By Štovani čitatelju sada možeš, naravno, ako hoćeš čitat istinu o Jasenovcu. Ja sam teško povjerovao što mi je ispričao Marijan Ferković, vojnik i sportaš Nezavisne Države Hrvatske, ustaša, bivši logoraš Jasenovca, bjegunac, emigrant i uspješan poslovni čovjek u Argentini. Dok je pričao svoju životnu dramu u Jasenovcu, mislio sam da je starac posenilio, da izmišlja i fantazira, da priča gluposti, ali kad sam pročitao što ćeš ti sada čitati, ostao sam bez riječi. Zato sada kazujem ono što sam nosio u sebi godinama, jer se nije smjelo ni zucnuti o radnom i sabirnom logoru u Jasenovcu i tragediji hrvatske vojske poslije rata.
Partizani su uvjerljivo i vješto lagali o jasenovačkom logoru, da je malo tko posumnjao u njihovu istinu! Ona zla koja su činili hrvatskom čovjeku pripisali su to jadnim ustašama, koje su poslije rata pobili. Drugovi, fuj!
Poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine, nazvao me neki naš čovjek iz Argentine, točnije iz Buenos Airesa i rekao, da će doći u Hrvatsku ulagati u šport. Malo mi je zazvonila u uhu riječ šport, jer je prije nisam imao priliku čuti. Pomislio sam naivno i u neznanju, da čovjek ima problema pri izgovru slova s. Kao što sam ja kao dječak govorio Šarajevo, a ne Sarajevo, pa mi se vršnjaci rugali. Govorio sam da će doć iz Šarajeva moj daidža Drago i donit će mi loptu. Desetak dana nakon tog nenadanog telefonskog razgovora, pojavio se markatan starac u mojem uredu. Bio je pondjelja i točno devet sati.
Razgovarajući uz kavu, on me iznenadio otvorenošću i silnom radošću što smo obnovili hrvatsku državnost, pa je rekao da je rođen u zagrebačkom Stenjevcu, da je bio športaš u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da je bio prvak u skoku u dalj i u vis. Malo mu bilo čudno kako je u sastavu ministarstva kulture i sport. Starac se raspričao, a ja sam ga pozorno slušao i nije mi padalo na pamet prekidati ga i uskakati mu u riječ, sve do jedne čudne i, gotovo nevjerojatne izjave, da je bacio pušku u travu na bleburškom polju, da je prošao strahote u koloni zarobljenika i da je pobjegao iz logora, iz Jasenovca 1947. godine, uskočio sam mu u riječ, prekinuo ga čuđenjem.
– Logor Jasenovc i 1947. godine, zaboga, gospodine, molim vas, o čemu govorite, oprostite? Kakav Jasenovac te godine, poslije rata. O čemu pričate, oprostite!
On se gotovo uvrijedio i odlučnim glasom kazao da je pobjegao iz Jasenovca u jesen 1947. godine.
– Mladi gospodine ja govorim istinu i vidim da mi ne vjerujete i mislite da pričam izmišljotine. Kunem se svojim životom i živim Bogom da sam u jesen 1947. godine pobjegao iz Jasenovca skokom preko žice. Tada sam uganuo desnu nogu u gležnju i nekako uspio došepesati do granice i pobjeći preko granice te davne 1947.godine i nakon raznih muka i nevolja uspio sam se prebaciti u Argentinu, gdje sam živio sve do ovih dana i, sad sam došao u moj grad, gdje sam rođen prije 80 godina.
– Kako je to moguće – otelo mi se, a starac je nastavio svoju životnu priču, koju ja, evo, povjeravam nepoznatu čitatelju. Znam da neće lako povjerovati, jer nisam ni ja lako povjerovao, dok Ferković nije upitao:
– Zašto je sve iz Jasenovca uklonjeno?
– Ne znam – odgovorio sam nevoljko.
– Jeste li bili u Dachau? – pitao me, pa kad sam odgovorio da sam bio, on je počeo otvarati mi oči i govoriti istinu, koju ja nisam smio znati.
– E vidite, tamo je ostalo sve kako je bilo onda kad su ubijani ljudi na razne načine, pa tamo imaju peći u kojima su spaljivani ljudi, imaju komore u kojima su trovani plinom, imaje radionice i klaonice, spavaonice, zgrade i barake. Zašto u Jasenovcu nema ništa. Vi trebate znati, mladi gospodine, da je Jasenovac bio radni i sabirni logor. Zašto je sve srušeno i uklonjeno, pitam ja vas?
– Ne znam, gospodine, stvarno ne znam.
– Znam ja – odgovorio je on odlučnim glasom i nastavio svoje kazivanje, a ja sam ga slušao smućen i ošamućen teškom istinom, koju su drugovi od nas rođeni u ratu i poraću, skrivali kao zmija noge. (Suludi, jadni i nedgovorni, bivši predsjednik Republike Hrvatske Josipović, u židovskom Knesetu zalaja o nekakvoj ustaškoj guji, koja i danas živi u mladoj hrvatskoj državi, demokratskoj, neovisnoj i slobodnoj. Strašno!)
– Da je ostalo kako je bilo, onda bi došla na vidjelo komunistička laž i partizanski zločini u miru, kao što su bili ustaški u ratu. Naši su ubijali u ratu, a njihovi u miru. Ima tu neke razlike. U ratu se u Jasenovcu radilo i ubijalo. Taj naš sabirni i radni logor u ratu, partizani su poslije rata pretvorili u logor smrti, gdje se nije ništa radilo, nego samo zlostavljalo i ubijalo. Sve strojeve i sve alatke su prebacili u Srbiju. Ostali su samo goli zidovi, koje su porušili i sve sravnili sa zemljom, kako bi zataškali svoje zločine u Jasenovcu poslije rata.
Potom je iz aktovke izvadio izblijedjele novine i pružio mi da pogledam. Bio je to dnevni list Hrvatski narod od 23. kolovoza 1941. godine. Letimično sam preletio okom poduži novinski napis i ostao začuđen onim što sam na brzaka pročitao, kako se to kaže novinskim žargonom. Pitao sam ga mogu li kopirati, a on kaže, da mi daruje te stare novine, starije od mene 4 godine. U rečenim novinama, između ostaloga, pisalo je i ovo:
Dana 23. kolovoza 1941.godine počinju veliki javnih radovi, među kojima je i isušivanje Lonjskog polja. Već su izgrađeni objekti u koje će se smjestiti radnike, te da će se odmah početi s radovima na proširivanju, pročišćavanju i produbljivanju korita riječica Veliki Strug, Trebež i Lonja, te na izgradnji sabirnog- odvodnog kanala uz istovremeno podizanje velikog obrambenog nasipa prema riječici Trebež. Uz to najavljeno je i jačanje nasipa uz Savu i Veliki Strug. Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška.
Zbog udaljenosti gradilišta od kaznionice Stara Gradiška bilo je izgrađeno novo naselje za osuđenike. Iskoristivši staru ciglanu u blizini sela Jasenovac i još neke obrtničke objekte, koji su tu od ranije postojali, na površini od 12 hektara izgrađen je 1941. niz baraka, koje su služile za smještaj zatvorenika.
Tako stvoreni prostor nosio je naziv Radni i popravni logor Jasenovac.
Onda je nastavio pričati nešto što su drugovi partizani skrivali kao zmija noge, od nas koji smo rođeni u ratu i poraću.Tako su drugovi hrvatski komunisti i drugovi partizani nas generacije i generacije rođenih poslije Drugog svjetskog rata, šopali lažima u školama, u tvornicama, u vojarnama…
Šopali su nas svojim službenim lažima kao guske. Nastavio sam čitati novine, starije od mene četiri godine.
Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Obrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.
Kako su četničke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje određene kazne. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao što je tada bila NDH. Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i radni logor Jasenovac (Sabirni logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika. Zatočenička unutarnja samouprava sastojala se od logoraša koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i pošte, redom i čistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i raspoređivala poslove i radnike. Zatočenička je unutarnja uprava također sama priređivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatočenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako među zatočenicima nije bilo potrebnih stručnjaka, radne službe su uzimale civilne namještenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatočenike – slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. Zatočenici, čija je stručna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te više nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao.
Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije. Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatočenici. Administraciju i upravu vodili su ustaški časnici, koji su strogo morali poštovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podređena upravi Ustaške nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. Zatočenicima su prigodom puštanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u logor.
Inače, u NDH nikada nije postojao koncentracioni logor smrti, kao što je to bilo u Njemačkoj (Dahau i Auschvich), pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o genocidnosti Hrvata. Jasenovac je bio radni i sabirni logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti drugovi komunisti i drugovi antifašisti.
Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i radnom logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko se lažno pripisuje.
Onda je pričao kako je večeri sa subote na nedjelju postrojio zarobljenike logoraše neki kapetan Nikolić i upro bi prstom u nekoga i rekao: Kapija te čeka, bando ustaška! Taj jadnik mora se sutra ujutro, zorom, sam objesiti kod porte, gdje je omča visjela o gredi, a ispod je bio neki stari, dotrajali stolac i svaki je morao stavit sebi omču oko vrata, gurnuti stolac i sam sebi presuditi. I tako svake nedjelje ujutro osvanuo bi obješenik, punih dvije godine i više, koliko je Marijan bio u jasenovačkom logoru. Ako se nebi sam objesio, onda su slijedile razne muke i vješanje, pa je svaki od tih jadnika, mora se sam objesiti kako bi izbjegao mučenja. Ljudi moji, kako je moguće da su hrvatski komunisti i partizani uspjeli zatajiti, sakriti godinama, decenijima, sve te strahote i grozote, koje su počinili poslije rata hrvatskim vojnicima, zarobljenicima, domobranima, ustašama i nekim civilima.
Onda je stari športaš Ferković, prvak NDH u skoku u vis i u dalj, meni otvorio oči. Hoće li tebi koji ovo čitaš, baš me briga. Ja znam da je ovo istina o jasenovačkom logoru. Marijan nastavlja svoje kazivanje o strahotama i grozotama, koje su partizani počinili zaroljenicima i nekim civilima, poslije rata, 1945. godine.
– Sve su u Jasenovcu srušili i uklonili, da prikriju svoje zločine. Naši su bili očiti, a oni su svoje godinama skrivali od javnosti. Da nisu makli barake i sve što je bilo tamo, svaki onaj tko bi došao u taj Jasenovac, ostao bi u čudu, jer bi na istoj dasci ili zidu vidio Davidovu zvijezda, srp i čekić, zvijezdu petokraku, slovo U i hrvatski grb, pa bi se čovjek pitao kako to može biti na istoj dasci, na istom zidu, urezano u drvo, kamen, žbuku i opeku. Istina je jednostavna i svima bi bila očita, u vrijem rat Židovi su upisivali, urezivali svoje znakovlje i imena na daske i zidove, komunisti svoje, a poslije rata, ustaše i domobrani svoje, pa je tako na istoj dasci ostala urezana kob svih koji su zaglavili u jasenovačkom radnom i sabirnom logoru, koji je službeno, Titovom naredbom zatvoren 1950. godine. Da je to tako, svjedoči izjava Titova kilera abadžije Marka, kako su zvali Rankovića njegovi drugovi.
Ranković u svom izlaganju u jugoslavenskoj skupštini 1951. godine, rekao je i ovo : Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika.
Ova izjava izišla je u srpskom dnevnom listu Politika, 1. 2. 1951. Najveći dio pobijenih bili su, nažalost, Hrvati.
O broju žrtava u ratu i poraću, samo dragi Bog zna i možda nitko više. Drugovi partizani i komunisti su uveličavali brojke do neslućenih visina, pa su pisali i govorili da u Jasenovcu je pobijeno 500 tisuća Srba, 100 tisuća Židova i 100 tisuća ostalih. Da je ta brojka lažna, govori činjenica, da je u prvoj Jugoslaviji, u popisu stanovništva 1939. godine, na čitavom teritoriju kraljevine Jugoslavije bilo Židova točno 45.242. A drugovi su pisali i govorili da je poginulo stotinu tisuća Židova u Jasenovcu. Ta laž se širila godinama, od 1945. do prvih višestranačkih izbora 1990. godine. Poslije tih izbora i raspada Jugoslavije i stvaranja novih država, pa tako i slobodne i neovisne Hrvatske, izbila je na površinu strašna istina o Jasenovcu i krvavim putovima hrvatskih vojnika zarobljenika, ustaša, domobrana i civila u svibnju 1945. godine i poslije rata. Taj krvavi mjesec svibanj, najkrvaviji u hrvatskoj svekolikoj prošlosti. Pola stoljeća slušao sam laži o hrvatskoj prošlosti.
Ante Matić
