni poredak, tek rođene demokratske države. Mnogo je lakše godinama držati lekcije o pravima i ugroženosti, obilaziti odabrane komemoracije i koristiti sve beneficije, proračunski novac i političke pozicije koje im ova država pruža, nego smoći hrabrosti i jasno reći da je u kolovozu 1990. u okolici Knina započeo terorizam. Ova pragmatična šutnja prešutno je odobravanje povijesnog revizionizma kojim se želi zamagliti tko je započeo rat, dok domaći mediji tu šutnju kukavički štite ne postavljajući nezgodna pitanja.
Ova medijsko-politička blokada savršeno nadopunjuje zakazali obrazovni sustav. Mlađe generacije danas nemaju pojma da je Hrvatska tog kolovoza doslovno presječena napola. Ne znaju da su naoružane straže terorizirale građane, da je usred turističke sezone srušen ekonomski stup zemlje i da je tadašnja JNA otvoreno pokazala svoje zločinačko lice presretanjem naših policijskih helikoptera. Danas se o balvanima ne piše, jer to kvari friziranu političku stvarnost i trgovačke koalicije koje su se godinama sklapale iza zatvorenih vrata. Govoriti o početku pobune znači podsjetiti na to tko je i s kakvim namjerama krenuo u rušenje ustavnopravnog poretka. Lakše je baviti se „strančarenjem“ i protokolarnim polaganjem vijenaca, nego otvoreno progovoriti o korijenima agresije i o tome kako su se institucije države u nastajanju morale boriti protiv unutarnjeg i vanjskog neprijatelja.
Guranje balvan-revolucije na marginu povijesti nije samo propust, to je grijeh prema onima koji su prvi stali na branik domovine, kada situacija nije bila čista i kada ishod uopće nije bio izvjestan. Izbrisati iz javnog prostora sjećanje na kolovoz 1990. znači pristati na reviziju povijesti u kojoj se zamagljuju uloge agresora i žrtve. Ako država i njezini medijski sateliti dopuste da 17. kolovoza postane tek nevažna crtica na kalendaru koju spominju samo rijetki povjesničari, sami sebi potpisujemo kapitulaciju pamćenja. Narod koji zaboravlja kako su mu sjekli ceste i dizali barikade, vrlo brzo bi se mogao probuditi u stvarnosti gdje mu ponovno drugi kroje sudbinu. Vrijeme je da se prekine ova kukavička šutnja.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
