By p-portal.net objavio je 6.veljače 2022.godine tekst prepun insinuacija, obmana, poluistina sa krajnjim lažnim zaključkom o višestoljetnom prisustvu Srba u Istri!
Osnovne teze koje se provlače kroz tekst, izjednačavanje Crnogoraca sa Srbima((Crnogorci = Srbi), pravoslavlja sa srpstvom, (pravoslavlje = srpstvo) su neodržive, jer pored srpske postoje i druge autokefalne pravoslavne crkve, a Srbi i Crnogorci su dva odvojena naroda, svaki sa svojom poviješću, tradicijom i kulturom i svojim jezikom. Napisane su studije o perojskom govoru iz kraja od kuda su došli. Crnogorci su u Peroj došli iz Srmice 1657. godine, a perojski govor pripada cetinjskoj podskupini. crnogorskog jezika. Knjige Josipa Ribarića „O perojskom govoru“ i profesora Milorada Nikčevića „Ogledi, studije, susreti – apologetika crnogorskog jezika“znanstveno to potvrđuju.
Grci i Crnogorci su došli u Istru, a ne Srbi! I to je istina! Sve ostalo je plod autorove manipulacije, obmane i lažne srpske mitologije.
Zbog punog razumijevanje citiram članak u cijelosti:
06/02/2022
Srbi u Istri – vjekovi prilagođavanja i samoodržanja
Piše: Đorđe Matić
Iako ova grana naroda nije dovoljno istražena do danas, ostala su ipak svjedočanstva i dokumenti gdje se makar ukratko spominje i tematizira dolazak i nakon toga opstojanje Srba na istarskom poluotoku. Na iznenađenje mnogih, radi se o historiji višestoljetnoj
Srbi u Istri
Već pri prvoj pomisli na Istru, gotovo svima će asocijacija vjerojatno biti otvorenost i odsustvo međunacionalnih i svakih drugih netrpeljivosti. Za ovu, najslobodniju od hrvatskih regija, većina ima neku vrstu pozitivne predrasude, daleke predodžbe o mentalitetu kao blagom i nenasilnom, i disponiranosti ka drugim nacijama, odnosno, današnjim rječnikom – multikulturnom principu suživota i tolerancije kao istaknutim osobinama. Ta se predodžba, uz ponešto izuzetaka, potvrdila i kroz historiju, pogotovo ovu recentnu, a potvrđuje se u stvarnosti i danas. Oni koji pokušaju proniknuti i misliti o razlozima takve otvorenosti, najvjerojatnije će njene korijene vidjeti prije svega u suvremenom pozitivnom nasljedstvu i tekovini života u multietničkoj sredini, a kao naslijeđu iskustva polustoljetnog života u također multietničkoj Jugoslaviji. Drugim riječima, na epohu kad se zbog ekonomije, razvoja industrije i poglavito turizma, ali i brojnosti vojske u ovoj pograničnoj regiji što je, „pripala Matici” tek nakon Drugog svjetskog rata i NOB-a, kroz tih nekoliko decenija „zlatnog doba” doseljavalo mnogo ljudi iz svih krajeva Jugoslavije, pa tako i Srba kao najbrojnijih. Nakon teškog iskustva protekle tri decenije, kod Srba u Hrvatskoj gotovo refleksna pomisao u vezi s Istrom bit će najčešće ona o mjestu gdje su pripadnici ovoga naroda u usporedbi s ostatkom Hrvatske mogli preživjeti bez većih posljedica ili čak komotno poživjeti u najgora vremena. Razlozi i moguća objašnjenja kod većine će se vezati ponovo za period Jugoslavije u kojem su se stvorili uvjeti za takvu toleranciju.
Korijeni pak srpske prisutnosti u Istri mnogo su dublji i stariji. Pa iako ta značajna grana naroda nije dovoljno istražena do danas, ostala su ipak svjedočanstva i dokumenti, kao i pokoja studija, gdje se makar ukratko spominje i tematizira dolazak i nakon toga opstojanje Srba na istarskom poluotoku. Na iznenađenje mnogih, radi se o historiji višestoljetnoj, i kao u našom sveukupnom povijesnom iskustvu, mučnoj također, no, ponovo, ako se poredi s drugim krajevima gdje se rasprostirao i gdje još opstoji ovaj narod, moglo bi se reći ipak znatno manje mučnoj. Njegova sreća, u smislu latinske „fortune” ili „dobre kobi”, jednako kao i njegova tragedija, za razliku od stravične krvave historije našeg naroda u drugim dijelovima ovoga prostora, leže drugdje i drugačije su se očitavale.
Svjedok pravoslavlja star 15 vjekova
Još u vrijeme Bizanta doseljavali su u Istru Grci s Cipra i poluotoka Peloponeza. Pripadnost kulturnim i vjerskim korijenima je ostajala, pa su ti doseljenici u Puli dobili i jednu ranokršćansku crkvu koja će biti osveštana, a u njoj će sve do kraja 17. stoljeća bogosluženje vršiti sveštenici Grci. Taj sakralni objekt, Crkva svetoga Nikolaja neprekinuto postoji od, što je nevjerojatan podatak, šestoga vijeka. U kasnijim vjekovima zbog sve većega naseljavanja slavenskih pravoslavaca, odnosno uslijed asimilacije Grka, napokon godine 1794., kao dio Istarske eparhije kojom su upravljali dalmatinski episkopi – postaje srpska bogomolja. Kao takva, ona postoji i danas, kao sveto mjesto i kao „materijalizirana metafora” opstojnosti ovoga naroda. No, da bi se on održao potrebno je bilo proći bezbroj iskušenja na tom putu, od samoga početka već.
U srednjem vijeku i kasnije, Istra je kao mletačka provincija bila opustošena kugom, pa je venecijanska vlast okolnim porobljenim narodima nudila da nasele napuštena sela i gradove gdje bi im se darovala ili davala u zakup zemlja. Na toj politici počinje i historija Srba u Istri. Koloni su dovođeni u velikim grupama: najprije grupe koje su dijelile religiju s Mlecima, katolici iz Dalmacije, priobalja i zaleđa. Kompletne obitelji iseljavale su, kako pseudoneutralnim i eufemističkim jezikom povijesna znanost uglavnom piše „u potrazi za boljim uvjetima života”, iako se radilo o najbazičnijem spašavanju žive glave ili bijegom od padanja u ropstvo ili kmetstvo pred surovim i neciviliziranim zavojevačem. Nije isto biti podanikom, makar i na razini koja je među najnižima, jedne evropske napredne i razvijene države koja po svojoj povijesti i strukturi nema paralele, ili biti podčinjen u neljudskim, anticivilizacijskim uvjetima azijatske sile koja ti briše povijest, pali crkve i mošti svetaca, uništava pisanu, materijalnu i duhovnu kulturu i mijenja bez sumnje evropski identitet nastao na razmeđi dvije ogromne kulture, okrećući to nasiljem u pravcu surove, neevropske, korumpirane i nezdrave satrapije.
Slavenski katolički živalj čine Morlaci i Hrvati, a s njima i za njima stižu i pravoslavni žitelji obale i unutrašnjosti. Naseljavani su i jedni i drugi po raznim točkama Istre, uglavnom po napuštenim i slabo naseljenim selima, ali se prisustvo Srba od 1583. godine bilježi i u Puli.
Pedeset čudesnih obitelji
Nakon već stoljeća pod turskim barbarstvom i dekulturalizacijom nastavlja se val dolazaka s područja što će kasnije činiti suvremenu Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Tako, desetljećima prije Velike seobe 1690. pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem III, u Istru se doseljava drugi i najznačajniji dio srpskog narodnoga korpusa. Tada se, točnije 1657. godine, događa ključna seoba iz Crne Gore i u jedno malo mjesto pored Pule – u Peroj, tu, da se izrazimo parafrazom iz Asteriksa, „malu srpsku i crnogorsku naseobinu” usred potpuno talijanizirane okoline. Tada je došlo oko sedamdeset ljudi iz Crne Gore, što je broj koji je mogao isto tako lako i nestati, kao što se događalo na brojnim drugim mjestima. No, ne samo da se, poput tolikih drugih geografskih točaka, i na istok i na zapad, ovdje nisu dogodili asimilacija i nestajanje, nego su ti dolaznici svoj identitet branili, učvrstili, čuvali i održali. Taj je identitet u vrijeme prije nacija u suvremenom smislu bio okupljen dakako oko kulturnog, jezičnog i nadasve vjerskog pripadništva. U Peroju je 1788. godine izgrađena Crkva svetog Spiridona čudotvorca, obnovili su je 1834., zadržavši njen prvobitni izgled izvana, kao i ikonostas. Peroj – mjesto što je zadržalo vjeru svojih predaka iz prapostojbine, svoju konfesiju, etničku i danas nacionalnu pripadnost, svoje običaje i bivstvovanje – postoji i opstaje do danas. Uopće, unutar do ekstrema različitog i proturječnog opstojanja našega naroda, Peroj je fenomen sui generis, jedan mali svijet za sebe, koji je upornošću, lukavstvom, persistencijom, vjerom, pameću i, ponovo, srećom (u klasičnom i renesansnom smislu te riječi), uspio preživjeti i sačuvati svoje pripadništvo.
Nevjerojatna je činjenica da tih pedesetak obitelji, koje su direktni i izvorni potomci onih naših sunarodnjaka koji su sredinom 17. vijeka stigli u Peroj, i danas pripada pravoslavnoj vjeri. Iz nekih, reklo bi se, vjerojatno opravdanih i praktičnih razloga, oni se često deklariraju kao Crnogorci. No čuveni tamošnji sveštenik, intelektualac i javna ličnost, otac Danilo Ljubotina u intervjuima i pisanju pokazuje da ta, više geografska nego nacionalna odrednica, ne može izbrisati činjenicu da se radi o narodu čiji identitet uvelike određuje pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao i to da se ta dva pripadništva, usprkos svim ambivalentnostima i nekim današnjim ideološkim tendencijama u Hrvatskoj i u samoj Crnoj Gori, međusobno nikako ne isključuju.
Crnogorski element
Problem imenovanja i pripadnosti stari je i razumljiv problem. U periodu prvog i drugog dolaska, s prostora Crne Gore poglavito, može se govoriti u terminima protonacionalnog, budući da se političke nacije razvijaju mnogo kasnije, pripadnici naroda što ga danas zovemo srpskim stizali su u Istru i nakon tog sudbonosnog 16. vijeka.
I u danas nezaobilaznoj knjizi „Srbi u Hrvatskoj”, izdatoj pred sam rat 1990. godine, istaknuti povjesničar Drago Roksandić piše o Istri u 16. i 17. vijeku kao „rubnom području srpskih seoba” i „prostoru krajnjega domašaja”, kako s kontinentalnog dijela Balkanskog poluotoka, tako i s jadranske obale. Dio seoba naroda s istoka, iz unutrašnjosti, određen je previranjima i interesima habsburške politike i carstva, dok su seobe s priobalja potpuno pod utjecajem Venecije, s oba moćna centra u dinamici njihovih međusobnih sukoba i trajnih antagonizama u epohi gotovo u potpunosti određenoj ratovima s Otomanskim carstvom. Ti su se tokovi našeg naroda miješali, kako pokazuje Roksandić, odnosno bili u „kružnim kretanjima“, a što će imati utjecaj i na seobe u Istru. Ovaj povjesničar dodaje pak kako je „bogatstvo srpskih migracijskih iskustava u velikom nerazmjeru s etnodemografskom ukorijenjenošću srpskih skupina u istarskom plurietničkom ambijentu” – jednostavnijim riječima rečeno: migracije su nesrazmjerno velike, ali se naš narod u obliku zajednica malo primio na tlu gdje je stigao.
Specifikum Srba u Istri, karakteristika što će se u vanjskim previranjima i okolnostima zadržati do danas, kako i Roksandić ističe, jest izražen crnogorski element, što je jedinstvenost u čitavom hrvatskom prostoru gdje je taj element također historijski gledano prisutan, ali se ne izdvaja u odnosu na samu srpsku etniju kako se ona definirala kroz stoljeća.
Srbi u Istri, stigli medijacijom Venecije, najvećim dijelom migriraju i stižu zaista iz Crne Gore, ali i iz Hercegovine, kao i s prostora takozvane „Mletačke Albanije”, što danas kao pojam može zazvučati egzotično, no radi se zapravo o prostoru u čijem se centru tada nalaze najvažniji naši gradovi na obali – Boka Kotorska i Budva s okolinom. Ove se migracije poklapaju s periodom kad Venecija gubi moć nad, kako se u spomenutoj knjizi navodi, „albanskim etničkim prostorom”, a pod habsburškim utjecajem ta moć slabi i na drugim prostorima gdje žive Srbi.
Povijest ove migracije, bez obzira na mnogo pisanih dokumenata što se nalaze po arhivima koje je gotovo do savršenstva dovela mletačka vlast, nedovoljno je i malo istraživana. Kako apostrofira i prof. Roksandić, ono što jest istraženo dugujemo najboljem poznavatelju ovoga dijela srpskog korpusa u suvremenoj hrvatskoj historiografiji, istarskom povjesničaru Miroslavu Bertoši, koji je do ovih dokaza došao unutar drugačijeg kadra, istražujući povijest hrvatskog, odnosno slavenskog katoličkog puka na liniji pak istarske multikulturalnosti.
Prelazak na katoličku vjeru
Kako god bilo, činjenica je da su koloni u 17. stoljeću zatekli prostore pogođene depopulacijom. Doseljenicima je kolonizacija donosila i stanovite beneficije, kao što su takozvane „podložničke obaveze” i odgađanje na više godina plaćanja najma. Kolonisti su, istina, dobivali zemlju, no ta je zemlja često bila škrta i zapuštena, puna kamenja, kao što je u velikim dijelovima Istre i danas. Današnjim jezikom i ponešto ironično rečeno, ove mletačke „subvencije” uzrokovale su dijelom i prve konflikte, kroz odbacivanje novih stanovnika od strane već domicilnog stanovništva koje je odmah razvilo neprijateljstvo prema novim, pa još k tome i pravoslavnim doseljenicima. Postojao je i dodatni, a krucijalan problem: pravoslavci s Juga i Istoka davali su prije polaska obećanje da će prijeći i na katoličku vjeru. Postoji zapisana, fascinantna rečenica, izrečena u sedamnaestom stoljeću – rečenica koja odzvanja nama tako poznatim, sramnim ehom koji smo slušali i slušamo trajno ovdje: „To su skupine koje starosjedioci doživljavaju kao barbarski svijet, željan da se dočepa oranica i vinograda koje su drugi obradili…“
Tužan je podatak i kontrast koje iznosi Bertoša u vezi toga dijela naše historije: budući da su pravoslavni samo prelazili na katoličanstvo, taj proces nije detaljnije dokumentiran „kao što je to bio slučaj s pokrštavanjem nekih porodica albanskih muslimana u Poreču, turske djece u Rijeci ili muslimanskih veslača-sužanja na galijama u Puli.” Drugim riječima, pravoslavni su „šaptom padali” i brzo nestajali u okvirima rimskoga obreda i drugačijeg identiteta koji će ostati kao trajnost.
Ali nije uvijek uspijevalo. Politika „fige u džepu”, u čemu je naš narod izvježban i vičan, i u dobrom i u lošem smislu, ovaj put je bila put samoočuvanja, jednako kao i urođena tvrdoglavost i, recimo bez stida, istinska hrabrost i obaveza prema „vjeri prađedovskoj”. Ostali su zapisani podaci o odbijanju pravoslavaca da se pokatoliče, čemu je bastion bio upravo Peroj.
Bertoša navodi između ostalog i jedan fascinantan, upravo zapanjujući izvor iz toga doba, nađen njegovim izuzetnim trudom u Državnom arhivu u Veneciji. To je pismo – „izvještaj centrali”, rekli bismo kasnijim političkim rječnikom – što ga rašporski kapetan, stanoviti Priuli, 3. februara 1657. piše iz lijepog gradića Buzeta, sa sjeverozapada Istre, a pismo šalje mletačkom knezu i Senatu, govoreći o pitanju Crnogoraca u Peroju. Taj je dokument od tako izvanredne važnosti da ga valja u cijelosti citirati:
„Prejasni Kneže, svojim sam prijašnjim poniznim pismom od 25. kolovoza prošle godine upoznao Vašu Prejasnost s koliko spremnosti nastojim izvršiti primljene upute i dukale o smještaju u ovoj Pokrajini trinaest porodica, došlih iz Crne Gore, i što sam sve učinio da ih prehranim, budući da je većina njih oboljela. Učinilo mi se prikladnim da za njihove potrebe posudim novac iz ovoga Fontika (javnog spremišta), pa molim Vašu Prejasnost da se udostoji vratiti taj novac (što dosad nije učinjeno); osim toga, moram nastaviti pomagati doseljenike zbog njihova sažalnog stanja i opasnosti da umru od bijede. Morao sam, prisiljen potrebama jer u Fontiku više nema novaca, da izvršim dalje posudbe iz blagajne bratovština. Budući da su se doseljenici oporavili i vrijeme popravilo krenuo sam u Puljštinu gdje se, kako sam obaviješten, nalazi prikladno mjesto za njihov smještaj. Poslije uobičajenog pregleda i objave proglasa, odlučio sam da rečenih trinaest porodica, s ukupno 77 duša, što muškaraca, što žena i djece, naselim na mjestu na kojem nekoć bijaše selo zvano Peroj, već puno godina pusto i nenastanjeno, u distriktu Pule, udaljeno dvije milje od Fažane. I davši im to mjesto i kontradu na njihovo zadovoljstvo i na način kako je to uobičajeno činiti najnovijim stanovnicima (habitanti novisssimi), dodijelio sam im državno zemljište – i to u tolikoj količini koja će biti odgovarajuća i prikladna da naporom i radinošću mogu izvući plodove za svoju ugodu, a da pri tom nikoga ne oštete. Pretpostavljajući da bi stari podanici i vlasnici mogli izraziti svoje nezadovoljstvo odjahao sam na samo mjesto i pomno pregledao dobra svakog posjednika i s popustljivošću im dopustio da uživaju i one parcele koje već mnogo godina nisu obrađivali; no, pri tom sam im naložio da ih brzo počnu raditi i obrađivati. Davnom sam mjerniku naredio da izmjeri neke od parcela, ali uz sudjelovanje starih stanovnika čiji posjedi graniče s onima koji će biti ucrtani u mapu posjeda doseljenika, kako nikada ne bi došlo do pometnja i mržnja između staroga i novog žiteljstva, već da dobra uživaju u miru i u skladu s odredbama koje ću izdavati i koje treba da poštuju i najnoviji došljaci. U njima sam otkrio sjajnu naklonost da ustraju u naporima kako bi ostvarili urode, a da ne nanose štetu starim podanicima.
Pristiglih 100 stara kukuruza i 50 sirka već sam podijelio u Peroju, vodeći računa o broju glava u obiteljima; isto sam tako podijelio 300 dasaka, čavala, te motike i pijuke, a opskrbio sam ih i manjom količinom drveta, koje se može upotrijebiti za Kuću Arsenal, kako bi mogli podići nastambe. To će im lako poći za rukom, jer u rečenome selu Peroju ima dosta urušenih i napuštenih kuća. Preostaje još da im što prije nabavim stoku za rad, jer su oni tako bijedni da nemaju ništa. Bez stoke i ne mogu započeti obrađivanje zemlje, a to je glavni temelj njihovog izdržavanja, jer sve ono što je dosad učinjeno i svi izdaci koji su dosad isplaćeni, bez stoke ne bi ništa koristili.
Kada budu sve dovršili ostat će oni zaduženi u javnim knjigama i morat će vratiti dug na uobičajeni način.”
Iz jedne nesreće u drugu
Siromašan je dakle taj svijet doseljeni, pobjegao iz jedne nesreće, a došao u drugu, nešto manju, no osjetnu i trajnu. Roksandić citira i građu o doseljavanju pravoslavnih koja svjedoči o ljudima „punim bijede“, „loše obučenim i bez ičega na velikoj hladnoći“, „u lošem stanju i bolesni(h), koji trpe oskudicu“, koji „sa sobom nose samo gole živote“.
Kapetan Priuli spominje i konfesionalni problem, odnosno pitanje mjesta za bogosluženje: „Neke se crkve nalaze na rečenome selu, pa sam, budući da oni žele da dobiju jednu od njih, razgovarao s monsinjorom vikarom iz Pule; on mi je najprije davao nadu”, a zatim mletački oficir iznosi poteškoće i nastavlja ispisujući ključnu rečenicu o našemu doseljenom svijetu, jedno neoborivo svjedočanstvo o krucijalnoj distinkciji: „njihov obred nije isti kao onih Grka koji se nalaze u gradu.”
Eto, to su zasade naših predaka koji, iako dijeleći pravoslavlje s Grcima, imaju svoj vlastiti, slavenski, pravoslavni identitet i obrede.
Priuli zabrinuto nudi rješenje: „Zato bi bilo potrebno da Vaša Prejasnost izda naredbu kako bi im bila dodijeljena neka od crkvi u kojoj bi vršili svoje propovijedi.“
Strašna je ironija historije ovdje, u suočavanju s tim dokumentima i istinom koju prikrivaju: narod u grupama putuje daleki put, iz Crne Gore, s brda, s obale i planina, put pun opasnosti, a onda kad stigne u, doslovno i metaforički, „obećanu zemlju”, započevši život kolona, tu međutim odmah nastaje vjerska polarizacija, kako sa starosjediocima, tako i, mnogo gore, sa svojom braćom, po jeziku, krvi, običajima, i po nesreći, ako hoćemo, braćom od koje je dijeli druga konfesija. Amblematska je priča o dvije grupe doseljenika, pravoslavnih i katoličkih, o naseljavanju pravoslavnih porodica iz Mrkojevića koje je u 17. stoljeću u Istru doveo izvjesni pop Jovan. Zajedno s njima stižu i katoličke porodice čiji je glavar franjevac Poruba. Mletački rektori pokušavaju ih „uđuture” smjestiti na područja Novigrada i Umaga, ali starosjedilačko stanovništvo se buni. Bez obzira na pripadnost jednoga dijela istoj vjeri, protiv doseljenika je i novigradski biskup.
Ako su se dotad grupe naših ljudi s dvije konfesije i držale zajedno, vezane kulturom i navikama, vezane jezikom, tada dolazi do rascjepa: fra Poruba svoje familije odvaja od onih popa Jovana, s objašnjenjem da ovi „žive po katoličkom obredu, dok su ostali pravoslavni i nikad ne bi mogli zajedno opstati u slozi”. Razdvajaju ih u dva mjesta: katolike u sela oko Poreča, Srbe i Crnogorce u zaboravljeni Jural. Finalnu historijsku presudu opisuje Bertoša: u sredini u kojoj je dominirao venetski i stari hrvatski čakavski sloj, kao i doseljenici iz ranijih seoba (takvi, znamo, umiju biti najtvrdokorniji protiv novih doseljenika) — naši ljudi iz Mrkojevića bivaju, Bertošinim eufemizmom rečeno, „podvrgnuti činiteljima akulturacije”. Prostije rečeno: postepeno se stapaju (ili utapaju?) „s ostalim žiteljstvom”.
Kroz četiri epohe
Kolonizacije Srba i Crnogoraca nastavljaju se u 17. vijeku poslije još jedne epidemije kuge. No, umjesto obećane zemlje mnogi pravoslavni ne izdržavaju u Istri i bježe dalje. Navodi se primjer grupe pod glavarom Nikolom Jovanovićem iz Obrovca s „32 porodice i oko 200 duša”, koja u Istri dobiva i zemlju i sve potrebno za rad, žitarice za hranu i sjetvu, ali se u Istri ne zadržava i s venecijanske zemlje tajno se prebacuje preko granice, na posjed Zrinskih – grofove su povlastice veće naprosto – opet dakle u kontinentalne predjele, tamo gdje će naš narod postati sinonimom za te prostore. Tužna je silno i zastrašujuća u svojoj finalnoj pomirenosti i predaji druga, doduše neprovjerena, sudbina: jedna grupa od oko 2000 kolonista, nije izdržala pritiske starosjedilaca, takozvanih „nobila”, „plemenitaša” (!) iz gradskih vijeća i rektora, pa se na kraju vratila „u turski kraj iz kojega je i potekla”.
Bilo je i sukoba katoličkih i pravoslavnih doseljenika kod raspodjele i dijeljenja zemlje, a zaboravljena činjenica jeste i to da nisu svi pravoslavni doseljenici bili samo zemljoradnici, koloni ili pak zanatlije – bilo je tu i hajdučkih glava, čak i grupa.
Strašna je, tako, priča o naseljavanju bokeljskih hajduka u Puli, u drugoj polovini 17. stoljeća. Teško je zamisliti kako je izgledao taj pokušaj urbanog domesticiranja neposlušnih i pogubljenih hajduka i njihovih obitelji, koje Bertoša identificira većinom kao Srbe. Pula tada ima nevjerojatnih šeststo stanovnika, pa sedamsto novih naseljenika nadvladava brojem starosjedioce. Podjela zemlje ide teško, život sa starosjediocima nikako i sve kulminira nasiljem – „obračuni, silovanja, ubojstva, otmice”. Na kraju, epidemija fibroze „rješava” sve: ljeta 1671. godine, samo u jednom valu bolest odnosi dvjesta hajdučkih duša. Preživjeli bježe nazad na Jug, u Dalmaciju.
Mada, na kraju, osim u Peroju, nigdje u Istri nema ukorjenjivanja srpsko-crnogorskih zajednica, i iako se one pohrvaćuju – ipak, i ključno, kako ističe Bertoša, te grupe dolaznika „u istarsko biće unose dio svojeg etnosa i svoje kulture”.
U sljedećim vjekovima, Srbi će ovdje preživjeti i činilo se vječnu Veneciju, pa nakon toga Napoleona, period Austro-ugarske Carevine i Kraljevinu Italiju. To su četiri različite epohe i četiri različite vlasti, suštinski. Sve su, s naročitom ambivalencijom spram talijanske periode, redom i dobrim dijelom tuđinske i neslavenske – potonje kao esencijalna stvar koja povezuje Srbe s istarskim autohtonim hrvatskim stanovništvom.
Tako su u raznim promjenama, osipanjima i upornim nastojanjem i borbom za opstanak doživjeli – skoro tri decenije kasnije od ostalih Južnih Slavena – i zajedničku državu, Jugoslaviju, drugu, republiku, u kojoj će Istra pripasti hrvatskoj federalnoj jedinici.
Činilo se da su svi problemi riješeni i da unatoč porušenosti, žrtvama (proporcionalno manjim naravno u odnosu na svoju braću u ostatku prve Jugoslavije), osiromašenosti, zaostalosti i svim drugim izazovima – ipak počinje bolje vrijeme.
Decenijama i jeste bilo tako. Gotovo pedeset godina u kojima će, kao i ostali narodi te zemlje, i istarski Srbi doživjeti razdoblje prosperiteta u svakom pravcu i svjedočiti pojavi za koju je vjerojatno malo koji od njih mogao misliti da će se dogoditi – to da će vidjeti priliv sunarodnjaka iz čitave Jugoslavije, uključujući Crnu Goru odakle je starinom u većini došao istarski pravoslavni narod, kao i samu davnu, i samo predajom zapamćenu Maticu. Za one koji su se svim snagama tukli protiv asimilacije, propadanja, sporog nestanka, ekonomskih i svakih drugih teških okolnosti, to mora da je bila gotovo neshvatljiva promjena i uspostavljanje jedne neusporedive nove stvarnosti.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za izbegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu AP Vojvodine
Poništavanje u cijelosti Matićevih teza o stoljetnoj srpskoj prisutnosti u Istri
Bajkovito slatkorječiv i sugestivan način pisanja samog teksta neću komentirati, jer svaki autor ima svoju osobnost i svoj način pisanja. Držati ću se činjenica.
Istra nema pravoslavnu prošlost. Srbi nisu živjeli u Istri dok nisu došli sa JNA poslije 2.svjetskog rata, kao i članovi njihovih obitelji.
Predsjednik Udruge Srba Istre Miomir Jeremić kaže da su se Srbi počeli naseljavati u Istri 60-tih godina prošlog stoljeća, što i odgovara istini, čak i koju godinu ranije sa JNA, jer je poznato da su Srbi bili najviše zastupljeni u JNA od svih naroda u Jugoslaviji.
U uvodu Srbi u Istri, multietničnost Istre pripisuje se Jugoslaviji, kao „zlatnom dobu“ polustoljetnog života u također multietničkoj Jugoslaviji u kojoj se razvilo gospodarstvo i turizam. Znači veličanje Jugoslavije i zasluge njene vojske što je Istra“ pripala matici“
Đorđe Matić vješto zaobilazi ulogu Istarskog katoličkog svećenstva u pripojenju Istre tadašnjoj FNRJ. Istra je duboko prožeta katoličanstvom. Uz mnogobrojne crkve, ima svugdje križeve krajputaša i mnogo malih kapelica, kao dokaz katoličkog duha Istre, da se istarski čovjek i uz put kada nije blizu kuće, može pomoliti. Još mudrije zaobilazi multietničnost Istre prije Jugoslavije i prešućuje egzodus istarskog stanovništva pretežno talijanskog nakon 1947.godine, iako je bilo zastupljeno i Hrvata i Slovenaca, koji nisu htjeli ostati živjeti u komunističkoj Jugoslaviji.
Dakle tekst je počeo sa obmanom da bi izveo premisu :“ Korijeni pak srpske prisutnosti u Istri mnogo su dublji i stariji. Pa iako ta značajna grana naroda nije dovoljno istražena do danas, ostala su ipak svjedočanstva i dokumenti, kao i pokoja studija, gdje se makar ukratko spominje i tematizira dolazak i nakon toga opstojanje Srba na istarskom poluotoku.“
„ Opstojanje Srba na istarskom poluotoku“? Ma kojih Srba? Kako to ne može dokazati sugestivno nastavlja sa pravoslavljem, jer je to istina, koju se može povezati, pa opet u toj istini pravoslavlje nije srpstvo..
Svjedok pravoslavlja star 15 vjekova. Nije točno, nego od 1583.godine! Čemu laž?
Ovo je pak vrhunska manipulacija . A istina je da je to bila Katolička crkva posvećena Maloj Gospi (Rođenje Blažene Djevice Marije), do 1583. godine kada je posvećena Sv. Nikoli, jer je crkva dodijeljena pravoslavnim Grcima naseljenima na pulskom području za vrijeme i nakon dovršetka višedesetljetnog mletačko-turskog rata zaključenog Lepantskom bitkom 1571. i mirom iz 1573. godine.
U dogovoru između pulskoga biskupa Barbabianca i providura G. B. Calba doseljenicima je 1579. ustupljena bratovštinska crkva sv. Katarine kraj Kaštela, u blizini katedrale, koja je nakon prostornoga preuređenja i posvećenja sv. Nikoli 1583. zajedno sa zvonikom i grobljem uknjižena kao vlasništvo Grčke pravoslavne crkve u Puli. Tako je utemeljena jedina grčka pravoslavna općina u dijelu Istre pod mletačkom upravom. Kako u pulskoj skupini nije bilo nijednoga pravoslavnog svećenika, zajednica je već 1578. poslala u Veneciju Calcerana Rechisiusa i Pietra Muscona da zajedno s vlastima riješe pitanje vjerskoga službenika. Grčka je zajednica, uz povremena nerazumijevanja i nesporazume lokalne sredine, opstala do smrti posljednjega svećenika Zuanne Mosconasa 1785., kada je brigu o tim pravoslavnim vjernicima preuzela novoosnovana Crnogorska pravoslavna crkvena općina iz Peroja, koja je 1920.godine prešla u sastav Srpske pravoslavne crkve.
Dakle nije 15 stoljeća, nego 5! Zbog čega manipuliranje, obmanjivanje i laži?
A tek ovaj dio teksta:
Pedeset čudesnih obitelji
„Nakon već stoljeća pod turskim barbarstvom i dekulturalizacijom nastavlja se val dolazaka s područja što će kasnije činiti suvremenu Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Tako, desetljećima prije Velike seobe 1690. pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem III, u Istru se doseljava drugi i najznačajniji dio srpskog narodnoga korpusa. Tada se, točnije 1657. godine, događa ključna seoba iz Crne Gore i u jedno malo mjesto pored Pule – u Peroj, tu, da se izrazimo parafrazom iz Asteriksa, „malu srpsku i crnogorsku naseobinu” usred potpuno talijanizirane okoline. Tada je došlo oko sedamdeset ljudi iz Crne Gore“
Opet manipuliranje :“ u Istru se doseljava drugi i najznačajniji dio srpskog narodnoga korpusa. Tada se, točnije 1657. godine, događa ključna seoba iz Crne Gore i u jedno malo mjesto pored Pule – u Peroj, tu, da se izrazimo parafrazom iz Asteriksa, „malu srpsku i crnogorsku naseobinu”
Besramno laganje i negiranje Crnogoraca kao naroda“ „u Istru se doseljava drugi i najznačajniji dio srpskog narodnoga korpusa“ da bi taj dio završio sa rečenicom: „Tada je došlo oko sedamdeset ljudi iz Crne Gore“ Zar su Crnogorci dio srpskog narodnog korpusa? Dakako da nisu, ali srpska mitomanija prisvaja koga god hoće i što god hoće!
Kult ugroženog srpstva
Ne razumijem tu nevjerojatnu potreba Srba da izigravaju ugroženost.“ Kult ugroženog srpstva“ Jer kao došla je jedna grupa i zbog maltretiranja se morala vratiti, pazite neprovjerena priča, ali važno je da se napiše kako bi se u gomili sto puta napisanih laži pretvorila u istinu:“ Tužna je silno i zastrašujuća u svojoj finalnoj pomirenosti i predaji druga, doduše neprovjerena, sudbina: jedna grupa od oko 2000 kolonista, nije izdržala pritiske starosjedilaca, takozvanih „nobila”, „plemenitaša” (!) iz gradskih vijeća i rektora, pa se na kraju vratila „u turski kraj iz kojega je i potekla“
Zatim zlonamjerna zloupotreba riječi prof. dr. sc. Miroslava Bertoše osude, jer su jadni doseljenici bili izloženi asimilaciji!? ;
„Strašna je, tako, priča o naseljavanju bokeljskih hajduka u Puli, u drugoj polovini 17. stoljeća. Teško je zamisliti kako je izgledao taj pokušaj urbanog domesticiranja neposlušnih i pogubljenih hajduka i njihovih obitelji, koje Bertoša identificira većinom kao Srbe. Pula tada ima nevjerojatnih šeststo stanovnika, pa sedamsto novih naseljenika nadvladava brojem starosjedioce. Podjela zemlje ide teško, život sa starosjediocima nikako i sve kulminira nasiljem – „obračuni, silovanja, ubojstva, otmice”. Na kraju, epidemija fibroze „rješava” sve: ljeta 1671. godine, samo u jednom valu bolest odnosi dvjesta hajdučkih duša. Preživjeli bježe nazad na Jug, u Dalmaciju“
Dalje:
„ U Istru je, među ostalima, došlo stotinjak ljudi s Cipra i Napulja, današnjeg Peloponeza, nastanili se u Puli i darovanu starokršćansku crkvu, posvetili je kao crkvu sv. Nikole, obnovili, o čemu postoje pisani tragovi, a od Godine 1583. pa do kraja 17. st. tom crkvom upravljaju grčki svećenici. Sve je više ljudi dolazilo s područja današnje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a drugo doseljavanje naših ljudi počelo je 1657. godine u Peroju kada je sa područja Crne Gore došlo oko 70 ljudi sa svojim svećenikom. Do danas su se ovdje sačuvali vjera i običaji, a crkva je sagrađena 1788. godine, a u današnjem obliku dovršena je 1834. godine“
https://srbi.hr/srbi-u-puli-cuvanje-identiteta-na-krajnjem-zapadu-republike-hrvatske/
Evo opet obmane zamotane u nekoliko točnih podataka.
Znači u Istru su se naselili Grci kojima je u dogovoru između pulskoga biskupa Barbabianca i providura G. B. Calba 1579. godine ustupljena bratovštinska crkva sv. Katarine kraj Kaštela, u blizini katedrale, koja je nakon prostornoga preuređenja i posvećenja sv. Nikoli 1583. zajedno sa zvonikom i grobljem uknjižena kao vlasništvo Grčke pravoslavne crkve u Puli. Crkva se do sredine 20. stoljeća tradicionalno naziva San Nicolo dei Greci ( Sveti Nikola grčki) Iznad prozora su ploče s natpisima: jedna na latinskom, jedna na grčkom. Isklesani latinski tekst spominje obnovu crkve u doba pulskog podestata Marina Malipiera i dužda Nikole da Pontea, 1583. godine. Natpis definira da je crkva Sv. Nikole namijenjena izbjeglicama pred turskim osvajanjima iz Nauplije (grad na Peloponezu, osvojili su ga Turci 1540.) i Cipranima (otok pada pod tursku vlast 1571.)
Doselili su se Crnogorci 1657.godine, koji su do danas zadržali svoj jezik i svoje tradicijske običaje.
Srba nigdje nema, to su Grci i Grčka pravoslavna crkva, i Crnogorci sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom! Ali da bi obmana uspjela u tekstu se onako usput napiše „Sve je više ljudi dolazilo s područja današnje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine“ A došli su samo Crnogorci! Sugestivna obmana, da bi autor napisao da srpsko prisustvo u Istri datira od 1657.godine. Čista laž!
Srpska politika fige u džepu
Nehotimično ipak je Đorđe Matić sam sebe razotkrio. Optužujući Mletačku politiku očuvanja katoličanstva napisao je:“ . Politika „fige u džepu”, u čemu je naš narod izvježban i vičan, i u dobrom i u lošem smislu, ovaj put je bila put samoočuvanja, jednako kao i urođena tvrdoglavost i, recimo bez stida, istinska hrabrost i obaveza prema „vjeri prađedovskoj. ”. Ostali su zapisani podaci o odbijanju pravoslavaca da se pokatoliče, čemu je bastion bio upravo Peroj.“
Naš narod!? Peroj su naselili Crnogorci!
Stalno miješanje i izjednačavanje Crnogoraca sa Srbima, trebalo bi kod čitatelja izazvati dojam da je to jedan te isti narod! A nije! Nije i u tome se očituje sva prijetvornost i obmana koju autor Đorđe Matić provlači kroz cijeli tekst!
Crnogorski element. To je autor morao priznati, jer ne može stalno negirati postojanje Crnogoraca kao naroda, ali onda sa ciljem dokazivanja srpske prisutnosti u Istri mora obmanjivati i manipulirati. Pa tako spaja Crnogorski narod sa srpskom pravoslavnom crkvom „, otac Danilo Ljubotina u intervjuima i pisanju pokazuje da ta, više geografska nego nacionalna odrednica, ne može izbrisati činjenicu da se radi o narodu čiji identitet uvelike određuje pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi“
A točno je Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Carigradska patrijaršija, kao majka pravoslavne ekumene (ekumenski patrijarh – pravoslavni vrhovni poglavar, najviši dostojanstvenik Pravoslavne Crkve), izričito, službeno, sa stanovišta kanona, priznala je autokefalnost Crnogorske pravoslavne Crkve još 1851.godine.
Od 1860. godine poglavare Crnogorske pravoslavne Crkve imenovao je knjaz/kralj Nikola I. Tako da nikako ne stoji činjenica o pripadnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi „ne može izbrisati činjenicu da se radi o narodu čiji identitet uvelike određuje pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi“ Eto čiste manipulacije ii laži. Posrbljivanje crnogorskog narod preko pravoslavne vjere. POKVARENO i SRAMOTNO!
A da je Crnogorska pravoslavna crkva itekako bila autokefalna svjedoči:
Sveti Sinod Crnogorske pravoslavne Crkve 1904. – 1918.
Sveti Sinod Crnogorske Crkve je imao osam članova: predsjedavao mu je mitropolit, a članovi su bili episkop zahumsko-raški, upravitelji cetinjskog i ostroškog manastira, tri svećenika višeg ranga i tajnik Svetoga sinoda.
Uloga Crnogorskog Sv.Sinoda definirana je općom odredbom u članku 1. Ustava Sv.Sinoda (citat kao u izvorniku)
“Avtokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedne svete katoličanske i apostolske crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnima avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka”.
Člankom 13. bilo je propisano da se članovi Crnogorskoga Sv.Sinoda “postavljaju na službu ukazom njegovog kraljevskog visočanstva knjaza Gospodara”.
Isti članak propisivao je i zakletvu koja će 1918. biti pogažena:
“Ja NN zaklinjem se Bogu svemogućemu, da ću vladajućem knjazu Gospodaru NN svagda vjeran biti… “.
Ulaskom Crne Gore u Kraljevinu Srba, Hrvata , Slovenaca , po dekretu Aleksandra Karađorđevića 1920. godine. oduzeta je autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve.
U “Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 14. jula 1920.godine, objavljena je odluka Aleksandra Karađorđevića, donešena 17. juna 1920.godine, o “Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS”
Ustav Crne Gore iz 2007. godine, napisan kao najviši pravni akt nakon referenduma i međunarodnog priznanja crnogorske neovisnosti, sada uopće ne definira koja o dvije pravoslavne Crkve ima jurisdikciju tako da se crkveno crnogorsko pitanje smatra još uvijek neriješenim.
Još su žive slike helikopterskog desanta pod oružjem na Cetinje!
Nije u slavu Boga živoga, to je bogohuljenje, skrnavljenje Boga!
Srpska pravoslavna crkva priredila je predstavu iz akcijskih filmova. Sa specijalcima pod punom ratnom opremom, sa pancirnim pokrivačima spustili su se u Cetinjski manastir patrijarh SPC Porfirije Perić i vladika budimljansko nikšićki Joanikije Mićović radi ustoličenja vladike Joanikija za metropolita crnogorsko-primorskog.
Sramotne neviđene scene helikopterskog desanta radi ustoličenja, ne priliče niti jednoj vjeri, ni Crkvi, ali kada je Srpska pravoslavna crkva u pitanju ništa nas ne treba iznenaditi. Kao ni ovo obmanjivanje i laganje o srpskom prisustvu u Istre.
Da bi što više zamaglio i zamutio autor Đorđe Matić koristi kao „dokaz“ nezaobilaznu knjigu „Srbi u Hrvatskoj”, izdanu pred sam rat 1990. godine, u kojoj povjesničar Drago Roksandić piše o Istri u 16. i 17. stoljeću kao „rubnom području srpskih seoba” i „prostoru krajnjega domašaja”, kako s kontinentalnog dijela Balkanskog poluotoka, tako i s jadranske obale, opet ne dokazujući ništa konkretno, misleći valjda da su povijesni dokaz njegove riječi o „ rubnom području srpskih seoba!
Tipično mitomansko, lažno dokazivanje.
A osobito je nemoralan pokušaj diskreditacije prof.dr. sc. Miroslava Bertoše u svrhu dokazivanja ugroženosti doseljenika od Mletačke republike koja im je davala zemljište, sjeme, alatke da se mogu prehraniti i preživjeti.
Takav besramni, obmanjujući i lažljivi diskurs je neukusan i pomalo gadljiv. Pitam se koju debljinu obraza ima pisac ovoga teksta? Toliko neistina, obmana i manipuliranja u jednom tekstu da se dokaže nedokazivo, je naprosto nemoralno i sramotno!
Nevjerojatna nedosljednost
Matić citira pismo „ što ga rašporski kapetan, stanoviti Priuli, 3. februara 1657. piše iz lijepog gradića Buzeta, sa sjeverozapada Istre, a pismo šalje mletačkom knezu i Senatu, govoreći o pitanju Crnogoraca u Peroju. „I sam kaže da je taj je dokument od tako izvanredne važnosti da ga valja u cijelosti citirati. Rašporski kapetan jasno piše „o pitanju Crnogoraca u Peroju“ da bi Matić u slijedećoj rečenici napisao da su Srbi preživjeli Veneciju, Napoleona ….“ Pa dokle?
„U sljedećim vjekovima, Srbi će ovdje preživjeti i činilo se vječnu Veneciju, pa nakon toga Napoleona, period Austro-ugarske Carevine i Kraljevinu Italiju. To su četiri različite epohe i četiri različite vlasti, suštinski. Sve su, s naročitom ambivalencijom spram talijanske periode, redom i dobrim dijelom tuđinske i neslavenske – potonje kao esencijalna stvar koja povezuje Srbe s istarskim autohtonim hrvatskim stanovništvom.“
Na kraju teksta potvrđuje se taj sramotan diskurs, jer su ipak preživjeli istarski Srbi, zamislite „istarski Srbi“ a ne Crnogorci:“ :“ Gotovo pedeset godina u kojima će, kao i ostali narodi te zemlje, i istarski Srbi doživjeti razdoblje prosperiteta u svakom pravcu i svjedočiti pojavi za koju je vjerojatno malo koji od njih mogao misliti da će se dogoditi – to da će vidjeti priliv sunarodnjaka iz čitave Jugoslavije, uključujući Crnu Goru odakle je starinom u većini došao istarski pravoslavni narod, kao i samu davnu, i samo predajom zapamćenu Maticu…“!
Što je stvarno prevršilo svaku mjeru razumnog promišljanja!
Đorđe Matić uzaludan vam trud u pokušaju dokazivanja povijesne neistine. Definitivno su u prošlosti u Istru došli Grci i Crnogorci pravoslavne vjere, ali ne i Srbi! Srbi su se doseljavali nakon 2.svjetskog rata, kao što je predsjednik Udruge Srba Istre Miomir Jeremić rekao 60-tih godina prošlog stoljeća i naravno nisu ugroženi , dapače nikakve diskriminacije nema.
Lili Benčik/hrvatskepravice
Dodatak : o Peroju
Istrapedija-istarska enciklopedija
Peroj, naselje kraj Fažane , administrativno pripada pod Grad Vodnjan. Nalazi se na cesti Fažana – Barbariga, oko 1 km od mora.
Područje je bilo naseljeno u prapovijesti (brončanodobno naselje na rtu sv. Grgura, gradine), antici (više arheoloških lokaliteta rimskih rustičnih vila na obali i u unutrašnjosti) i ranom srednjem vijeku (crkva sv. Stjepana/Stipana, najvjerojatnije X.-XI. st.). U pisanim povijesnim vrelima prvi se put spominje u ispravi Rižanske skupštine (804.), i to kao casale Petriolo.
Godine 1197. zabilježen je (Petroro) kao posjed ravenskih nadbiskupa, a već 1198. prelazi u ruke obitelji Morosini, potom obitelji Castropola (XIV. st.). Nakon što je kuga 1561. potpuno opustošila naselje, mletačke su ga vlasti neuspješno pokušavale oživjeti naseljavanjem nekoliko obitelji iz Bologne, a zatim i grčkih obitelji. U trećem pokušaju, 1657. naseljeno je nekoliko crnogorskih obitelji iz Crmnice, pa se ta godina drži godinom osnutka današnjeg Peroja. Novim doseljenicima bilo je s vremenom dopušteno ispovijedanje pravoslavne vjere, pa su svoj etnički identitet u velikoj mjeri održali do danas (crnogorska pravoslavna zajednica u Peroju, crnogorska štokavština Peroja). Pravoslavna parohijska (župna) crkva sv. Spiridona na groblju sagrađena je na mjestu ruševne katoličke kapele sv. Jerolima, koju su Perojci kupili i 1788. na njezinu mjestu izgradili novu crkvu. Vrijedan inventar crkve (XVI.–XIX. st.) čine ikonostas, crkvena ruha, obredna platna, liturgijsko posuđe i knjige te ikone iz XIV. i XV. st. Privatna kapelica pulske obitelji Matijašević na groblju vrstan je primjer arhitekture neogotičkog sloga. Crkva sv. Stjepana (pred)romanička je izdužena jednobrodna crkva zaključena trima pravokutnim upisanim apsidama, koje pomoću trompa prelaze u polukalotu. Unutrašnjost joj je devastirana nakon 1834., kada je nacionalizirana i prodana mještanima te pretvorena u štalu. Oko nje i u njoj otkriveni su antički, ranokršćanski i predromanički ulomci. Bila je ukrašena freskama s prikazima likova svetaca iz X.-XI. st. te drugim slojem iz XV. st., no one su tek neznatno sačuvane. Grad Vodnjan otkupio je objekt 2000., a restauracija je završena 2013. S ciljem očuvanja kulturne i usmene zavičajne baštine u mjestu od 2000. djeluje Društvo perojskih Crnogoraca “Peroj 1657”.
Lili Benčik
