By …„Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstava. Livade i konji neosedlani. Koliko rijeka i slapova. Dođi, prijatelju. Mi smo na Balkanu. U Jugoslaviji…“-pisao je svojedobno Jure Kaštelan. Nu nije tako pisao samo on, pisali su i mnogi drugi i danas uvaženi književnici, pa čak i akademci. Ali, stigla su druga vrjemena, pa stotine tisuća Hrvata danas „pjeva“ otprilike i ovako: – „Lijepa je ova zemlja, ali u njoj nikada nije bilo teže nego danas.“ Naime, građani se jednim dijelom osjećaju prevarenima i poniženima. Ne vidi se ni svijetlo na kraju tunela, poglavito otkada je počela agresija na Ukrajinu. Tako, kako je danas, ako ne varaju i ne kradu. kažu, nije bilo ni u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Broj nezaposlenih svakim danom je sve veći, a tvrtke se kao na tekućoj vrpci zatvaraju jedna za drugom. Nema novih investicija. Poljoprivrednici, prosvjetari, policajci, zdravstveni djelatnici, novinari, radnici, pa sve do hrvatskih branitelja jedva imaju za kruh. Vlada neprestano izmišlja nove poreze, a ovrhe stižu i za neplaćanje parkiranja. Tko kome ne plati sto kuna odmah ga tuže, poglavito to dobro ide Hrvatskoj radio-televiziji. Njihov program je relativno skroman, ali hoćeš nećeš moraš platiti mjesečnu pretplatu. Branitelji se često žale da se baš na hrvatskoj televiziji ne prikazuje dovoljno emisija o Domovinskoga rata, ali baš kao i za sve drugo možeš se žaliti i Svetom Ocu, ali ako imaš televizor i radio mjesečnu pretplatu trebaš namiriti. I baš svaki dan kao „pod moraš“ prisiljeni smo slušati i gledati naše uvažene političare i politikante, pa i pojedine tajkune, kako izmišljaju toplu vodu. Međutim, baš te tajkune nitko ne pita: kako su i na koji način stekli prvi milijun eura? Na prvoligaškim nogometnim utakmicama (osim Dinama i Hajduka, pa i Osijeka i Rijeke) jedva nekoliko stotina gledatelja, a pojedini igrači koštaju kao proizvodni pogoni od sto ili dvije stotine radnika. Te prvoligaše, koji uglavnom igraju trećerazredni nogomet, još i država pomaže. A oni ne plaćaju ni poreze, barem ne u onim iznosima koje bi trebali. Nemamo ratnih profitera, izdajica i dezertera. Jedini na kojeg konkretno prstom ukazuju da je „ratni profiter“ je Ivo Sanader. Bivši čelnici Saveza komunista zauzeli su veliki broj najistaknutijih mjesta u najvišim državnim strukturama, od politike do banaka. Nitko ih ne pita: gdje su bili i što su radili do 1990.? Malo tko se javno buni, protestira. Ljudi šute i trpe. Dokle? Novih investicija nema, ili ih je iznimno malo, a to znači da će još više ljudi ostati bez posla. Članstvo u Europskoj uniji su izborili hrvatski branitelji. A pogledajte tko su nam i odakle dolaze zastupnici? Pored toga, mnogi se i dalje pitaju: Kako to da istinskih branitelja nema nigdje gdje se „dijele“ tvrtke, zemljišta, poslovni prostori? Kako to da je tako malo ljudi koji su sudjelovali u ratu među veleposlanicima? Na tim mjestima, recimo, nema ni jednog hrvatskog generala! Državno odvjetništvo i policija neprestano mole građane da prijavljuju jedni druge, kao što je to bilo u Rusiji i Jugoslaviji nakon II. svjetskog rata, kad je sin prijavio svoga oca. Radnici, ali i ne samo oni su mizerno plaćeni za svoj rad. A cijene neprestano divljaju. Gorivo je skoro dodirnulo nebo. Nu, da nam naši delegirani mediji (svaka čast iznimkama) ipak uljepšaju sliku, kad je zima obično nam prikazuju „kolone“ Hrvata kako odlaze na skijališta, a ljeti „kolone“ osobnih automobila koji jure prema Jadranskoj obali. Na taj način stječe se dojam da nam ipak nije tako loše. Prošlo ljeto gorjelo je možda „pola Jadrana“, većina požara je podmetnuta, ali nakon tih slika odmah nam prikazuju slične nesreće u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji i drugdje, da vidimo kako to nije ništa neuobičajeno, da je to „normalno“. Predlagali smo i predlažemo da se u škole uvede i predmet s nazivom „Hrvatski Domovinski rat“, jer djeca više znaju o raznim manekenkama i tzv .pjevačicama, koje se svaki drugi dana sastaju ili rastaju, nego o tome tko su hrvatske žrtve za slobodu. Nu, nas i dalje uz ostalo zanima, što se dogodilo i što će se dogoditi onima koji su nezasluženo ušli u častan i uvaženi popis hrvatskih branitelja? Pored toga, čak više od tri tisuće branitelja je izvršilo suicid. O tome se ne govori i ne piše, kao da će to umanjiti broj ljudi koji su sami sebi odlučili oduzeti život. Inače, u Hrvatskoj se pojavila još jedna misterija koja također nailazi na šutnju- nestanak ljudi! Nema dana a da netko ne nestane, da ga nema i da ga nitko ne može pronaći. Pa, nisu ljudi krumpiri da se samo tako izgube. U Hrvatskoj se trenutačno traži više od dvije i pol tisuće ljudi, a na prostoru bivše Jugoslavije čak oko 14.000! I to nam neki pokušavaju protumačiti kao nešto „normalno“. Još oko 1.800 obitelji ne zna gdje su njihovi najmiliji. One koji su nestali pod partizanskom čizmom nakon 1945. više nitko i ne traži, a kamoli da zločince sudski procesuira. A u vrijeme vladavine Broza ubijeno je na stotine tisuća Hrvata. Što je pak s našim građanima po svijetu? Bili su dobri kad su na početku rata pomagali na sve moguće načine, a danas ih malo tko uopće i zove da se vrate. Neki kažu da bi se vratili, ali kad se suoče s našom birokracijom odmah pakuju torbe i vraćaju se natrag….Kad su se radnici i seljaci vratili iz Domovinskoga rata (drugih gotovo da i nije bilo!) vjerovali su da će kao pobjednici nad trećom ili četvrtom armijom u Europi barem živjeti kao ljudi, zajedno sa svojim obiteljima. Međutim, propali su još više nego u vrijeme rata. (Svaka druga kuća na selu je prazna, a krava i konja jedino se još može vidjeti u nekim dokumentarnim filmovima). Sada ti koji su dali krv za Domovinu mogu samo gledati u gospodu koja se obogatila na njihov račun. Najteže je kad ugledamo nekog invalida kako prosi na mostu ili pred crkvom, a još teže kad vidimo nekog novopečenog bogataša koji je do jučer prodavao kupus, popravljao klima uređaje i staro željezo sa sjajnim odličjima i debelim zlatnim lančićem oko vrata kako prezrivo gleda u one koji su stvorili hrvatsku državu, i koji od dnevnih novina isključivo kupuje one po pet-šest kune, u kojima osim naslova nema ništa udrugo.
„Da, da hrvatski zakoni se moraju poštivati“- svako malo pa na malim ekranima puste izjave Milorada Pupovca ili Vojislava Stanimirovića, poglavito kad su u pitanju problemi u Vukovaru ili Škabrnji.
Zar smo se za to borili?
Mladen Pavković
