By Članak POPIS JASENOVAČKIH ŽRTAVA JE NETOČAN; UPRAVO SU ZNANSTVENO DOKAZANE NJEGOVE NELOGIČNOSTI KOJE UPUĆUJU DA JE VELIKIM DIJELOM IZMIŠLJEN smo Matko Marušić, profesor emeritus za medicinu i znanstvenu metodologiju, i ja napisali zbog potrebe da rezultati znanstvenog rada dr. sc. Nikole Banića i prof. dr. sc. Nevena Elezovića objavljen u poznatom svjetskom Q1 časopisu prodre u javnost.
Jedan visoko pozicionirani hrvatski političar mi je rekao:
To je veliko postignuće koje treba biti opjevano..
Međutim glavni mediji o tome šute. Mnogi portali o tome šute. Objavili su ga portali: narod.hr, kamenjar.com, dracovoljac.com, hrvatskonebo.org, glasbrotnja.net, hercegbosna.org i bezcenzure.hr.
A zapravo smo mi u samom radu objasnili zašto mnogi to neće uraditi. Naime, svoj tekst počinjemo s ‘revizionistima’
Gotovo da nema nikoga u Hrvatskoj tko ne zna za probleme s istinom o logoru Nezavisne države Hrvatske (NDH) u Jasenovcu. O tom su logoru ispisane nebrojene stranice i izgovorene nezamislive laži. Oni upućeniji te laži prepoznaju, ali Srbi općenito i hrvatski komunisti isto općenito za to ne mare nego autore svih prigovora proglašavaju revizionistima u najblažem a ustašama u najstrožem ocjenjivanju.
A spominjemo ih još jednom:
Istraživači Nikola Banić i Mladen Koić objavili su oko 70 članaka o netočnostima popisa JUSP-a Jasenovac (https://narod.hr/hrvatska/poimenicni-popisa-zrtava-kcl-jasenovac-1941-1945-i-njegovo-nepodudaranje-s-izvorisnim-dokumentima). Ti su nalazi konkretni i uvjerljivi, ali su zanemarivani jer ih nisu pisali autori koji su u tom području povijesti dominantni. Zagovornici „jasenovačkog mita“ ih ignoriraju a autore proglašavaju revizionistima i filoustašama, a plašljivi hrvatski povjesničari ih uopće ne razmatraju, neki čak autore i napadaju kao nedovoljno stručne. To je neznanstven stav, jer znanost ocjenjuje valjanost dokaza a ne „ugled“ i formalne pozicije onih koji su dokaze pribavili.
(Zapravo Banić i Koić su objavili preko stotinu takvih članaka, ovdje smo mislili samo na one koji se mogu naći na portalu narod.hr: https://narod.hr/tag/nikola-banic).
A mnogima je jasno da je znanstveni rad prof. Elezovića i dr. Banića, dakle postignuće koje treba biti opjevano strašan udar za one kojima su trn u očima ljudi koji se bore za istinu u hrvatskoj povijesti. Da, postoji mnogo onih u RH koji stalno napadaju tzv. revizioniste. Nedavno preminuli prof. dr. sc. Miroslav Tuđman takve u knjizi Prikazalište znanja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2003. koja je bila literatura za poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu naziva ‘legalistima’. Taj njegov tekst je zapravo njegov govor na predstavljanju jedne moje knjige i objavljen je u Glasu Koncila i dajem ga u Prilogu. Treba li reći da je bio žestoko napadan i zbog tog teksta? Uostalom, danas kada su mediji prepuni tekstova jednog skandala s nastavnicima tog fakulteta vrlo važno mjesto zauzimai pitanje izbora za profesora emeritusa treba se sjetiti da nas je profesor Tuđman napustio, a nije izabran za profesora emeritusa. To medijima u RH nije zanimljivo.
Akademik Josip Pečarić
PRILOG
PROF. DR. MIROSLAV TUĐMAN,
ZNANSTVENI RAT “LEGALISTA” I “REVIZIONISTA” PRLJAVE ZNANOSTI
Glas Koncila, 20. listopada 2002.
Knjiga »Brani li Goldstein NDH?« donosi članke i polemike akademika Josipa Pečarića tiskane u hrvatskim dnevnicima i tjednicima od prosinca 2001. do travnja 2002. godine. J. Pečarić polemizira s autorima knjige »Holokaust u Zagrebu« dr. Ive i Slavka Goldsteina i tvrdi da »iz mnogih njenih dijelova izvire šovinizam prema hrvatskom narodu i to onaj svojstven ljudima jugokomunističkog svjetonazora« (str. 8). J. Pečarić i strukturira svoju knjigu tako da potkrijepi svoju tezu: Umjesto uvoda, Brani li Goldstein NDH?, Stepinac i zidovi, Goldstein: revizionist, dogmatik ili Jugoslaven?, Jugokomunistička haranga, Jugokomunisti – ljubitelji laži, Prilozi, itd.
Broj žrtava za “discipliniranje” Hrvata
Akademik Pečarić jedan je od najbritkijih znanstvenih polemičara. U polemiku s Goldsteinima ulazi s bogatim iskustvom i znanjem o jasenovačkom mitu (o kojem je napisao dvije knjige: »Srpski mit o Jasenovcu, I. i II«). Srpski pak mit o Jasenovcu »temelj je velikosrpskom dokazivanju genocidnosti hrvatskog naroda« (str. 148) i zato se broj žrtava u Jasenovcu u jugoslavenskoj političkoj i znanstvenoj javnosti održavao na 700.000 radi »očuvanja Jugoslavije i ‘discipliniranja’ Hrvata« (str. 151).
Jugoslavenska je vlada, tražeći reparacije od Njemačke, bila prisiljena 1963. smanjiti broj žrtava s prvotnih 1.706.000 na 950.000 tisuća. Njemačka vlada nije ni to prihvatila pa je 1964. u Jugoslaviji »obavljen popis žrtava rata koji je dao brojku od 597.323 žrtve rata« (str. 149). Prema tom popisu broj žrtava u Jasenovcu je 49.874. Službena historiografija nije se usudila ni objaviti ni analizirati te podatke, osim dr. Franje Tuđmana koji je poglavito radi objavljivanja tih podataka 1972. završio u zatvoru.
Mit o Jasenovcu i genocidnosti Hrvata, odnosno zatiranje svake ideje i prava Hrvatima na vlastitu državu, osnovna je postavka jugoslavenske, preciznije velikosrpske političke i historiografske paradigme. Jugoslavenska politička paradigma je srušena, kako nestankom komunističkog sustava, tako i raspadom SFRJ, odnosno oslobađanjem i stvaranjem Republike Hrvatske. Jugoslavenska politička paradigma je prošlost: SFRJ je povijesna tvorba koja nije trajala duže od 70 godina, nestala je u najkrvavijem europskom ratu u drugoj polovici 20. stoljeća, a Hrvatska se izborila za svoju samostalnost i potvrdila je svoju cjelovitost u Domovinskom ratu.
Rušenje jugoslavenske historiografske paradigme
Hrvatska je postala država, međunarodno priznata – unatoč srpskom hegemonizmu i velikosrpskoj agresiji, te želji međunarodnih čimbenika za održavanjem SFRJ. Znanstvena paradigma kojom je službena historiografija tumačila i branila nastanak i opstanak socijalističke Jugoslavije nije nestala ni prvim demokratskim izborima 1990. niti je nestala u Domovinskom ratu. Znanstvene zajednice i njihove dominantne teorije nastaju i nestaju prema sasvim drugim obrascima i pravilima.
Zato je, po mojem mišljenju, važnost ovih polemika akademika Pečarića upravo u rušenju osnovnih postavaka jugoslavenske historiografske paradigme, ili preciznije hrvatske historiografske paradigme u jugoslavenskim okvirima.
Sto su znanstvene paradigme? Prema Thomasu Kuhnu, znanstvene paradigme određuju svjetonazor, dominantne teorije i pravila ponašanja određene znanstvene zajednice. Znanstvena paradigma opisuje načine funkcioniranja normalne znanosti: koji su dozvoljeni problemi koje neka zajednica znanstvenika može rješavati, a koji su nedopustivi i »neznanstveni«. Znanstvene paradigme oblikuju znanje – proizvode ne samo znanstvene »činjenice« nego i »istinu« – sukladno vrijednostima, teorijama i ponašanjima sto ih dijeli određeni krug znanstvenika.
Povijesno znanje je javno znanje jer se i sama znanost definira kao javno znanje (J. Ziman). Pečarićeve polemike pobijaju povijesne »činjenice« i povijesne »istine« jedne znanstvene produkcije koju bismo, u nedostatku preciznijih naziva, mogli nazvati »traljava znanost« (Z. Sardar, str. 40).
Metoda s kojom se J. Pečarić obračunava s »činjenicama«, postavkama i vrijednostima »traljave znanosti« začuđujuće je jednostavna. Za svaki vrijednosni sud ili procjenu iskaza i podataka o NDH, kardinalu Stepincu, Jasenovcu, progonu Zidova, itd. Pečarić pita je li opće važeći. Primjenjuje li se isti kriterij podjednako na sve postupke pojedinaca, odnosno naroda, nacija i država?
– Hrvati znaju da postoje »tamne strane hrvatske povijesti« i ne ponose se njima. Ali kako to da američki stručnjaci za holokaust ne priznaju da je »tamna strana američke povijesti« bombardiranje Hirošime i Nagasakija kada su ubijeni stotine tisuća civila: staraca, žena i djece?
– Postoje li u (Drugom svjetskom) ratu žrtve samo na jednoj strani a zločini samo na drugoj?
– Imaju li mali narodi pravo na slobodu i vlastitu državu? Smiju li biti neovisni pod svaku cijenu? Zašto je njihova neovisnost neprihvatljiva a »držanje porobljenih naroda nešto je najnormalnije« (str. 120)?
– Zašto je tvrdnja dr. F. Tuđmana da »NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom« (str. 13) historiografski revizionizam?
– Zašto povjesničari »traljave znanosti« (Goldstein) poistovjećuju »težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom« s fašizmom i »zločinačkim karakterom NDH« (str. 13)? A potpisnici »Apela srpskom narodu« (tj. poziva na suradnju s Hitlerom) (str. 126) postaju članovi SANU (njih 28) i ugledni dužnosnici u SFRJ?
– Zašto se zločini nad Židovima u Hrvatskoj pripisuju samo NDH-ovim režimu, iako su rađeni po diktatu Hitlera? Zar nije djelovanjem Stepinca i NDH-ova režima spašeno vise Židova »nego sto bi to bilo da je sve bilo pod izravnom njemačkom vlašću«?
Pečarićeva metoda vrlo je jednostavna. On naprosto pita da li ono sto vrijedi za Hrvatsku i Hrvate, vrijedi i za Zidove, Amerikance, Srbe, Nijemce, Engleze, Francuze, tj. i za sve druge. Akademik Pečarić zna faktografiju, poznaje materiju i nije teško pokazati da njegov oponent dr. Ivo Goldstein brani postojeću znanstvenu dogmu, jer svaki pokušaj izmjene postavaka »traljave znanosti« Goldstein naziva revizionizmom. A etiketiranje J. Pečarića da je »historiografski revizionist« tipična je marksistička pozicija i terminologija. J. Pečarić zato s pravom upozorava da je zadaća svake kritičke znanosti, pa tako i historiografije, revizija povijesnih spoznaja od predrasuda, ideoloških postavaka, netočnih podataka i neutemeljenih »istina«.
Zabranjene teze do 1990.
Čitatelji će u ovoj knjizi naći niz novih podataka, činjenica i tvrdnja budući da akademik Pečarić na nov način, otvoreno, raspravlja i zagovara teze koje su imale zabranu javnosti do 1990. godine jer je komunistički režim branio da se o tim temama i na taj način raspravlja o hrvatskoj povijesti.
Dugoročno gledano, značenje je ove knjige sto dovodi u pitanje temeljne postavke na kojima je počivala socijalistička (službena) historiografija. Ova knjiga najavljuje obračun s dominantnom znanstvenom paradigmom. Bilo bi pogrešno misliti da je ova knjiga samo polemika između akademika Pečarića i dr. Ive Goldsteina. Njih obojicu treba razumjeti kao simbole: jednoga kao branitelja važeće znanstvene dogme a drugog kao zagovornika nove paradigme.
Zato je dr. Ivo Goldstein samo jedan od mnogobrojnih legitimista, zagovornika nepromjenjivosti stare znanstvene paradigme, a akademik Pečarić jedan od manje brojnih predstavnika nove. Znanstveni rat između »legitimista« i »revizionista« ne vodi se samo oko znanstvenih »istina« i »činjenica«. Bijes legitimista proistječe iz spoznaje da se tradicionalni legitimitet povijesne znanosti razara i da se dovodi u pitanje njihova društvena moć i vjerodostojnost.
Povijest nije vise ono sto tvrde »legitimisti«. Njezine su spoznaje u opasnosti jer je ocito da su bremenite odbačenim ideološkim postavkama. Međutim, u opasnosti je i cijeli znanstveni pogon »legitimista« jer se promijenila politička stvarnost. Time se dovodi u pitanje njihova društvena moć, sredstava financiranja, izbor problema, kriteriji po kojima se donose odluke o odabiru problema i njihovu financiranju, sustav vrijednosti po kojima se reproducira znanstvena zajednica »legitimista«.
Bijes, netolerantnost, mržnja »legitimista« izbija iz mnoštva napisa po dnevnim tiskovinama. Oni su u panici i egzistencijalne pozicije. Međutim, »traljava znanost« nije sposobna istraživati i vrednovati suvremenu hrvatsku političku i društvenu zbilju jer je samostalna i suverena hrvatska država decenijima bio zabranjena tema i zabranjen problem za tu paradigmu. Zato bijes i mržnja »legitimista«, iako su sve učestaliji, sve manje imaju učinka i sve manje izazivaju pozornost. »Legitimiste« je naprosto pregazilo vrijeme i oni su postali suvišni i osuđeni na vlastitu samodostatnost.
Povijest više neće biti izolirano područje podobnih
S druge pak strane »revizionisti« su još uvijek u poziciji osporavanja vladajuće paradigme. Nova paradigma nije artikulirana, na njoj nije formirana znanstvena zajednica, nisu ustaljeni i institucionalizirani mehanizmi znanstvene prezentacije i reprodukcije (instituti, časopisi, simpoziji, itd.) »revizionista«. I primjer »revizionista« hrvatske povijest pokazuje da je normalna znanost u fazi kada su »činjenice nesigurne, vrijednosti sporne, ulozi visoki a odluke hitne« (Ravetz i Funkowitz, prema Z. Sardar, str. 63).
Zato ne iznenađuje da se polemika, tj. znanstveni rat između »legitimista« i »revizionista« vodi u novinama, dnevnicima i tjednicima. I jedni i drugi suočeni su s novom stvarnošću, ali i stvaraju novu stvarnost. Kada nepoćudne teme nisu našle mjesto i prostor u znanosti, onda su morale naći nove forme prezentacije i vrednovanja u javnosti. Znanstvenici su počeli komunicirati u javnim medijima i time je znanstvena prezentacija izgubila svoju krutu formu znanstvenog rada. Srušena je barijera između znanstvenog rada i sudjelovanja u masovnim medijima. Potvrđuje se ona teza da postnormalna znanost postaje dijalog između znanstvenika, novinara, aktivista i kućanica, bez obzira na njihove formalne kvalifikacije ili povezanost (Z. Sardar, str. 64).
Akademik Pečarić i ova knjiga, koja sadrži polemike objavljene u rasponu manjem od šest mjeseci, višestruko su neugodan protivnik »legitimista«. Prvo, zato sto potkopava osnovne postavke i dovodi u pitanje povijesne »istine« i »činjenice« jedne zastarjele dogme; drugo, vise je nego kvalificiran sugovornik za jednu novu znanstvenu praksu u kojoj imaju pravo sudjelovati svi bez obzira na svoje formalne kvalifikacije; treće, ova nova vrsta znanstvenog djelovanja nužno vodi k demokratizaciji znanosti općenito, a posebno povijesne znanosti koja nikada vise neće biti izolirano područje bavljenja odabranih i podobnih.
U onoj mjeri u kojoj narod i javnost sudjeluju u kreiranju vlastite povijest, u toj mjeri i povijesna znanost mora biti otvorena javnosti. Zato je konačna poruka ove knjige: Hrvatski je narod na demokratski način svojom voljom i žrtvom došao do slobode, samostalnosti i države; znanstvenici imaju pravo odbaciti dogme koje su bile u funkciji sputavanja hrvatske slobode. Zato ono sto se zbilo na političkoj sceni i sto je postalo hrvatska povijest mora biti prepoznato i dobiti potvrdu i u hrvatskoj povijesnoj znanosti.
Josip Pecarić
