By Svake godine u povodu obljetnice osnutka Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja taj se datum koristi za rasplamsavanje polemike oko postojanja same države i uspostavljenog režima. Nevolja je u tome što se samo postojanje NDH na temelju jugosrpske propagande, kojoj je krajnji cilj bio da cijelom hrvatskom narodu nametne etiketu krivnje što je bilo najočiglednije u prenapuhanim žrtvama Jasenovca, koristilo za dnevnopolitičke potrebe. Tako je bilo i ovaj put.
Povod je bilo obilježavanje 31. obljetnice osnivanja IX. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban” u Splitu. Uz već dosad eksponiranog HOS-ovca umirovljenog pukovnika Marka Skeju bilo je nekoliko političara koji su svojim istupima doveli u pitanje službenu poziciju Vlade o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i o spornom simboličnom pozdravu “Za dom spremni”. Po rangu najviši predsjednik Splitsko dalmatinske županijske skupštine Mate Šimundić koji je rekao: “Bojovnici su onda bili za dom spremni i danas su spremni za dom. Kao predstavnik državne vlastu moram im iskazati čast. Država koja to dovodi u pitanje dovodi svoj opstanak u pitanje”. Saborski zastupnik Ante Prkačin išao je i korak dalje pa je podsjetio da je prije 81 godinu stvorena NDH. “Pa jesmo li mi u takvoj situaciji da o tome ne smijemo govoriti? Znate li što Hrvate povezuje? Ratništvo. Da se mene pita ja bih rekao kako je najvrjednija postrojba ustaška crna legija. Ja jesam nacionalist jer isto odajem počast 2. Dalmatinskoj brigadi, srce mi je veliko i zbog tog događaja mada se s njihovom idejom nisam slagao jer su rušili državu koju smo mi stvorili. Mi s nestrpljenjem čekamo da znanost kaže što se događalo od 1941. do 1945. godine”. A onda je završnu misao izrekao brigadir Matko Raos izaslanik ministra Tome Medveda koji je kratko konstatirao da “današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo 10. travnja 1941. godine”
Naravno, kako se i očekivalo, Vlada je odmah reagirala, pa je premijer Plenković izjavio da je Raosova izjava ˇ”nepromišljena i nije stav Vlade”. Dodao je: “Što se tiče pokliča, on je već danas suprotan zakonu i Ustavu, stvar je samo kako se on primjenjuje u praksi. To je i danas zabranjeno”. Javili su se brojni jugozaštitnici dosadašnje službene politike o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj temeljene na velikosrpskoj propagandi poput Sandre Benčić, fantomskog Saveza antifašista Hrvatske, Peđe Grbina, Borisa Miloševića i Milorada Pupovca. Svi bi oni zabranjivali slobodu govora i mišljenja zagarantiranu Ustavom člankom 38. (Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli). Štoviše sam premijer Andrej Plenković ne govori istinu kad kaže da je poklič “Za dom spremni” suprotan zakonu i Ustavu i da je danas zabranjen. Činjenica je međutim da poklič “Za dom spremni” nije izričito zabranjen ni po jednom slovu zakona, pa budući da je to tako on nije suprotan ni Ustavu ni zakonu. Andrej Plenković jednom za svagda treba odbaciti subverzivno djelovanje Milorada koje uključuje zahtjev za zabranu pozdrava „Za dom spremni“ s kojim je simbolično u Domovinskom ratu suzbijena fašistička velikosrpska agresija. Zabrana tog pozdrava pored toga što je protuustavna značili bi pretvaranje Milorada Pupovca i njegovog SNV-a iz gubitnika u toj agresiji u pobjednika u miru.
Uostalom i sudska praksa temeljena na Zakonu o prekršajima nije usuglašena jer je nekoliko prekršajnih sudova oslobodilo optužene za pozdrav „Za dom spremni“. Ključno je međutim da je u presudi Ustavnog suda sastavljenog pretežito od sudaca i pravnika iz prethodnog komunističkog režima koji je ocijenio da je “Za dom spremni” ustaški pozdrav sudac Miroslav Šumanović u izdvojenom mišljenju osporio takvu kvalifikaciju. Naravno dirigirani vodeći mediji na čelu s HTV-om ignorirali su izdvojeno mišljenje sudca Šumanovića. Pozivajući se na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezin čl. 10. sudac Šumanović konstatira u izdvojenom mišljenju da značajan dio hrvatske javnosti i društva percipira sporni pozdrav izvan totalitarnog i rasističkog konteksta, jer je za razliku od NDH korišten u drukčijem općem okviru tijekom Domovinskog rata koji je bio „pravedan, legitiman, obrambeni i oslobodilački“ u „uspostavi i očuvanju Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države“. Konstatirajući da se radi o izrazito kontroverznoj temi od javnog interesa sudac Šumanović je čvrstog uvjerenja da nije misija Ustavnog suda arbitrirati u globalnim ideološko-političkim i historiografskim prijeporima, jer to treba ostaviti znanstvenoj i drugoj javnoj polemici i sučeljavanju stavova sukladno vrijednostima pluralizma demokratskog društva koji izvire iz spomenute europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Bitka za očuvanje legimiteta pozdrava “Za dom spremni” samo je dio šire bitke za reafirmaciju ne ustaške NDH, nego Nezavisne Države Hrvatske kao države u kojoj prema Židovima i Srbima nije vladao takav teror kakav je vladao za vrijeme kvislinške Nedićeve Srbije. Sadašnji četnički čelnici u Republici Srbiji gdje je rehabilitran četnički pokret Draže Mihailovića pa čak i kvislinga Milana Nedića kao zmija noge skrivaju duboku antisemitsku agendu srbijanske politike mnogo prije Milana Nedića. Američki publicist Philip Cohen objavio je o tome knjigu koja je tiskana i u Hrvatskoj pod naslovom “Tajni rat Srbije” u kojoj je raskrinkao antisemitizam srbijanske politike što je dovelo u konačnici do Nedićevog proglašenja Srbije “Juden frei” države, o čemu je izdanma čak i prigodna marka. Iako su i u NDH načelno Židovi bili progonjeni mnogo ih je čak bilo u vladajućoj strukturi, pa čak i u vojsci. Kad na primjer u jednom od svojih nastupa četnički lider Republike Srbije Aleksandar Vučić uspoređuje današnju Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, onda prema Vučiću poslušni premijer Plenković izjavljuje kako je srbijanski predsjednik “malo pretjerao”. To je za hrvatsku politiku skandal prve vrste, jer umjesto da se Srbiji uzvrati kako je poslije Njemačke bila “Juden frei” zemlja u Europi, prihvaća se optužba o usporedbi današnje Hrvatske s nacističkom Njemačkom.pri čemu je kao “malo pretjerao”.
I na kraju kad protivnici uopće postojanja Hrvatske kao države koji nisu tako malobrojni čak ni u samoj Hrvatskoj koncentrirani u politici, medijima i nevladinim udrugama uporno nastoje izjednačiti Republiku Hrvatsku s totalitarnim režimom u NDH-a nitko ni ne pokušava takvu usporedbu oboriti jednostavnom činjenicom izraženom na prvim demokratskim izborima u demokratskoj Hrvatskoj. Na tim izborima koje je naravno premoćno osvojio HDZ natjecala se i stranka “Hrvatski oslobodilački pokret” kao politički slijednik ustaškog pokreta na čelu s zetom poglavnika Ante Pavelića Srećkom Pšeničnikom koji je stigao iz Kanade. HOP nije prešao izborni prag, dakle hrvatski su birači odbacili ustaštvo kao političku opciju. To međutim ni najmanje ne zanima one koji pokušavaju demokratskoj Hrvatskoj nametnuti ustaški timbar, pa iz toga proizlaze i reakcije na istupe pojedinaca na splitskoj manifestaciji. Zato je duboko u pravu zastupnik Ante Prkačin kad kaže da se s “nestrpljenjem čeka da znanost kaže što se događalo od 1941. do 1945. godine” jer postojeća percepcija o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj još uvijek počiva na velikosrpskoj propagandi. Postojanje Nezavisne Države Hrvatske treba definitivno odvojiti od ustaškog režima koji je vladao u njoj.
Vjekoslav Krsnik
