By Na ovu temu zaista postoje brojna istraživanja i znanost ima neke konkretne odgovore na tezu porijekla Hrvata, koji vode sve do Irana. Međutim, mene osobno kopkaju brojne poveznice koje bi tu tezu odvele još jedan, možda kritičan korak dalje, u drevnu Indiju.
Da ukratko sumiramo cijelu znanstvenu ispovijest oko ove teze, osim tragova na poluotoku Krimu u drugom stoljeću, seoba naroda koji se nazivaju Hrvatima (u brojnim izvedenicama te riječi), nekako logično vuče preko Kavkaza u Iran. Tome pridonosi famozni “lanac” kronoloških povijesnih pronalazaka raznih zapisa i “razvoj” iz izvornog naziva u današnji.
Hrvat – Horvat – Horoat – Horuat – Horohvat – Harahvat – Harahvait – Harahvatiš.
(slika 1, karta euroazije)
Naziv Harahvatiš se povijesno prepisuje Iranskom stadiju u seobi, ali sama fonetika riječi apsolutno podsjeća na sanskrit, na Indiju; poglavito njen sjeveroistočni dio: Bangladeš, Pakistan.
Za ovu tezu me zaintrigirala jedna zgoda koju sam igrom slučaja doživio, a nakon nje sam povezao i brojne druge faktore koji upućuju na isto.
Živio sam neko vrijeme u gradu Las Palmas na španjolskom otoku Gran Canaria, putujući i istražujući te misteriozne vulkanske otoke. Nekoliko mjeseci sam boravio u blizini plaže Las Canteras, i naravno, upoznao sam domaće stanovništvo kroz svakodnevne repetativne radnje, a jedna od njih je bila posjet malom marketu čiji je vlasnik bio Bangladežanin. Bio je neodoljivo tipičnog izgleda i građe jednog Bangladežanina; debeljuškast, visok metar i pedeset, četrdeset i koja godina i vječno s druge strane blagajne u dućanu. Radi taj čovjek od “jutra do sutra”, ali doslovno. Kako sam svraćao redovito više puta dnevno kod njega, po poneku namirnicu ili samo na bezobavezni razgovor, znao sam ga vidjeti na toj poziciji i u sedam ujutro, i u sedam navečer, i opet u četiri ujutro kad je zatvarao dućan. Naspavao se čovjek valjda svaki treći dan ili nešto. Skrenuh s teme, ali zato jer je šarmantan, pristojan i dostojanstven čovjek, uvijek spreman na vic i veselje. Indijski Duh je zaista inspirativan.
I tako se zbilo jednom, da sam ušao u dućan, pozdravio i upitao ga:
– “My friend, do you know that Croatian people have supposedly come from…”
– “Bangladesh, yes!”, preduhitrio me.
Ja sam iskreno mislio reći Indija. Zapanjilo me ovo. Nije bio glup ili nemaran čovjek koji bi takvo nešto bezazleno izjavio. Imao je sjaj u očima i prodoran pogled.
Dakle ta riječ, Harahvatiš, po meni jako aludira na sjever Indije. A što se događalo u Indiji u to vrijeme, što kaže povijest? Navest ću tri ključna faktora koji otvaraju mogućnost našeg Indijskog podrijetla, a s time i bezrezervnu povezanost našeg genetskog materijala s drevno – indijskom misli i običajima, što ću pokušati obrazložiti na kraju teksta:
1. Bijela (Arijska) rasa
U bitci kod Hidapsa, 325. g. pr.Kr., Aleksandar Veliki naletio je na moćno bojno oružje u rukama neprijatelja – slonove. Njegova vojska našla se u velikim problemima tijekom bitke u kojoj su slonovi mahnito ubijali pripadnike jedne i druge strane, pa su se bili prisiljeni povući i naposlijetku vratiti u Babilon, gdje je Aleksandar i iznenada umro.
Na tim slonovima bili su bijeli ljudi.
Postoje brojni dokazi Bijele rase u drevnoj Indiji. Izuzev kipova i slika Vedskih božanstava, tu je i činjenica da je stanovništvo današnjeg Irana poprilično “bijele” boje kože (perzijanci).
Termin Arijac (Arijevac) dolazi od indijske riječi “arya” što znači “plemenit”, pa je moguće da se ovaj naziv davao i statusno a ne etnički, ali ne negira činjenicu postojanja bijele rase na azijskom kontinentu.
2. Šah
je igra koja je vrlo mogućno nastala u drevnoj Indiji, a prve poznate verzije bile su popularna igra u tadašnjem Iranu i kasnije cijeloj Perziji. Neki mitovi spominju indijskog kralja koji je naručio da se izmisli uzbudljivu igru za igranje na dvoru. Kad je zavolio igru upitao je izumitelja što hoće za nagradu, a zna da je kralj jako bogat. On mu je skromno odgovorio da želi dva zrna žita za prvo polje na ploči, četiri zrna za drugo polje, osam za treće i tako do šezdeset četvrtog polja. Tri dana su kraljevi matematičeri računali koliko je to zrna žita da bi na kraju zaključili da nema toliko žita u cijelom kraljevstvu, sve i da skupljaju zalihe godinama. Dva na šezdetčetvrtu je multikvadrilijunska brojka.
Nepobitna je intelektualna magičnost ove igre, i uzvišenost duha koju ona izaziva. Svakako je to idealan simbol kulturnih vrijednosti u seobi naroda u potrebi za očuvanjem identiteta, u vrijeme naročite nepismenosti i nestalnosti uvjeta za život.
Hrvatski grb, kao jedinstven takav u svijetu, neupitan je dokaz povezanosti Hrvata s ovom igrom u povijesti u nekom momentu prije stoljeća sedmog, i velike privrženosti istoj. Verzija s crveno – bijelim poljima mogućno je dodana zbog krvi prolivene u borbi ovih plemena za dostojanstveno mjesto pod Suncem, ali ne zna se.
(slika 2, šah u Perziji)
3. Vede,
na sanskrtu znači “Znanje”, su najstariji staroindijski sveti, Hinduistički zapisi, točnije knjige, zapisane šesto godina pr.Kr., ali prethodno usmeno prenošene (minimalno) tisuću godina unazad. Napisali su ih upravo Arijci, a pouzdano se zna da su imale raširen utjecaj po cijeloj Indiji, koja je većinski Hinduistička nacija do dan danas.
Ono što karakterizira Vede i Hinduizam, osim uzvišenih filozofskih i religioznih razmišljanja, jest i pacifizam i nenasilnost. Upravo ono čime su se dičili Hrvati kroz sveukupnu svoju povijest. Pokorili smo raštrkana i nepovezana ilirska plemena, osiguravši Papi obrambeni štit izvan granica Zapadnog Rimskog carstva, stvorili kraljevinu nakon tisuća godina seoba, ali nikad u povijesti nismo generalno napali neku naciju. U ona vremena to je bio rijedak primjer takvog naroda, osobito pošto smo i sami bili neprekidno napadani na ovom teritoriju, vojno i politički, preko tisuću godina, do dana današnjeg.
U vrijeme kad se po cijelom svijetu prosvjedi protiv covid – 19 totalitarizma za čas pretvaraju u eksplozivne sukobe s organima reda, u Hrvatskoj svjedočimo sasvim drukčiji primjer “borbe”. Molitva, zagrobne svijeće, pjevanje, procesije; generalno mirna i staložena atmosfera. Baš smo hipi narod, što jest jest. Dosta nam je nasilja još od stoljeća sedmog i izbjegavamo ga pod svaku cijenu, a često i kao da smo u nevjerici kad nas netko napadne, jer ne možemo vjerovati da srodna bića u istom obliku, dakle drugi ljudi, imaju potpuno drugačije mentalne predodžbe o svijetu od nas, dok živimo u srcu krvožednog Balkana, Europe, Svijeta….
Mark Musić
