By (drugi dio)
Zadnje što sam naveo u prvom dijelu ovoga članka bila je pohvala Hrvatskoj Vladi kako je reagirala brzo i dobro u slučaju Sberbank kao i kod prihvata izbjeglica iz Ukraine, a sada bi ih ponovno pohvalio. Vidio sam na TV kratki, ali pametni komentar Plenkovića koji je na pitanje kako vidi to što je Hrvatska na „crnoj listi“ Putina, odgovorio: „to je samo dokaz ispravne politike Hrvatske“, a ja bi dodao da je to dokaz da smo na pravoj strani kada je u pitanju agresija Putina kao Hitlera našeg vremena.
A sad bi krenuo u jednom drugom pravcu, a to je pozadina i temeljni činitelji rata u Ukraini, a to je ekonomija. Pritom je važan novi raspored i odnos svjetskih velesila, kao što je Kina veliki i daleko jači susjed Rusije, a koja ima ambiciozne planove na svjetskoj gospodarskoj sceni. Reforme koje je Kina provela zadnjih 50tak godina bitno su promijenile profil Kine, njenu ekonomiju i način njihovog življenja. Formalno su ostali komunistički, ali obzirom na ekonomiju više pripadaju svijetu kapitalizma. Kao što sam rekao u „prvom dijelu“ ovoga članka, u agresiji Rusije na Ukrainu mene najviše zanima kako će se prema tome postaviti Azija, a posebno Kina i Sjeverna Koreja. Kako za sada stoje stvari, Kina ne podržava agresiju Rusije pa ministar vanjskih poslova Kine 25. veljače 2022. u svojoj izjavi kaže „Kina čvrsto zastupa poštovanje i očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih država. To se jednako odnosi i na pitanje Ukrajine“. Ali kao što sam kazao, iza svih ratova uvijek je ekonomija pravi razlog njihovog pokretanja, pa su tako i ekonomska pitanja izuzetno važna za rat u Ukraini. U tom ratu Rusija nedvojbeno gubi, barem u ekonomskom smislu, a vjerojatno i ratno, jer neće pokoriti Ukrainu. Agresija Rusije na Ukrainu prouzročila je niz događaja koji ne idu u prilog Putinu i Rusiji. Kao prvo, osnažila je vezu svih članica EUa koje svojim sankcijama značajno onemogućavaju financiranje rata, jer slabašna ruska ekonomija ne može dugo podnijeti sankcije i ekonomsku izoliranost. A rat jako puno košta, odnosno, treba ga financirati u uvjetima u kojima nema prihoda. Obzirom na ekonomiju, činjenica postojanja rivaliteta među sve snažnijim državama na Istoku, sve jasnije pokazuje pravo lice tih odnosa, jer veze među državama koje se prividno podržavaju labilne su i pucaju. Odnosno, Rusija vidno pokazuje netrpeljivost i rasistički pristup osobama iz Centralne Azije, a „ljubav“ između Rusije, Kine, Sjeverne Koreje, Venecuele i Irana temelji se jedino na mržnji prema SAD, a ne na trgovini i ekonomskim odnosima. U svemu tome Kina sada igra ključnu ulogu, jer sada Rusija ima jedinu mogućnost ekonomske suradnje sa Kinom. U toj suradnji Kina nema razloga poticati rusku ekonomiju nego dapače iskoristiti situaciju da Rusiju podredi svojim ekonomskim interesima. Istodobno, ti su interesi mali i skučeni, jer ruska proizvodnja i tržište ponude nema puno proizvoda za ponuditi Kini. Sve što Rusija ozbiljno može ponuditi je energija i pšenica, a to je bilo usmjereno prema EU, ali je sada sve to prestalo. Usmjeravanje pšenice i energije prema Kini limitirano je što znači da Rusija padom svoje ekonomije jača ekonomiju Kine kojoj je ekonomija ipak važnija od ratne industrije. Nadalje, sankcije EUa podupiru i velike sile kao što su Australija, Kanada, Južna Koreja, Japan te svakako i SAD. Dakle, u samom susjedstvu Rusije ne razvija se mišljenje, a ni interesi koji bi podržali Rusku avanturu u Ukraini, posebno ako se ta agresija vremenski produži. Potreba za mirom svima je važna što ukazuje na loše procjene Putina koji se upustio u agresivnu krvavu avanturu ne shvaćajući da će upasti u sankcije koje do sada u svijetu nisu viđene i kojima će se morat pokoriti. Stoga je sada bitno da Ukraina izdrži. Obzirom na karakter i ludost Putina nije izvjesno da će Putin prihvatiti zahtjeve Zapada i EUa, ali bitno manji prihodi, gubitak poslova i započetih investicija, nezaposlenost i glad koja će zavladati Rusijom srozat će rusku ekonomiju još dublje prema dnu, ekonomiju koja je ionako mizerna i svime ograničena. Najbliži kvazi-prijatelj Rusije, Kina, na razne će načine podrediti sebi Rusiju koja će zavisiti od kineskih banaka, a koje ionako ne znaju što će sa viškom novca. Upravo to označilo je početak agresije na Ukrainu, a da je to istina, Kineska agencija za carine 24. veljače 2022. odobrila je veći uvoz ruskog žita iz svih dijelova Rusije u Kinu što do sada to nije bio slučaj. Nakon toga krenuti će zaduživanje Rusije u Kini te će je učiniti ovisnom o Kini, ali Kina treba dobre odnose sa cijelim svijetom, a posebno sa SAD i EU. Pritom Kina ne podržava agresiju Rusije na Ukrainu, ali niti širenje NATOa na istok, te podržava rješenje ovog rata mirnim diplomatskim putem. Kina će sada iskoristiti svoj suzdržani odnos sa svima, nikome se neće zamjeriti te će izvlačiti veliku korist iz ove situacije, korist kojom će ubrzati realizaciju svojih ekonomskih ciljeva. Pritom i Kina podržava mir, jer mir znači poslovanje i razvoj, a ovaj joj rat donosi tek male koristi od Rusije, ali velike gubitke od problema na svjetskom tržištu poradi rata.
Ali, treba znati da i Ukraina ima dobre odnose i ekonomsku suradnju sa Kinom, a koja posredno preko Ukraine gradi svoje ekonomske veze sa Europom, posebno sa EUom. Stoga, kako 01. ožujka javlja engleski Reuters (prijevod citata): „Ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmytro Kuleba zamolio je svog kineskog kolegu u telefonskom razgovoru u utorak da iskoristi veze Pekinga s Moskvom kako bi zaustavio rusku vojnu invaziju na svog susjeda, navodi se u priopćenju ukrajinskog ministarstva vanjskih poslova. Kako se navodi u priopćenju, kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi rekao je Kulebi da je Peking spreman uložiti sve napore da diplomacijom pomogne okončanju rata. Kina, koja se posljednjih godina zbližila s Moskvom, a također ima srdačne diplomatske veze i snažne trgovinske veze s Ukrajinom, odbila je osuditi napad Rusije na tu zemlju ili nazvati njezine akcije tamo invazijom“, a u nastavku Reuters navodi: „Wang je ponovio kineski poziv na rješavanje krize pregovorima, rekavši da podržava sve međunarodne napore koji bi mogli pomoći u postizanju političkog rješenja, navodi se u priopćenju kineskog ministarstva vanjskih poslova. U siječnju je kineski predsjednik Xi Jinping obilježio 30 godina veza s Ukrajinom, pozdravivši “produbljivanje političkog međusobnog povjerenja” između njih. Ukrajina je središte „Inicijative Pojas i Put“, proširene infrastrukture i diplomatskog pothvata koji Kinu bliže povezuje s Europom.“ (završen citat) Dakle, mudra Kina ima svoje jasne ekonomske ciljeve koji se u biti sukobljavaju sa Putinovim interesima rata i tržišne nestabilnosti. Kina to za sada koristi i koristiti će dokle god bude ocjenjivala da joj je to u interesu, a pritom se nikome neće zamjerati. I sad, kada promatramo ovu suludu Putinovu ratnu avanturu na Ukrainu, bitno je da Ukraina izdržava, jer što dulje izdrži to će slabiti Putinova moć, a jačat će interesi Kine i velikih sila, a koji su ekonomski usmjereni. Pritom svi znamo da u ratnim prilikama ratna ekonomija raste, ali ona druga, šira i jača, gospodarstvena, tržišna, potrošačka, konzumerska i financijska slabe, što ipak nikome nije u interesu. Sve to ukazuje da Putin nedvojbeno gubi ovaj rat, ali podrška Ukraini važna je za cijeli svijet.
Ima tu još jedna važna ekonomska činjenica koja se odnosi na financiranje rata. Bitna je razlika između napadačkog i obrambenog rata, kako u ljudstvu tako i u financiranju. O čemu se radi? Čujem često pitanje „zašto Putin samo napada sa 150.000 vojnika, a mi smo u Domovinskom ratu imali 500.000 branitelja?“ Kako god bio dio pitanja „mi smo imali 500.000 branitelja“ smiješana tako ipak zaslužuje odgovor. Putin kada je krenuo u napad aktivirao je Ruse kroz paravojne postrojbe koji žive u Ukraini, isto kao što je Milošević u našem Domovinskom ratu aktivirao Srbe u Krajini. To hoće reći da sada Ukrainu napadaju i domaći separatisti, izdajnici kojima nakon rata nema povrata u Ukrainu, osim ako ne dobiju svoju državu što je moguće, ali malo moguće. Ali, ako zanemarimo taj dio Putinove vojske onda u napadačkom ratu posve je logično da Putin koristi regularnu rusku armiju, dakle profesionalce. Dragovoljci Rusi rijetki su i vjerojatno ne idu u taj rat. Isto kao što je bilo u našem Domovinskom ratu. E sad dolazimo do onog ključnog ekonomskog činitelja, a to je da napadačku vojsku treba financirati jer ta vojska ubija i živi za plače, dok branitelji brane goli život i svoju domovinu. Poslati 500.000 profesionalnih vojnika u napad gdje je velika vjerojatnost da će izginuti zahtijeva znatna sredstva, čak i na dnevnoj bazi ratovanja, a koja Putin nema. Osim toga, kada zatvori Kiev, što je totalna glupost i nikad se to ne radi, jer si onda natjerao branitelje na nadljudske napore u borbi za život, Putinova vojska se suočava sa brojnim braniteljima čiji je motiv jači od ruskog. U tom slučaju gladni, ljutiti Ukrainci oslobođeni brige o ženama i djeci postaju lavovi koji sigurno pobjeđuju,a tu žrtve nisu više u pitanju. I opet, ekonomski činitelj na djelu, odnosno, sve to Putin koji sjedi u Morski sa curama oko sebe mora platiti, dok se ruski vojnici za njega tuku u tuđoj državi, a istodobno Rusiji i ženama i djeci ruskih vojnika prijeti glad i neimaština. Putin može štancati rublje koliko hoće, ali vrijednost rublje je na dnu, a na ruskom tržištu imaju samo pšenicu i naftu za Lade. A da je to istina, na TV u večernjem Dnevniku 09. ožujka Putin je dao nalog da se iz Rusije ništa ne izvozi, jer ono malo hrane što im je ostalo mora sačuvati za dane koji dolaze, a ta hrana prvo ide onih 150.000 vojnika koji napadaju Ukrainu. Zato se ponovno pitam, da li je to Putin okružen imbecilima koji ga pogrešno savjetuju, ili je toliki samodopadni bolesni tiranin, ili je pak nešto treće. Kako god bilo opasan je iako mislim da će ovaj rat glatko izgubiti a onda svoj narod i državu još više gurnuti na dno u ekonomskom smislu.
Što se Europe tiče, posebno država EUa, ali i UK i Švicarske, Rusija je zanimljiva zbog svoje pšenice i energenata, nafte i plina. Ali problem pšenice i energenata nije toliko važan problem za EU, jer pitanje pšenice će se riješiti, a problem nafte već se rješava sa Iranom. Bez obzira na političke razlike, Iran je već u igri te otvaraju razgovori da Iran zamijeni Rusiju kao izvoznik nafte, a Iran je ima dovoljno da u cijelosti zamijeni kontingente Rusije. Dakle, na ovaj način, kada EU realizira uvoz iranske nafte Rusija je na koljenima, jer ako i kad se to desi to će biti dugoročno što će za Rusiju značiti teški ekonomski udarac i makro ekonomski kolaps. Osim toga tu je zanimljiv stav Njemačke prema Rusiji, jer se u Rusiji, još od ranije nalazi veliki iznos njemačkog novca kojeg Njemačka svjesna da ga nikad neće povratiti od ekonomski slabe Rusije pa surađuje sa Rusijom kako bi barem posredno umanjila taj veliki ruski dug. Ali kako god Njemačka gubila, tako još više gubi i Rusija bez Njemačke u ekonomskom zaleđu. Već se sada osjećaju problemi u snabdijevanju u Hrvatskoj kao i u svim državama EUa, ali to ima i svoju dobru stranu, a to je preispitivanje političko-ekonomskog usmjerenja Hrvatske i svih članica EUa, o čemu ću govoriti u narednom članku.
Dakle, sve ukazuje na teške greške Putina te se sa pravom treba pitati koliko je on u glavi zdrav. Kako god bilo, kao teško ranjeni lav Putin je ipak opasan. Da li će to označiti one konačne i prave promjene u Rusiji koje su nakon pada Berlinskog zida, u Rusiji ipak izbjegnute, tek će se vidjeti. Ipak ostaje činjenica da su ona stara bogatstva Rusije koje su ruski tajkuni osobno preuzeli i postali milijarderi, izašla izvan granica Rusije pa se sad pridružuju rušenju Putina i stare komunističke Rusije. Dakle, veoma je izvjesno da Putin gubi, ali da bi se to i dogodilo Ukraini treba dati svu podršku! Ukraina sada izdržava u krvavom ratu braneći cijeli svjetski poredak, posebno nas u Europi i u EUu pa to treba posebno cijeniti.
Nedavno smo slične komentare mogli čuti u TV intervjuu i od našeg politologa Branka Caratana koji je na pitanje pravog cilja rata u Ukraini odgovorio: „Na to pitanje možda samo Putin zna odgovor, ali on je svakako htio da odgovori na vanjski pritisak. Pitanje Ukrajine spada u ono što Rusija smatra svojim ‘vanjskim dvorištem’, a Ukraina je blisko susjedstvo.“ U nastavku Caratan navodi dvije kardinalne greške Putina, jer kako kaže, prva mu je greška bila priznanje pokrajina državama iako ih je imao pod nadzorom. Tu je očito precijenio svoj utjecaj što dokazuje njegovu suludu samodopadnost. Druga pogreška mu je bila što je naveo pa i nadalje stoji iza toga da je napao Ukrainu pod izgovorom smjene vlasti u Ukraini koja mu ne odgovara, dakle, dvije kardinalne greške koje više nitko ne može podržati.
Svakako, moram istaknuti da je ovo analiza sa ekonomskog aspekta, ali radi sveobuhvatnijeg shvaćanja rado čitam izjave i mišljenja našeg dragog akademika Davorina Rudolfa koji, kao najbolji znalac međunarodnog javnog prava, sa pravnog aspekta meritorno komentira onu situaciju u Ukraini. Akademik Rudolf u intervjuu kao rješenje koje bi trebalo trenutno zadovoljiti Putina vidi u posebnom neutralnom statusu Ukraine te kaže sljedeće: „Trajna neutralnost je status države koji joj nalaže da ne smije sudjelovati u ratu, a državama u susjedstvu i velikim silama da je ne smiju uvlačiti u nijedan oružani sukob. Trajno neutralna država ne smije ulaziti u vojne saveze ili blokove, NATO primjerice, ne smije se stavljati na stranu bilo koje države u ratu, bilo agresora bilo žrtve agresije, ne smije dopustiti strane vojne baze na svojemu teritoriju niti prihvaćati obveze političke, gospodarske ili druge naravi koje sužavaju mogućnost njezina ostajanja izvan eventualnoga rata. Mora, zapravo, trajno voditi neutralnu politiku. Jedina je iznimka pravo na oružanu samoobranu, ako je izravno napadnuta. Za uzor je bila uzeta trajno neutralna Švicarska. Zahvaljujući svom neutralnom statusu ta alpska država nije sudjelovala u ratovima od Napoleona naovamo. Uspostavljanjem trajne neutralnosti Ukrajine udovoljilo bi se prvome Putinovu zahtjevu, po mom mišljenju najvažnijem, da neće pristupiti NATO-u, a Ukrajina bi sačuvala teritorijalnu cjelovitost i neovisnost. I zaustavila ova užasna ruska razaranja.“ Svakako treba respektirati mišljenje i sugestiju akademika Rudolfa koji razmišljajući za daljnja rješenja Ukraine kao suverene države, a vezano za pokrajine sa većinskim ruskim stanovništvom kaže sljedeće: „Državni entiteti u Donecku i Luhansku su neprijeporno dijelovi ukrajinskog teritorija. O Putinovoj otimačini se ne može raspravljati. Može se, međutim, dogovoriti autonomija u složenoj ukrajinskoj državi.“ Dakle, ovo je dobra analiza vrhunskog i iskusnog pravnika međunarodnog javnog prava što znači da ovu moju ekonomsku analizu treba pridružiti ovoj pravnoj te interdisciplinarno promatrati razvoj događanja u Ukraini. Bilo kako bilo, Ukrainci moraju izdržati, a što duže izdrže to će Putin slabiti i biti prisiljen da prihvati znatno lošija rješenje za zelenim stolom nego što mu se sada nude.
Ipak nismo sve rekli, jer ima tu još nešto važno.
Ono što je jako važno je da smo već duboko zašli u četvrtu industrijsku revoluciju, a koju potiče i World Economic Forum čiji je osnivač Prof. Klaus Schwab. Tko je Klasu Schwab? Profesor Klaus Schwab rođen je u Njemačkoj 1938. i osnivač je i izvršni direktor Svjetskog ekonomskog foruma, Međunarodne organizacije za javno-privatnu suradnju. Radi se o čovjeku koji je preuzeo zadatak pogurati sve države u četvrtu industrijsku revoluciju u kojoj vlada digitalna tehnologija i visoka sofisticirana tehnologija. Prof. Schwab je inženjer, ali i ekonomist po obrazovanju, a ekonomiju je doktorirao na Sveučilištu Freiburg te ima 17 počasnih doktorata. Prof. Schwab ima nekoliko znanstvenih doktorata, u Ženevi, na Harvardu, a zanimljivo je da Freiburg, sa kojeg univerziteta prof. Schwab dolazi, rađa najveće mislioce i kreatore učinkovitih sustava kao što je bio prof. Eucken autor njemačkog makro nacionalnog modela. U kratkom vremenu Schwab i World Economic Forum dosegnuli su nadnacionalni prestiž te dominiraju pravcima razvoja svjetske ekonomije u vremenu četvrte industrijske revolucije. Cijela svjetska ekonomija okupljena je oko World Econimic Foruma, te se tu oko prof. Schwaba okupljaju i Putin i Zelenski, kao i Merkelica, Blair, Gates, Soros, Rubenstein, Trump, Johnson, Macron, ali i Pahor pa i naš Plenković. Dakle, cijeli svijet pokušava se zbližiti i sjediniti u četvrtoj industrijskoj revoluciji sa težnjom da ne pođe nešto po zlu, jer zlo je uvijek u blizini svakog dobra. E sad, ono što je zanimljivo je da upravo na tu temu ovih dana kroz pametne mobilne telefone kruži jedan mali film koji upozorava na „zarobljavanje“ kroz četvrtu industrijsku revoluciju. Vrijedno je pogledati taj filmić i zaplakati nad našim mentalnim jadom. Strah od četvrte industrijske revolucije zaista je začuđujući, a stav i zahtjevi po sistemu „ne dirajte nas, ne želimo promjene, ne želimo ništa novo, ne dirajte naš način života…“ i slično otkrivaju sav jad neukog Balkana. Da, to je ono što, kako BiH tako i države Balkana, čvrsto drži na začelju Europe, a nas na dnu EUa. Sve to izgleda kao da ne želimo prihvatiti razvoj, jer razvoj uvjetuje drugačiji način razmišljanja, a drugačiji način razmišljanja uvodi nas u drugačiji pristup radu, a drugačiji pristup rada zahtijeva usvajanje novih tehnologija i stalno učenje, a nove tehnologije i stalno učenje mijenjaju naš uobičajeni način života. Tko to ne razumije, tko to ne prihvaća, ima problem i griješi kada u promjenama vidi zlo, jer promjene su stalne, samo u njima treba razvijati sve ono što je dobro za čovjeka. Kada je naš mudri i dobri Tomislav Ivančić govorio da „čitamo znakove vremena“ nije mislio na četvrtu industrijsku revoluciju i nove tehnologije nego na ljudsku dušu koja uz sve te tehnološke dobrobiti gubi kvalitetu i od čovjeka čini nečovjeka. Nije tehnologija kriva da su neki ljudi postali neljudi, nego svi moramo shvatiti da počevši od sebe pa onda širiti oko sebe, treba raditi na razvoju i učenju, ali i na širenju dobra i ljubavi za čovjeka brata. Mislim da je plod te četvrte revolucije i onaj ratni uređaj koji vidimo da imaju Ukrainci, a to je laserski uređaj od snage 50 do 300 kilovata, na vozilu Stryker, koja pogađa ratne avione i helikoptere na način da ih zagrije te pilot hitno mora iskočiti. Odličan ratno-obrambeni uređaj koji je donijela četvrta industrijska revolucija. I na kraju, ja vidim u radu prof. Klausa Schwaba puno toga dobrog te stoga, kao profesor, upućujem mlade Hrvate da uče i razvijaju se kao pozitivni i obrazovani mladi ljudi, jer na njima je budućnost Hrvatske. Stoga mi stariji moramo priznati da, iako smo zaslužni da konačno imamo svoju državu, ostavljamo mladima teško breme razvoja Hrvatske u uvjetima globalnog poslovanja i sve snažnijeg upliva svega onoga što nam donosi četvrta industrijska revolucija. I da nam bude jasno, ništa nije idealno, pa i u četvrtoj industrijskoj revoluciji može dosta toga poći po zlu, ali sve to zavisi o ljudima i njihovoj duši za koju se pok. Ivančić zalaže. Dakle, četvrta revolucija je tu, nitko i ništa je ne može zaustaviti, a na nama ostaje samo što brže i što bolje joj se pridružiti ili pak suludo razvijati teorije zavjere te se postaviti kao antivakseri četvrte industrijske revolucije pa se zatvoriti u kuću i nastaviti pisati kredom na tabli.
A sad, kada smo analizirali vjerojatno pravu pozadinu, kao i budućnost ovoga rata, pitam se što sve ovo znači za nas. Odnosno, što možemo mi u Hrvatskoj iz ovoga naučiti i kako za Hrvatsku napraviti nešto dobro? O tome ćemo u trećem dijelu ovog članka.
Bože čuvaj Ukrainu, Bože čuvaj Hrvatsku.
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
