By Je li to pravda i pravica? Naime, Županijski sud u Zagrebu (utorak, 10.3.2020.) osudio je nekadašnjeg predsjednika samozvane SAO Krajine Milana Martića na sedam godina zatvora, dok je general-major Milan Čeleketić, zapovjednik glavnog štaba samoproglašena Srpske vojske Krajine, dobio 20 godina.
Ovi teški ratni zločinci raketirali su Zagreb, Karlovac i Jastrebarsko, odnosno civilne ciljeve.
Obojica su hrvatskom pravosuđu nedostupna, jer Martić već služi kaznu u Estoniji, dok Čeleketić živi u Subotici u Srbiji, koja ga ne želi izručiti.
S obzirom da se ovaj zločin dogodio 1995. i da je riječ o nepravomoćnoj presudi – piši kući propalo je!
Nakon ove presude Čeleketića će u Srbiji proglasiti „narodnim herojem“, a njegov „komšija“ Martić najvjerojatnije nikada ne će vidjeti hrvatski zatvor, jer će Srbija sve učiniti da se nakon odslužene kazne u Estoniji vrati u – Beograd, gdje će također biti dočekan kao i ratni zločinac Vojislav Šešelj po povratku iz Haaga.
Dugo (predugo) je trebalo hrvatskom pravosuđu da i u ovom slučaju donese tek nepravomoćnu presudu, tim prije što su takvi zločinci trebali biti suđeni odmah nakon raketiranja i ubijanja nevinih ljudi.
Za razliku od njih, hrvatski branitelji koji su okrivljeni i osuđeni za navodne ratne zločine u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu i dalje bez problema „pune“ zatvore u Lepoglavi, Sisku, Osijeku, Lipovici i drugdje.
Ratnog zapovjednika obrane Vukovara i Pakraca Tomislava Merčepa osudili su na sedam godina zatvora, i ne žele ga pustiti ni zbog lošeg zdravstvenog stanja. U Beogradu su svojedobno osudili hrvatskog branitelja Veljka Marića na 12 godina, zbog navodnog ubojstva jednog srpskog civila, itd. i tako redom.
A razni čeleketići nisu dostupni hrvatskom pravosuđu.
Zašto nisu i tko je tome kriv?
Kako sa Srbijom možemo imati dobre odnose i „gurati“ je u Europsku uniju, ako oni ne žele izručiti ni ratne zločince?
Ova i ovakve presude, s godinama zakašnjenja, i bez gotovo ikakvog učinka naprosto nemaju smisla.
Kako ćete djeci u školi objasniti da su srpski ratni zločinci „nedostupni“, a oni koji su branili i obranili hrvatsku državu – dostupni?
Nakon II. svjetskog rata za ratne zločine nije bilo suđenja poslije tako dugog vremena (tek tu i tamo), niti su suđenja trajala „sto godina“. Najčešće su bila gotova za tjedan-dva, najviše za mjesec dana.
A kod nas se godinama traže dokazi, svjedoci, kao da netko, kao u ovom slučaju, želi da sve nestane u mraku.
Srbi nas i dalje nazivaju „ustašama“ i „koljačima“ čak i za zločine u NDH i traže kolektivu osudu Hrvata.
Nu, kad im samo spomenete ratne zločince iz prošlog rata oni se prave gluhi i slijepi.
Osim toga, nitko više ne govori i ne piše: gdje su ratni zločinci Vukovara (vukovarske ratne bolnice), Škabrnje, Pakraca, Saborskog i mnogih drugih gradova i mjesta diljem Hrvatske.
Tko je i kada odgovarao za zločine nad Hrvatima u Kninu, gdje je bila „srpska republika“?
Stoga ova i ovakva selektivna ratna suđenja (ovog hoćemo, ovog nećemo), s godinama zakašnjenja, i bez nazočnosti samih aktera nemaju gotovo nikakvu svrhu, osim da se javnosti zamažu oči kao – osudili smo ih!
Jeste, ali gdje vam je „zec“?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
