By Ovih dana došao mi je u ruke tekst pod naslovom Tajni prilozi za biografiju Vladimira-Aleksandra Šeksa. Zanimljiv je to tekst s puno tvrdnji od kojih je dio lako provjeriti kao što su ključni nadnevci u njegovoj karijeri i, naravno snimljeni i mnogo puta viđeni materijali na kojima možemo vidjeti i čuti što je govorio i kako je postupao… Dio tih argumenata teško je provjerljiv jer su dokaze u arhivima komunističkih tajnih službi u Hrvatskoj temeljito pročešljali i pročistili sami oni čija se imena u tim dosjeima navode kao suradnika tih službi… Već s te strane, kad se čovjek sjeti toga vremena, bilo je neobično da se otvaraju arhive tzv. Udbe tako da svatko može dobiti svoj dosje i pregledati ga… Jako čudna i sumnjiva stvar da se dopustilo da dokazi protiv mnogih takvih ljudi dođu u njima u ruke da ih mogu i uništiti ako treba… Pa tko bi normalan ostavio dokaze protiv sebe ako ih se već dočepao?
Svaka vlast koja bi imala na pameti dobrobit Hrvatske bi odmah poslala povjerljive, provjerene ljude iz tajnih službi da zapečate ulaz u te arhive i čuvaju ih dok se ne osposobi posebna organizacijska jedinica unutar Državnog tužilaštva koja bi to pročešljala i pripremila optužnice protiv onih koji su se teže ogriješili o prava i slobode ljudi. A druge registrirane suradnike bi stavila na lustracijski popis kao osobe koje ne smiju dobiti posao u državnim službama, a osobito u obavještajnoj zajednici, policiji, pravosuđu, Državnom odvjetništvu, vojsci, prosvjeti, medijima (kako ne bi širili svoju promidžbu i bavili se specijalnim psihološkim ratovanjem, ne smiju politički djelovati, a inače da nemaju nikakvih drugih posljedica. Da, baš svaka vlast bi to učinila jer imati u svojim redovima osposobljene kadrove neprijateljske obavještajne službe koja je organizacijski i dalje kompaktna znači izvrgnuti se velikoj opasnosti jer to su ljudi osposobljeni za špijunažu, a ima i onih koji su spremni na razne vrste diverzantskih djelovanja (slučaj skupine „Labrador“, na primjer), a za psihološko ratovanje. Učinila bi to kad na ključnim mjestima među sobom ne bi imali upravo ljude iz tih zajednica koji su stekli njihovo puno povjerenje.
A Srbijanska obavještajna zajednica djeluje još od doba Kneževine Srbije udruženim snagama s njihovom diplomacijom. Mijenjale su se države, ali taj kadar i njihova metodologija rada ostali su isti. Nastankom komunističke Jugoslavije promijenilo se samo to da su im postavili šefove kojima su komunisti vjerovali i pridodali su im pojedine prodane duše drugih nacija. Obavještajna zajednica s tolikim iskustvom nije naivna. Ona predviđa sve moguće rasplete situacije. Tako je i ova zajednica koju danas kolokvijalno zovemo Udba predvidjela sve situacije. Osobito nakon bankrota Jugoslavije kad su, zbog nemogućnosti otplaćivanja stranih kredita tražili reprogramiranje dugova… Ali već i prije toga su razmišljali o takvim mogućim raspletima situacije. Dakle, uzeli su u obzir situaciju ako uspiju održati Jugoslaviju, ali i situaciju ako se Jugoslavija raspadne na svoje sastavne dijelove. Zato su pripremili kadrove koji su se morali uključiti u demokratske promjene i osnovati ili sudjelovati u osnivanju svih stranaka, a osobito onih koje bi mogle doći na vlast svojim programima. Naravno, osnovali su i one koje su im mogle poslužiti kao sredstvo optuživanja Republike Hrvatske za nacizam, antisemitizam i razna druga zla… Zato su se u svim strankama pri samim vrhovima vodstva našli provjereni kadrovi tzv. Udbe. Zato se i moglo dogoditi da se odustane od lustracije i da se mogućim sudionicima prljavih poslova Udbe omogući da se dočepaju svojih dosjea. Naravno, tako se omogućilo i psihološko ratovanje aktivnih, neprijateljski usmjerenih Udbaša koji su blatili i najiskrenije domoljube kojekakvim izmišljotinama ili pak lažnim optužbama/falsifikatima da su bili ili Udbaši ili suradnici Udbe.
Ipak, preračunali su se jer glavna arhiva tih službi je u Beogradu. Tamo se čuvaju svi dokumenti snimljeni na mikrofilmove, jer takva služba ništa ne prepušta slučaju. Zato tamo ima kompromitirajućih materijala i o ljudima koji bi bili rado prekinuli odnose s njima ili pak one koje su uhodili pa o njima otkrili kompromitirajuće pojedinosti, a koji bi se rado borili za Hrvatsku, no u Srbiji su imali sve što je potrebno da ih se ucijeni i prisili na suradnju na štetu Hrvatske. Uvidom u tu arhivu u Beogradu lako bi se utvrdilo tko je s njima surađivao. Isto tako bi se lako utvrdilo tko je to radio vlastitom voljom, a tko pod prisilom zbog ucjene. U ovome članku autor tvrdi da su se domogli upravo tih materijala uz pomoć Hrvatskoj odanih bivših Udbaša koji se sada bave istraživanjem svih tih zlodjela. To je građa koja bi mogla spasiti Hrvatsku jer bi konačno omogućila lustraciju. I to potpunu.
A sada da analiziramo članak.
U njemu se navode uobičajeni podatci o Vladimiru Šeksu… Sin Volksdeutschera Aleksandra koji je bio lijevo orijentiran. Bio je sklon čašici, a uz čašicu je volio u društvu i zapjevati. A tko pjeva i otpjeva, a pogotovo ako ti se u komunističkoj proširenoj Srbiji (Jugoslaviji) omakne kriva pjesma u krivo doba, recimo „Vila Velebita“. E, pa ta se pjesma omaknula mlađahnom Vladeku pa je morao na „školovanje“. Drugo „školovanje“ je, kako navodi autor članka, bilo zbog nekog zlata, a trajalo je 6 mjeseci, što je puno kraće od „školovanja“ drugih vrhunskih kadrova iz SK na sveučilištu u Lepoglavi i nekim drugima. Iz članka se ne da točno zaključiti kad je što od toga bilo. Jedino se da naslutiti da je izletio s posla i iz partije nakon Karađorđeva (dakle očito, barem prividno, kao hrvatski nacionalist) i da je već prije nosio teret svoje pjevačke karijere potaknute „lozom“, kao i neku aferu SDS-ovog neovlaštenog čitanja pisama u osječkom PTT-u, no ono zlato se ne spominje pa je teško znati kad je to on ležao u zatvoru. No ovaj je članak samo uvod u seriju članaka o tome, pa je tu nabacano puno toga kako bi se dobio pregled sadržaja tih članaka.
Zanimljiv je njegov meteorski uspon na ljestvici pravosuđa:
Naime, Šeks je s 21 godinom života ušao u SK, pa je išao na radne akcije, završio je Pravni fakultet i položio pravosudni ispit dok je bio na odsluženju vojnog roka u JNA… I nakon izlaska iz vojske odmah je dobio posao što i inače nije bila svakodnevna situacija, ali kad se još zna da se radilo o radnom mjestu u Državnom odvjetništvu, a bez ikakvog radnog iskustva, onda je to već prilično čudna situacija. Dapače, iskusnu osobu su maknuli s toga mjesta i premjestili u drugi grad, a njega neiskusnog postavili na to mjesto. Tako što se rijetko događa i u manje odgovornim i zahtjevnim službama, a pogotovo kad se radi o tako odgovornom radnom mjestu za koje je svakako potrebno iskustvo. A zanimljivo je i to da je KOS tražio da se tako što napravi, a oni ništa nisu radili bez veze. Iako nisam iz pravne struke malo mi je neobično da je za samo četiri godine popeo na mjesto zamjenika tužitelja i da je u 27. godini postao sudac. Zanimljivo bi bilo čuti nekog iskusnog čovjeka iz pravosuđa je li takva brzina napredovanja normalna u pravosuđu i je li normalno da tako mlad čovjek postane sudac ili je to nešto čudno, ali meni, ovako neiskusnom, to se čini jako čudnim.
Dakle, očito je kad je postao sudac, nakon neke dvije godine, izbačen i iz partije, a izgleda i s posla ili su ga „zamolili“ da potpiše sporazumni otkaz što tada ne bi bilo ništa čudno.
Naravno, kad mu se to dogodilo postao je pogodna „žrtva“ za verbovanje u SDS/SDB koji je zapravo UDB (Udba) koja je promijenila ime iz Uprave državne bezbednosti u Službu državne bezbednosti/sigurnosti iako mi Udbom kolokvijalno nazivamo i SDS i KOS, pa su ga odmah primili u svoje redove. Postao je suradnik pod pseudonimom Sova. Sve to ima smisla i odgovara načinu funkcioniranja tih službi, jer se sjećam kako su neke vojnike pokušali ucijeniti pripadnici vojne sigurnosne službe da tužakaju svoje kolege, a među njima i moju malenkost. Samo ovaj koji me je trebao cinkariti sve mi je odao. Otuda znam kako to funkcionira. Uhvatili su ga bez kape kako razgovara s kolegom na porti i onda su ga optužili da je bez kape htio pobjeći u grad i ako ne želi probleme mora surađivati s njima, ali taj ponosni Vinkovčanin odglumio je da surađuje govorivši o meni potpuno nevine stvari, a meni je rekao da se čuvam jer me prate. Takav je bio njihov način novačenja. Dakle tražili su ljude u nevolji ili one koje su imali čime ucijeniti. Očito je da je čovjek koji je ostao bez egzistencije pogodan cilj, a pogotovo što je prije možda bio povezan s drugom obavještajnom službom koja ga je, možda, ostavila na cjedilu (valjda zbog falšanja kad je pjevao pod utjecajem loze).
Neobično je to što mu nisu našli odgovarajuće mjesto, nego je morao otvoriti svoj ured u Šidu… Ili možda i nije neobično. I tamo je mogao biti po zadatku ako je bio njihov čovjek, a situacija s otkazom ovdje bila bi mu dobar paravan. Međutim, ono što mi smeta u toj priči je da se čudim kako je dva puta (ili tri puta – zlato, PTT, pjevanje) osuđivan čovjek mogao raditi u pravosuđu ili pak otvoriti svoj odvjetnički ured. Pretpostavljam da su i onda postojale zakonske prepreke za takvoga što, ali to bi onda bio dokaz da ga je netko protežirao. Netko dostatno moćan da svojim utjecajem postigne da se u Odvjetničkoj komori „ne drže zakona kao pijan plota“.
Dakle, ako su sve optužbe protiv tog čovjeka istinite onda ne bi bilo nimalo čudno da ga pošalju po zadatku među osnivače jedne od potencijalno jačih stranaka (jer je jedna od prvih koje su osnovane u Hrvatskoj pa samim time ima prednost u prikupljanju članstva), a onda nije čudo da je glumio najvećeg jastreba jer tako je svima izgledao pouzdan, a kad se uzme u obzir njegova „pjevačka karijera“ to je dodatni dokaz da je on žrtva bivšeg režima zbog domoljublja. S obzirom na njegovo poznavanje pravne struke, predstavljao je neprocjenjivu vrijednost vrhu stranke pri osnivanju samostalne države i time je njegova politička težina postala još većom. Dakle sve su mu se karte posložile. Kad se tome doda njegova sposobnost da se uvijek dočeka na noge, stranka i Hrvatska bile su mu pod nogama. Neobično je jedino da se posvađao sa svojim nerazdvojnim prijateljem sa šanka i, kako tvrde, isto suradnikom te službe, Stjepanom Mesićem i Manolićem koji ni ne skriva da je Udbaš. Ali dobro, to je možda zbog prgavih karaktera svih tih sudionika događanja… Za pretpostaviti je i da je, ako je sve prethodno o njemu istinito, mudro igrao i dvostruku ulogu u pokušaju svrgavanja Franje Tuđmana kako bi se, u slučaju neuspjeha prevrata mogao vratiti natrag i zadržati moć koju je imao. No, u svakom slučaju, uspio se održati i nakon toga puča.
Zanimljive su i tvrdnje da je on blokirao sudske postupke protiv ratnih zločinaca. Teško je reći bez dokaza tko je to učinio, ali je činjenica da to netko i dan danas čini, dapače, smjenjuju se ljudi kao što je Kajkić koji pokušavaju skupiti dokaze protiv ratnih zločinaca što je jasan znak da netko stvarno priječi provedbu tih postupaka, dapače, pokušavaju spriječiti i istražne radnje. Isto tako one manipulacije s postavljanjem Sanadera na premijersko mjesto, uvaljivanje „vrućeg krumpira“ zapovjedne odgovornosti u slučaju ubojstva Čedomira Vučkovića svom prijatelju Glavašu. Ako je istina da je kadrovirao u sudstvu po cijeloj Hrvatskoj to je zabrinjavajuća stvar, jer bi to značilo da imamo mrežu protuhrvatskih elemenata raspoređenu po cijelom pravosuđu.
Njegovu sramotnu ulogu kod progona generala Ante Gotovine svi znamo jer smo svi gledali ono kad je rekao: „Locirati, identificirati, uhititi, transferirati“. Kad se samo pomisli na to da su ih Haškog suda pristali Gotovinu ispitati u Hrvatskoj kao što su ispitali generala Stipetića, ali mu je bilo zabranjeno svjedočenje, čovjek se može samo upitati tko mu je to zabranio ako je to dopustio drugom generalu i je li to ista osoba utjecala na tu odluku koja je tražila da ga se locira, identificira, uhiti i transferira.
I sad se još postavlja pitanje je li stvarno on taj koji je postavio Plenkovića na mjesto predsjednika stranke. Jer ako jest i ako je istina sve ovo o čemu smo malo prije govorili, onda se stvarno imamo čega bojati jer nam je, u tom slučaju, na čelu izvršne vlasti u Hrvatskoj osoba koja ne misli dobro ovoj zemlji, naime, čovjek iz cijele ove priče (ako je istinita) ne bi odabrao za to mjesto nekoga tko nije isti kao on ili još gori.
No, čekamo i nastavke ove priče i podatke iz dokumenata koji se nalaze u Beogradu. I tko zna kakve užase skrivaju ti dokumenti. A dotle…
Moramo se svi zamisliti i zabrinuti za svoju sudbinu.
Lux in tenebris
