By Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima u 20. stoljeću – nacizma, fašizma i komunizma- obilježen je i ove godine, 23. kolovoza, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, od Maceljske šume, Golog otoka, Splita, Mirogoja i drugih mjesta i gradova diljem Hrvatske.
Svi su govornici manje-više istaknuli da „ljudi koji su u totalitarnim režimima pali za slobodu trebaju biti inspiracija kako bismo mi gradili zemlju slobodnih i ponosnih ljudi“, zatim kako se hrvatski Sabor pridružio obilježavanju 23. kolovoza, potom smo slušali kako „smo danas zapalili svijeće i položili vijence i za sve žrtve koje su nastale za vrijeme tih režima, za vrijeme svjetskih ratova, pa i za vrijeme Domovinskoga rata“, ali da „paljenjem ovih svijeća sjećamo se i sadašnje generacije , odnosno budućim generacijama želimo prenositi neke stvari koje se nikada više ne smiju ponoviti, one pogreške koje su se događale u našoj povijesti“. Netko je potom rekao i da „niti jedan totalitarni režim nije donio ništa dobro i da iza njega nismo naučili ništa bolje“ i tako dalje i tako redom.
Kosti svih onih koje su pronađene nakon II. svjetskog rata, sahranjene su uglavnom u masovne grobnice i bez imena i prezimena! (sic!) Nesretnici su bili označeni s brojevima!
Zar se tako sahranjuju nevini ljudi?
Pored toga, ni ovoga puta nitko nije naglasio da se Rezolucija Vijeća Europe 1481, u kojoj Europska unija osuđuje zločine totalitarnih komunističkih režima u nas manje-više provodi isključivo deklarativno, tj. samo na papiru.
A u tom dokumentu uz ostalo piše da se „pozivaju sve komunističke ili postkomunističke stranke država -članica koje to još nisu učinile da preispitaju povijest komunizma i vlastitu prošlost, da se nedvosmisleno distanciraju od zločina što su ih počinili totalitarni komunistički režimi, i da ih nedvosmisleno osude“.
Što je od toga dosad u nas učinjeno?
Na komunističkim skupovima koje svako malo organiziraju razni pupovci kao nikad do sada uzdiže se Tito i partija, koji su odgovorni za stotine tisuća ubijenih ljudi, dok u Kumrovcu i u nekim krajevima diljem Istre (ali i drugdje) nikad se više i bolje nisu pjevale i nisu u opancima plesala srpsko-komunistička kola, i nikad se na tim mjestima nije više vijorilo jugoslavenskih zastava s crvenom zvijezdom petokrakom.
U Hrvatskoj, komunisti, odnosno njihovi zločini, koje bi trebali osuditi, imaju Kumrovec, a jedan drugi „partizan“ zvani Rade Šerbedžija dobio je na dar – i svoj otok, Mali Brijuni, jedan od najljepših na Jadranu, gdje se sve čini ne bi li se vratio komunizam i tzv. bratstvo i jedinstvo.
A koje mjesto imaju hrvatski domoljubi?
Hrvatski stradalnici Domovinskoga rata nemaju ni svoja odmarališta, a otok kakav ima notorni Šerbedžija mogu samo sanjati!
Inače, Hrvatska je jedna od rijetkih država na svijetu koja dosad nije osudila ni jednog komunističkog zločinca!
U cijeloj toj priči oko „klanjanja“ Europskom danom sjećanja jedna od najžalosnijih činjenica je i to da se gotovo niti jedan (svaka čast iznimkama) od visokih državnih političara nije pojavio ni na jednom mjestu gdje su se palile svijeće i gdje se molimo za stradale od nacizma, fašizma i komunizma.
Nisu mogli doći jer su toga dana, tj. 23. kolovoza, manje-više svi od reda morali biti na pokopu novinara Mislava Bage!?
Na taj način odali su počast jednom kontraverznom novinaru, a ne i stotinama tisuća nevino stradalih Hrvata, u komunističkom režimu, od Golog otoka, Stare Gradiške, Lepoglave, Jazovke do Maceljske šume!
Mladen Pavković
