By U Pakracu, jednom od gradova Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, u nedjelju, 1. ožujka obilježit će se 29. obljetnica početka Domovinskog rata.
Ovu svečanost-ponosa i tuge- organizirat će Grad Pakrac i Udruga hrvatske policije branitelja Pakraca i Lipika, pod visokim pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske.
Srbi koji su bili zaposleni u hrvatskoj policiji toga su dana 1991. razoružali policajce hrvatske nacionalnosti i preuzeli nadzor nad policijskom postajom. Zajedno s naoružanim civilima, Srbi su opkolili i zgradu Skupštine općine te skinuli hrvatske zastave i postali svoje- Republike Srbije, ali i one s četničkim obilježjima.
Na sjednici Skupštine općine Pakrac (22.2. 1991.) donijeli su odluku da se ovo područje pripaja tzv. SAO Krajini. Nu, već drugog dana hrvatski policajci koji su stigli iz Zagreba, ali i drugih krajeva, ponovno su uveli reda i potjerali pakračke i ine četnike u obližnje šume, gdje su se zadržali još jedno vrijeme.
Međutim, i ovom prigodom valja se podsjetiti i na dva ratna zločinca –Veljka Džakulu (inače, miljenika bivšeg žalosnog predsjednika RH Ive Josipovića) i potpukovnika zloglasne JNA Stevana Harambašića.
Naime, u svojoj knjizi „Moja sjećanja“ (str. 240-241) bivši ratni zapovjednik policije uz ostalo piše i o tome što se dogodilo s ova dva četnika, koji su poput mnogih agresorskih vojnika na žalost prošli bez ikakve kazne.
Džakula je bio jedan od prvaka srpske paradržave u Hrvatskoj. U vrijeme najžešćeg rata postaje potpredsjednik vlade i ministar privrede Republike Srpske Krajine. Tijekom i nakon Vojno redarstvene operacije Bljesak nastupio je kao glavni pregovarač poražene srpske strane u zapadnoj Slavoniji, a hrvatskim se vlastima predao 4. svibnja 1995. zajedno s komandantom 51. pješačke brigade SVK Stevanom Harambašićem i okruženim srpskim snagama na pakračkom području.
Međutim, umjesto da se „pokrije preko ušiju“, Džakula i dalje u nizu medijskih istupa iznosi teške optužbe o djelovanju hrvatskih snaga tijekom Bljeska, kao i namjerama hrvatskog vrha prigodom pokretanja i provođenja operacije.
A, što se uistinu dogodilo s Džakulom i Harambašićem nakon njihova uhićenja? Nažalost, isto ili slično, kao i s nekim drugim srpskim četnicima, odnosno ratnim zločincima.
Ivkanec piše:
„Nakon uhićenja Stevan Harambašić, komandant 51. srpske krajiške brigade, predan je Vojnoj policiji koja ga je sprovela u Vojni istražni centar u Bjelovaru. Civilni vođa pobunjenih Srba, Veljko Džakula po uhićenju je predan istražnom sucu u Bjelovaru. Za njim je ranije raspisana tjeralica“(sic!) – sjeća se prvi ratni policajac Pakraca te nastavlja:
„Uhićenje srpskih vođa za nas u pakračkoj policiji je značilo da će oni konačno biti izvedeni pred lice pravde. Smatrali smo da je samo pitanje trenutka kada će početi istraga i suđenje za sve ono što su učinili u proteklim teškim ratnim godinama. Međutim – nije bilo tako. Nije prošlo ni 24 sata od uhićenja, a mi smo u policiji dobili – za nas izuzetno šokantne i nevjerojatne zapovijedi s više razine: vođe Harambašić i Džakula vraćaju se potpuno slobodni natrag na pakračko područje! Morali smo im osigurati smještaj s dostupnim telefonom. Veljku Džakuli smo morali staviti na raspolaganje i registrirano civilno vozilo. Zapovijedano nam je i da ih budno čuvamo od bilo kakvih neugodnosti. U početku nisam bio siguran da će moji policajci, naročito Pakračani, moći se svladati i postupiti po zapovijedi. Nakon temeljitih psiholoških i svih drugih priprema i uvjeravanja, svi su policajci u III. policijskoj postaji Pakrac profesionalno odradili ovu – vjerujte – šokantnu zadaću. Najteže se bilo pomiriti Pakračanima, svjedocima proteklih pet teških ratnih godina, s činjenicama da se oni koji su po njima bili krivci za ratna stradanja, sada slobodni mirno šeću Pakracom uz posebnu zaštitu Hrvatske policije. A nama je tako bilo naređeno s najviše razine iz Zagreba. Zapovijed je izdana pod sintagmom – najvišeg državnog interesa! Morali smo bez pogovorno po zapovijedi postupiti. Tada se po prvi puta susrećemo s problemom krivičnog gonjenja naših ljudi zbog delikta: presijecanja voda Džakulina telefona! Za Hrvatsku policiju bio je to veliki izazov i test njene profesionalnosti koji je tražio od nas da se izdignemo iznad ratnih trauma i frustracija. Vrijeme koje je bilo pred nama donijelo je složenu praksu mirne reintegracije oslobođenog pakračkog područja u ustavno-pravi poredak Republike Hrvatske. Započeo je i proces povratka izbjeglog stanovništva Pakraca koji do danas nije dovršen. Srpski komandant Harambašić je nakon nekoliko mjeseci od predaje posredstvom Međunarodnog crvenog križa otputovao u Banja Luku, gdje ga je navodno čekala obitelj. Veljko Džakula je opet političar na pakračkom području!“ – istaknuo je u svojoj knjizi ratni veteran Nikola Ivkanec, inače jedan od dvojice hrvatskih časnika (drugi je general Stipetić) kojem se po vojničkom kodeksu predala neprijateljska vojska.
Nakon ovog i ovakvog svjedočenja, oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvarali hrvatsku državu, s pravom se pitaju- tko je tu lud, a tko normalan, tim više što su „puni“ zatvori hrvatskih branitelja, što i jedan Džakula i dalje može po njima nesmetano i bez kazne – pljuvati, klevetati i – mokriti.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
