By Kroz sve godine rata imali smo korektnu profesionalnu suradnju. Kao pomoćnik ministra obrane, zaslužan je za izgradnju i ustroj Sigurnosno-informativne službe. Danas su ovih dvoje ljudi poodmakle životne dobi i narušenog zdravstvenog stanja. Nisam poznavao niti jednog od njih prije 1991. i stoga ne osporavam valjanost njihovih osuda. Ovaj čin podrške je u skladu sa mojim životnim načelima”, piše Gotovina
Generale, nasjeli ste maheru kosovskom i udbaškom Nobilu, pa ste potpisom za dvojicu udbaških zlotvora duboko povrijedili njihove mrtve i žive žrtve, svakog normalna hrvatskog čovjeka.
Taj Nobilo se poziva čak na mrtvog Tuđmana, da bi ih on pomilovao da je živ, pa on ih je pomilovao i spasio kazne za zlodjela koja su činili u Titovoj satrapiji. Oni su po Tuđmanu i Šušku, bili bogom dani da vode hrvatske tajne i javne službe, a oni koje su oni progonili nisu bili „sposobni“ vodite te službe. Radi se ovdje o Tuđmanovoj krivoj procjeni i pogrešci, pa treba i njega uzeti ozbiljno u razmatranje kad se radi o našoj novijoj povjesti. Sve što je dobroga učinio za hrvatski narod, treba prihvatiti, a ono što nije, gdje je omanuo treba odbaciti. Našu dalju i bližu povijest treba revidirati; onu u vrijeme maršala i onu u vrijeme njegova generala.
Kao mi koje su oni progonili ne bismo znali voditii tajne poslove, raditi i voditi tajne službe. Hrvatski politički robijaši bili su idealni da vode hrvatsku tajnu službu i hrvatsku policiju, ali nisu imali šanse. Njihova mjesta zauzeli su Perković i Mustać i njihovi ljudi.To su im sve omogućili partizanski dvojac bez kormilara, Tuđman i Manolić. Naivni Hrvati od onjih prave bogove, nepogrešive ljude, koji su Hrvatima činili samo dobro. Oni su činili zlo u Jugi i u njihovoj ovoj i ovakvoj Hrvatskoj preko svojih ljudi. Ova država je stvarana po njihovoj „vjeri“ i mjeri, a komu su oni vjerovali, ključno je pitanje za rasvjetljenje pameti hrvatskim ljudima koje su oni zaslijepilii svojim „velikim“djelima prije rata i velebnim djelima u vrijeme rata i zaslugama poslijej rata. Pada mi mrak na oči kad samo pomislim da petorica hrvatskih generala traže da se puste na slobodu dvojica udbaša, koji su sudjelovali u zatvaranju, mučenju i ubijanje hrvatskih domoljuba u Lijepoj našoj i ubijanju emigranata u Lijepoj našoj tuđini diljem planeta. Pade mi na pamet ona scena u vlaku, kad sam putovao vlakom iz Firence gdje sam studirao prema Trstu, pa su u kupeo bila dva udbaška kilera, koji su razgovarali potiho o nekim svojim kolegama, koji su uspjeli u dalekoj Australiji ubiti nekog čovjeka rodom iz Hercegovine. Kako sam čitao talijaske novine, mislili su da sam Talijan. Čudan je bio taj dvojac, jedan je špilao ikavicu, a drugi ekavicu i sjajnoi su se sporazumjevali! Tako su se Perković i Mustać sjajno sporazumjevali sa Spasićem i Dolancom. U vrijeme vladavine tog slovenskog pretilog gada najviše je ubijeno emigranata.
Silno sam razočaran u potez generala gotovine, a još sam razočaraniji u njegov mentalni sklop. Još gore mislim o generalu Ljubi Ćesiću Rojsu, koji kaže: Ako su Prković i Mustać valjali Tuđmanu i Šušku, valjaju i meni.
Dakle, sve što su radili Tuđman i Šušak je valjano, neporecivo i božansko. Malo morgen! Idemo dalje, pa kom opanci,kom obojci. Onaj kvalitetan idiot Miljevac kaže, da nije bilo Perkovića i Mustaća, nebi bilo ni Hrvatske Države. Stvarno je taj debil daleko dogurao u hrvatskoj Augijevoj štali, pa mu ništa ne fali, osim pameti. Po tom nadri generalu, kojemu je čin dao božanski Tuđman ta dva udbaša i dva nečasna časnika najzaslužniji su za stvaranje slobdne, samostalne Hrvatske. Jesu, kurac od ovce! Eto, toliko su me ozlojadili i povrijedili, pa sam počeo biti vulgaran i prosti, što ne dolikuje jednom hrvatskom književniku i akademika.
Moj prijatelj general Ivan Tolj lijepo im odgovara ovim pismom, koje prislanjam uz ovo moje otvoreno pismo hrvatskim generalima. Ja imam to pravo pisati, jer sam dobrovoljac hrvatske vojske u nedavnom hrvatskom obrambenom i oslobodilačkom ratu, kojeg je božanski Tuđman nazvao – Domovinski rat.
Pedsjednik Milanović dobio je zahtjev za pomilovanjem Perkovića i Mustača koji su 2016. u Njemačkoj osuđeni na doživotni zatvor za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Zahtjevu koji mu je upućen priloženo je i pismo u kojem njihovo pomilovanje, osim Gotovine, traže još i Ivan Čermak, Pavao Miljavac, Ljubo Ćesić Rojs, Davor Domazet Lošo, te Luka Džanko.
Pismo koje je potpisao dio generala izazvalo je burne rasprave u javnosti. U međuvremenu su dvojica generala, Krešo Ćosić i Marinko Krešić, povukli svoje potpise, a potpisivanju pisma i zahtjevu za pomilovanjem pridružio se general Luka Džanko.Sada su se u otvorenom pismu javnosti obratili general bojnik Ivan Tolj, general bojnik Ivan Kapular, pričuvni general bojnik Andrija Hebrang, general bojnik Žarko Tole i general bojnik Ivica Primorac.Njihovo pismo prenosimo u cijelosti:
“Obraćamo se braniteljima, suborcima i veteranima slavnih hrvatskih postrojbi, ljudima koji su iznijeli teret Domovinskoga i obrambenog rata i udarili temelje nezavisne, slobodne i demokratske Hrvatske države! Obraćamo se Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i onima razasutim diljem svijeta!
Obraćamo se i potpisnicima pisma, nekolicini naših kolega i generala, koje su uputili na Veliki petak, 15 travnja 2022. god., Predsjedniku Republike, sa zamolbom da pomiluje osuđenu dvojicu bivših, visokih dužnosnika, pripadnika jugo – komunističke, kosovske i udbaške službe koja je desetljećima nanosila zlo i ubijala hrvatske ljude u Hrvatskoj i inozemstvu, samo zato što su bili preteče hrvatskoga sna o samostalnoj Državi, koju smo mi, zahvaljujući i njihovome mučeništvu i položenim životima, u pobjedonosnom ratu, našim Bljescima i Olujama ostvarili!
Svoju zamolbu opravdavaju navodnim Perkovićevim i Mustačevim, velikim, obavještajnim i ratnim zaslugama, zaboravljajući pri tome da su osuđeni od strane njemačkoga suda na doživotni zatvor zbog zlodjela u razdoblju do 1990., dakle u službi bivše tvorevine zvane SFRJ. Za možebitne zasluge, kada su prešli na našu stranu (prije svega da zaštite sebe!!!), dobili su priznanja, odlikovanja i činove! Obojica su brigadiri HV! Zanimljivo je i to da im, bez obzira na to što su osuđeni na doživotni zatvor, nisu oduzeta odlikovanja i činovi, a generalu Norcu, Glavašu i drugima jesu! A i da ne spominjemo, da se nisu pisala pisma i tražila pomilovanja kada je u zatvoru, u neljudskim uvjetima, umirao hrvatski general Đuro Brodarac, Tomislav Merčep i mnogi drugi branitelji čija sudbina i patnja očito nije zavrijedila pozornost ovako eminentnih potpisnika!
Jedan od potpisnika ovoga pisma, general Pavao Miljavac insinuira u javnosti da je predsjednik Tuđman rekao da ” bez Perkovića ne bi bilo ni njega, ni HDZ-a, ni Hrvatske”! Dakle, hoće se reći da je Perković, Kos i Udba zaslužnija za državu i od Tuđmana, i od branitelja i od hrvatskoga naroda! Hoće se reći da su te antihrvatske strukture i njihovi igrači kao što je osuđeni kosovsko- udbaški dvojac, naša prošlost, sadašnjost i budućnost! Svi mi, ispada tako, bili smo i jesmo njihove igračke, topovsko meso, korisne budale, a ne snaga koja je pod vodstvom Franje Tuđmana dobila rat, oslobodila okupiranu zemlju i utemeljila Republiku Hrvatsku! A Nobilo, Perkovićev odvjetnik tvrdi i ”zna” da je Tuđman živ da bi ih pomilovao a Šušak bi potpisao molbu za pomilovanjem! Na žalost, oni ga ne mogu demantirati, mrtvi su i bilo bi lijepo da ih ovaj poznati ”domoljub” pusti da počivaju u miru!
Ovakve se maliciozne, maligne i otrovne laži nisu izrekle ni čule od 1990.god. do današnjega dana i ovoga pisma, koje je velikome dijelu hrvatskoga naroda ojadilo sveto trodnevlje i proslavu Uskrsa! Dakle, nije se htjelo čekati s objavljivanjem da prođe Uskrs. Kao da se htjelo da ne bude Uskrsa, da ne bude u hrvatskim ljudima prave radosti! U svemu ovome vidimo tipično stare i prokušane kosovsko-udbaške metode! Vidimo projekt , specijalnu akciju, kojoj se može dati i kodno ime ”Pomilovanje” i poveznice s kosovskim i obavještajnim udarima kojima smo bili izloženi početkom Domovinskoga rata. Ovo pismo bačena je kost, koju su mnogi Hrvati bili prisiljeni glodati za uskrsnim stolom.
Neki se potpisnici, generali Ante Gotovina i Ljubo Ćesić Rojs opravdavaju milosrđem i opraštanjem… Jadno je to opravdanje! I milosrđe i opraštanje ne manifestira se tako da potpišu nešto, što očito nisu dobro razumjeli, nešto što sije razdor i podjele u hrvatskome narodu! Ili možda nepovratno i tvrdoglavo misle da su dobro razumjeli… I da se ne trebaju ispričati svima onima koje su ovim potpisima povrijedili! Ukoliko, ne daj Bože, doista tako misle onda vrijedi i za njih, iako bili i zaslužni hrvatski generali, narodna poslovica: Sami pali, sami se ubili.
Ante Matić
