By Ovaj je portal nedavno objavio moj članak pod naslovom Trebali braniti stupove temeljce europske kulture? Članak se odnosio na lijepu premijerke Italije Gđu. Georgia Meloni predsjednicu nacionalističke stranke „Braća Italije“, a koja je poznata po tome što zagovara tradicionalne, katoličke i obiteljske vrijednosti građanskog društva Italije. Njen politički put je zanimljiv, jer je neki svrstavaju u ekstremiste zbog nekih njenih starih izjava, dok je drugi podržavaju zbog zaštite nacionalnih vrijednosti, kao i interesa koje zagovara u najnovije vrijeme. Začudio sam se na komentare i mišljenja koja sam primio od brojnih intelektualaca koje uvažavam, a čija su mišljenja potpuno oprečna. Odnosno, veći dio njih je prijateljski komentirao „kloni se nje, ona je nacionalista, dakle nacista“. Takav me stav zabrinuo, jer sam mislio da je razlučivanje tih dvaju pojmova jasno i čvrsto znanstveno utemeljeno pa bi bilo logično da svi znaju razliku, a posebno obrazovani ljudi. To me potaknulo da malo „zaronim“ u tu problematiku. Kada sam se počeo time baviti konzultirao sam brojnu literaturu i tek onda shvatio o čemu se radi, odnosno zašto su ljudi podvojeni.
Zaključio sam sljedeće.
Da bi se jasno raspoznala razlika među poimanjem nacionalizma i nacizma, prijeko je potrebna sloboda uma. Odnosno, vrlo veliki broj ljudi, barem u Hrvatskoj, svoje percepcije svega oko sebe usvaja putem medija koji nam oblikuju mišljenje u svemu. Banalni primjer je da brojni ljudi samo gledaju filmove koji su dobitnici Oskara, ili pak gledaju serije za koje mediji kažu da su mega-popularne, i slično. U prilog tome, kada otvorite na internetu pojam nacionalizam pa pogledate slike, na hrvatskom jeziku prevedene su uglavnom slike koje su negativno naslikane kada kliknete na engleskom jeziku ili njemačkom. Pitam se zašto je to tako, ali nemam odgovora pa stoga plediram na um i slobodu uma, volju za učenjem i dosezanjem istine, a onda oblikovanjem svega na pozitivan, a ne negativan način. Ovo je potrebno jer, kako stalno ponavljam, psihološka istraživanja potvrđuju da je zlo je 3 puta jače i prisutnije u čovjeku nego dobro. Dakle,, ako se vratim na našu temu nacizma i nacionalizma, mediji su to dobrano poistovjetili, jer je isti korijen „naci“ pa se zaboravlja da postoji i „nacija“ koja uz sebe veže narod. Stoga je nacionalizam potrebno vezati za naciju, a u građanskom društvu u državi/naciji vlada narod, ali to kao da se zaboravlja. Sasvim je očito da mediji oblikuju nacionalno mišljenje, stvaraju zabludu i upravljaju njime, što nas ne opravdava da tome robujemo. Svakako, da ne upadnem u generaliziranje, ispravio bi se pa bi rekao „mnogi hrvatski mediji“ iza kojih stoje neki loši interesi.
Također, za svaku procjenu i sud važno je znati da se cijeli svijet, i sve u njemu svodi na brojku 2, noć i dan, sunce i kiša, sjeverni i južni pol, muško i žensko, lijepo i grubo, kopno i vode, lijevo i desno, gore i dole, zdrav i bolestan, život i smrt, pa tako i dobro i zlo. Imati slobodan um, posebno kod procjene dobra i zla, a koje se ovdje sučeljava kroz pojmove nacizma i nacionalizma, važno je, ali je vrlo rijetko. Teško će tko razmišljati na način realne procjene dobra i zla pa priznati istinu, kao primjerice sljedeće. Hitler je u dobu nakon Prvog rata napravo gospodarsko čudo i iz Njemačke, kojoj realno nije bilo izlaza iz gospodarske krize, uzdigao Njemačku. Svakako, sve to Hitlerovo dobro istopilo se i srozalo u svemu onome što je napravio Njemačkoj i cijelom svijetu, jer je sa svojom nacional-socijalističkom strankom stvorio najveće svjetsko zlo, nacizam. Također, potvrđeni zločinac Tito, podigao je rejting Jugoslavije pa treba priznati da je u svemu tome bilo dosta dobrih dijela. Kao što je poznato, dobra su djela provedena na loš način čineći štetu svima koji se nisu pokorili komunizmu, a takvih je bilo jako puno. Sistem vladavine manjine nad većinom, kao i brutalno razračunavanje s neposlušnima, svrstali su komunizam u svjetsko zlo uz rame s nacizmom i fašizmom. Također, NDH bila je razumna i dobra ideja, kao i želja za nezavisnom državom Hrvatskom, koju je hrvatski narod vjekovima sanjao, a nikad ostvario. Politička je nesposobnost Hrvata vjekovima potvrđena pa je tako i NDH zahvaljujući nesposobnom Paveliću prešao u ustaštvo i prigrlio nacizam. Dakle, ideja slobodne države NDH da, ali Pavelić i sve kako je bilo NE! Njegovo zlo danas nas opterećuje a mi, rekao bi narod „ni luk jeli ni luk mirisali“ sa Paveličem. Dakle, da bi se tako razmišljalo i jasno dijelilo dobro i zlo potrebno je imati slobodnu dušu i misao te ljudski pozitivizam.
Sukladno prethodno navedenom zaronio sam malo u svjetsku literaturu koja mi je pokazala da poimanje nacionalizma još uvijek nije definitivno riješeno, a povezivanje s nacizmom u nekim slučajevima ima smisla, ali samo u teorijskom smislu.
Pa da vidimo o čemu se radi.
Najprije krećem s najuvaženijim znanstvenicima koji su obrađivati temu nacionalizma. Ipak, prije obrazloženja nacionalizma, čemu će se pristupiti s obaju pozicija, prihvaćanja i neprihvaćanja, navesti ću samo nekoliko točaka od 25 točaka nacističkog partijskog programa iz 1920. pa Wikipedija navodi:
- Lebensraum: Njemačka ima pravo da se teritorijalno širi na štetu drugih država.
- Heim ins Reich: Njemačka ima pravo da uzme sve teritorije sa njemačkim stanovništvom u drugim državama. (Prva tačka u programu)
- Pravo na njemačko državljanstvo imaju samo etnički Nijemci; oduzimanje civilnog prava Jevrejima. (točka 4.)
- Ukidanje parlamentarne demokratije i uvođenje nordijskog principa
- Zaustaviti imigraciju.
- Gleichberechtigung: Poništiti odredbe Versailleskog mira koje idu na štetu Njemačke.
Nacizam nema komentara, jer je dobro proučen i mjesto mu je u prošlosti, uz napomenu „ne ponovilo se“. S obzirom na nacionalizam, mislim da je ipak jasno da se nacionalizam ne može identificirati s nacizmom, ali ostaje za obrazložiti što je nacionalizam i može li se on smatrati dobrom ili lošom političkom i društvenom opcijom.
Kao prvo, potrebno je razmotriti i analizirati obrazloženja najuglednijih svjetskih znanstvenika, povjesničara, sociologa i drugih.
Kao osnovno, nacionalizam se vezuje uz pojam države, a zatim uz pojam nacije i naroda te se dolazi do građanskog društva i vladavine naroda, umjesto nekih klasično postavljenih vladara. Dakle, prije svega, potrebno je odrediti pojam nacije, što se pretvorilo u veliki broj pokušaja koji su opet po broju 2 podijeljeni na objektivno i subjektivno definiranje. S obzirom da ni objektivne, a ni subjektivne definicije ne zadovoljavaju, uvaženi (kažu lijevi, iako ja tvrdim da je ta podjela promašena) povjesničar Hobsbawm koji nacionalizam predlaže kao istraživačku radnu hipotezu, prema kojoj je nacija “svaka dovoljno velika zajednica ljudi, čiji se članovi smatraju pripadnicima neke nacije”. (Hobsbawm, 2005a) To znači da se na naciju ne može gledati kao na izvornu i nepromjenljivu socijalnu stvarnost. Navedenu tvrdnju Hobsbawma obrazlaže libanonsko-francuski pisac A. Maalouf u svojoj knjizi „U ime identiteta. Nasilje i potreba za pripadnošću“, Prometej, Zagreb, 2002., pa na str. 17. donosi svoja razmišljanja o utjecaju raznih događaja na doživljaj nacionalnog identiteta i razvoja etničkog nacionalizma. Zamišljeno mjesto njegovog istraživanja je Sarajevo pa navodi: “Promatrajmo na ulici čovjeka od pedesetak godina. Još 1980-ih taj bi čovjek ponosno izjavljivao da je Jugoslaven. Pri pobližem ispitivanju pojasnio bi da živi u Republici Bosni i Hercegovini i da potječe, slučajno, iz tradicionalno muslimanske obitelji. Isti čovjek, da smo ga sreli dvanaest godina kasnije, u punom jeku rata, spontano bi i to sa žestinom odgovorio: ‘Ja sam musliman!’ Možda bi već pustio i propisnu bradu. Zatim bi dodao da je Bošnjak i ne bi mu bilo drago kad bismo ga podsjetili da se nedavno izjašnjavao kao Jugoslaven. Kada bismo danas zaustavili na ulici našeg čovjeka i zapitali ga kako se osjeća, izjasnio bi se najprije kao Bošnjak, a zatim kao musliman koji redovito posjećuje džamiju, što bi nam pojasnio; ali bi dodao i da je njegova zemlja dio Europe te da se nada kako će ju jednoga dana vidjeti kao članicu Europske Unije. Ako ponovno sretnemo tog čovjeka na istom mjestu za dvadeset godina, kako će se on opredijeliti? Koju će od svojih pripadnosti staviti na prvo mjesto? Europsku? Muslimansku? Bošnjačku? Neku drugu? Balkansku, možda?”. Navedena analiza mnogo kaže i upućuje na rješenje, ali ostavljam to za kraj jer je blizu rješenja. Kako ističe Aničić, Hobsbawm se priključuje mišljenju E. Gellnera, češko-britanskog filozofa i socijalnog antropologa, koji navodi da se u oblikovanje nacije slijevaju elementi umjetnog, izmišljenog, kao i momenti socijalnog inženjerstva. U biti, nacionalizam je onaj čimbenik koji već postojeće kulture katkad pretvara u nacije, kao što izmišlja kulture, a često postojeće kulture uništava. (Aničić, 266) Iz toga slijedi zaključak da nisu nacije te koje stvaraju države i nacionalizme, nego obratno. Nacija nastaje vremenski i logički iz nacionalizma. Gdje nema nacionalizma, nema ni nacije navodi Gellner. (Gellner, 77) Sličnu kritiku nacionalizmu pripisuju i drugi mislioci, pa primjerice jedan od istraživača nacionalizma, T. Nairn, kojeg Anderson u nastavku svojih razmišljanja citira, ide korak dalje te kaže da je nacionalizam patologija novije povijesti koja je isto tako neizbježna kao i neuroza kod čovjeka pojedinca. U nacionalizmu možemo naći mnogo od iste načelne dvosmislenosti, sličnu tendenciju pada u ludilo, koja svoje uzroke ima u osjećaju bespomoćnosti, kao i u infantilnoj fazi društva, a razloga za takve reakcije u svijetu ima vrlo mnogo. (Anderson, 15) Nacionalizam zapravo zahtijeva previše vjere u nešto, što u takvom obliku očito ne postoji, kaže Hobsbawm, citirajući Renana koji tvrdi: “Nema nacije bez krivotvorenja vlastite povijesti”. (Hobsbawm, 2005b)
Ovdje se postavlja pitanje na čemu se temelje istraživanja Gellnera, Hobsbawma, Andersona i drugih koji negativistički gledaju na nacionalizam, a na čemu Maaloufa koji ima drugačije gledanje?
Hobsbawm je Englez rođen u koloniziranom Egiptu, umro u Londonu gdje je stekao svjetsku slavu te je svoja istraživanja promatrao s pozicija moćne svjetske kolonizatorske sile Ujedinjenog Kraljevstva, a poznavao je i osjećaj „biti kolonizirani Egipćanin“ na kome, Egiptu, počiva cijela svjetska povijest. Taj sukob osjećaja usmjerio je Hobsbawma u poimanju nacionalizma i nacije na način koji u svojim djelima prezentira. Svakako, moćna je Engleska svoj nacionalizam nametala kolonijama na kojima je gradila svoju snagu, što je Hobsbawm jasno uočio. Slično kao Hobsbawm, Gellner, rođen u Parizu, a živio u Pragu u vremenu Željezne zavjese i sovjetskog komunizma država Varšavskog pakta razvio je svoje viđenje nacionalizma. S jedne strane, slobodoumni Francuz, a s druge, potlačeni Čeh koji je studirao na Oxfordu, oblikovalo je Gellnera u svjetski priznatog analitičara nacionalizma kojeg je vidio s pozicija francusko-češkog viđenja nacionalizma. Umro je nakon pada Berlinskog zida, što je pridonijelo razvoju njegovog poimanja nacionalizma. Nadalje, Anderson, Irac, dio života živio u Indoneziji i Kaliforniji, studirao na Cambridgeu, sveučilišni profesor, anti-imperijalist, imao je priliku sagledati sve aspekte nacionalizma. Andersonov temeljni stav bio je tiskarski stroj, dakle ljudska komunikacija i međusobno razumijevanje. Prepoznao je da se nacionalizam i nacionalna država javlja nakon raspada multietničkih carstava, Austro-ugarskog, Otomanskog, Ruskog i Njemačkog carstva, što je povijesna činjenica.
Suprotno od Hobsbawma, Gellera i Andersona, Maalouf, multireligioznih pogleda, Libanonac, književnik je koji u svojim djelima obrađuje promjenljivost nacionalizma. Pozna probleme iseljenika, kao i nacionalizma koji se mijenja sukladno prilikama u okruženju.
Dakle, može se zaključiti da svi znanstvenici koji se bave nacionalizmom tumače ga ipak sukladno svojim osobnim viđenjima promatrano iz okruženja u kojem se kreću. To ja izuzetno važna činjenica koja upozorava na potrebu razuma, slobode i širine misli, kao i uvažavanje okruženja. Stoga pogledajmo kako nacionalizam tumače nama bliži znanstvenici.
Promatrajući nacionalizam s pozicija Bosne i Hercegovine Zgodić se načelno ne opredjeljuje nego obrazlaže pozitivni i ambivalentni nacionalizam, ali ipak razvija mišljenje o negativnosti teritorijalnog nacionalizma. (Zgodić, 192). Svakako, njegovo je okruženje multinacionalna BiH, država koja se nakon raspada nije uspjela oblikovati kao država pa je nacionalizam u njoj specifičan. Stoga Zgodić ipak navodi: „Svakako, svi građanski nacionalizmi i etnonacionalizmi ekspanzivni – osvajački teritorijalni nacionalizmi. Možemo, zapravo, govoriti i o teritorijalnom nacionalizmu u formi defanzivnih nacionalizama: oni se sada ne događaju kao politika neposrednog vojnog osvajanja teritorija nego kao politika, na primjer, odbrane ili ekskluzivne kontrole etnoteritorija unutar države.“ Slično kao i Zgodiš, ali sa puno razumijevanja za događaje koji su probudili nacionalizam u Duvnu, odnosno Tomislavgradu, Lucić analizira buđenje nacionalizma pa navodi: „Jedno od žarišta otpora komunističkom režimu te ujedno istaknuto mjesto državne represije postalo je Duvno. Desetine duvanjskih svećenika, srednjoškolaca, studenata i drugih građana osuđeno je na višegodišnje zatvorske kazne, a u prvim danima devedesetih godina u Duvnu su izbile prve antikomunističke i antijugoslavenske demonstracije u BiH, koje su nagovijestile kraj komunističke vlasti i intenzivno uključivanje Hrvata u javni i politički život te republike.“ (Lucić, 571) Ono što je poznati, sila jugoslavenske komunističke vlasti i uništavanje nacionalizma građana svih republika, uz pokušaj oblikovanja novog nacionalnog opredjeljenja, Jugoslavena, uzrokovala je otpor i bunt naroda koji je završio ratom svih bivših republika s Jugoslavijom i jugoslavenskim i velikosrpskim nacionalizmom i ekstremizmom.
Ali koliko okruženje oblikuje mišljenje o nacionalizmu, može se razaznati iz pisanja, za srpsko okruženje, uvaženog srpskog pisca Danila Kiša koji kaže: „Nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja.“ (Lupiga, www.lupiga.com/vijesti/danilo-kis-o-nacionalizmu-3) Također, uvaženi srpski književnik Filip David odgovarajući na pitanje o nacionalizmu navodi: „Od prvoga dana suprotstavljao sam se Miloševićevoj agresivnoj i ratnoj politici, to mi je donijelo dosta problema, mojoj obitelji i meni. Svjedok sam do čega dovodi nacionalna isključivost, ‘nacionalizam kao totalitarna ideologija’ (Kiševe riječi), kako je teško obuzdati i zaustaviti mržnju jednom puštenu s lanca. Malo od prošlosti učimo. Ponavljaju se stare predrasude. Političari ponavljaju iste greške. U Srbiji su na vlasti likovi s početka 90-ih. Kako nas iz gliba i baruštine mogu izvlačiti oni koji su nas u to blato gurnuli? A zaista zabrinjava to što vlasti i u jednoj i u drugoj državi čine malo ili nimalo, ono što su po pozitivnim zakonima dužne – da zaustave djelovanje svojih ekstremista. Naprotiv, ulaguju im se u svakoj prilici. Eho takvih politika odjekuje na sportskim borilištima, u svom najgorem obliku pojavljuje se u tabloidnim medijima koje kontrolira izvršna vlast. To što se tamo može vidjeti i pročitati, nadmašuje svaku orvelovsku fantastiku.“ Kako se vidi iz mišljenja srpskih pisaca, srpski nacionalizam ne ocjenjuje se pozitivno. Srbija je izgubila rat s Hrvatskom i sa svim drugim državama bivše Jugoslavije, a koja se raspala pa zbog opstanka političke elite podupire srpski nacionalizam te se ne odustaje od ideje „velike Srbije“. Srpski nacionalizam, koji se javno podupire i pokušava nametnuti Hrvatskoj, a Hrvatska ga donekle i prihvaća, kako navodi Dežulović, analizirajući javni nastup Milorada Dodika, zaključuje da njegov govor upućuje na: “jednu državu za vasceo jedan narod gde god ga ima”. (Dežulović, www.portalnovosti.com/svi-srbi-u-jednoj-drzavi )
Dakle, i na našim prostorima, Hrvatske i država tzv. Zapadnog Balkana, razni su oblici nacionalizma koji zadiru u sve pore života i rada građana. Postavljaju se brojna pitanje. Kako riješiti nesuglasje na našim prostorima? Kako razviti pozitivan nacionalizam? Treba li nacionalizam odbaciti i što ostaje ako se odbaci? Ima li nacionalizam budućnost? Kako oblikovati nacionalizam na nivou Europske unije, kao i druga pitanja, ostaju otvorena pa će se u nastavku ovog edukacijskog novinarstva na njih pokušati odgovoriti.
Želim svima sretan i blagoslovljen blagdan Velike Gospe zaštitnice Hrvatske.
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 14. kolovoz 2023.
Literatura:
- Anderson, B.: „Die Erfindung der Nation. Zur Karriere eines folgenreichen Konzepts“, Campus Verlag, Frankfurt/New York, 2005., str. 15.
- Aničić, M.: „Nacionalizam u socijalnom nauku crkve“, Đakovo, 2007., str. 266.
- Gellner, E.: „Nationalismus und Moderne“, Rotbuch-Verlag, Berlin, 1991., str. 77.
- Hobsbawm, E. J.: „Nationen und Nationalismus. Mythos und Realität seit 1780“, Campus Verlag, Frankfurt/New York, 2005a. str. 23
- Hobsbawm, E. J.: „Nationen und Nationalismus. Mythos und Realität seit 1780“, Campus Verlag, Frankfurt/New York, 2005b. str. 25
- Lucić, I.: „Duvno kao žarište ‘hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma’ u zadnjem desetljeću komunističke vlasti“, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2012., str. 571.
- Maalouf, A.: „U ime identiteta. Nasilje i potreba za pripadnošću“, Prometej, Zagreb, 2002. str. 17.
- Zgodić, E.: „Teritorijalni nacionalizam, ideologija, zlotvorstvo i alternative“, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2012., str. 192.
