By Za unutarnji, duhovni, mir svake osobe nužno je ne gojiti u sebi negativne osjećaje. Za to postoje dva dobra načina: jedan je pružiti ruku osobi koja ti je zlo učinila, a drugi je shvatiti da ta osoba nije dostojna ni vašeg prezira, ako vam je učinila neko veliko zlo, pa zašto gubiti vrijeme na razmišljanje o njoj i prljati svoj um sjećanjem na nju. U životu sam imao više ovih prvih situacija, ali i nekoliko ovih drugih, kad sam jednostavno te osobe izbrisao iz svojih misli, iz svoga uma.
Je li moguće tako postići mir? Je li moguće riješiti se tih negativnih osjećaja i misli? Jer, zna se, ljutnja, mržnja, strah i svi drugi negativni osjećaji otrov su za naš um, za našu dušu, ako vam se to više sviđa, i polagano rastaču ono dobro u nama i potiču na rast ono sjeme zla koje se nalazi u dubini duše svakog, pa i najboljeg čovjeka.
Po vlastitom iskustvu, ovaj drugi slučaj, kad se izbriše loša osoba iz uma, moguć je ako ta osoba nije u našoj blizini, a ja sam imao sreću da su u mom slučaju te osobe bile daleko od mene ili pak blizu, ali izvan krugova u kojima se ja krećem.
A prvi slučaj, u kojem se pruže ruke i oprosti se onome tko nam je zlo činio već je teži. Naime za to su potrebne dvije osobe spremne na istinsku, pravu pomirbu. Jedna strana, ona koja je činila zlo mora otvoriti svoje oči, otvoriti svoj um, shvatiti i prihvatiti da je činila zlo (ili ona ili netko drugi u njezino ime), priznati to, izraziti iskreno žaljenje zbog tih činjenica i zamoliti oprost ako je sama kriva ili se ograditi od tih zlodjela ako je to tkogod činio u njezino ime, a pogotovo ako traži suosjećanje i javnu ispriku za neko zlo koje je doživjela ona ili njezini bližnji kao posljedicu zala koje je sama činila ili su drugi činili u njezino ime. Prvo isprika ili ograda, a zatim se može razgovarati o oprostu. Ako ta osoba ne priznaje svoja zlodjela ili zlodjela svoje strane bez ograde, onda njezina želja za pomirbom nije iskrena nego je zapravo manipulacija kako bi se njegova krivnja izbrisala, kako bi se moguća zlodjela one druge strane počinjena u pokušaju samozaštite izjednačila s planiranim i puno brojnijim zlodjelima svoje strane, a nakon nekog vremena bi se nastavilo s okrivljavanjem onoga kome je zlo naneseno i potpuno opravdavanje djela onih koji su zlo činili s namjerom.
Takvu lažnu ruku pomirbe ne smije se prihvatiti. To je manipulacija nasilnika koji se želi spasiti od kazne, a nakon oprosta misli da sve može započeti iznova.
Što vrijedi za ljude, vrijedi i za narode.
Prije prelaska na bit problema moram razjasniti neke stvari. Ratovi koji su se odvijali pri raspadu Jugoslavije su vrlo usporedivi s Drugim svjetskim ratom. Drugi svjetski rat je jedan veliki rat koji se sastojao od puno manjih ratova/agresija. Raspad Jugoslavije je isto tako jedan veliki rat koji se sastojao od više manjih ratova… Ima tu i nacifašizma i subverzije i anschlussa, pa „sudetskih Nijemaca“ i koječega drugoga po čemu je to vjerna kopija Hitlerovog osvajačkog rata.
Nacifašistička vlast na čelu s Miloševićem najprije je „očistila“ srbijansku političku scenu od opasnih razumnih protivnika, pa je Milošević zapovjedio da se njegov dotadašnji mentor Petar Stambolić ubije, a tko zna koliko ih je još stradalo a da mi za to niti ne znamo. Na Kosovu su iskoristili pomoć pete kolone i policijskih snaga iz svih republika bivše države koje su nazvali „združenim odredima“ ili tako nekako. Tad je počeo prvi od ratova. S obzirom na to da su na Kosovu Albanci apsolutna većina bez oružane sile to nije išlo. Druga dva „rata“ su bili zapravo anschluss Vojvodine i Crne Gore gdje su već imali svoje ljude spremne za preuzimanje vlasti i samo su trebali zastrašiti one koji su (koliko-toliko) legalno izabrani da budu na vlasti tamo. To su bila druga dva „rata“, a ostvarili su ih organiziranim „događanjem naroda“ „jogurt revolucijom“, „antibirokratskom revolucijom“ i kako im sve nisu tepali… Nakon toga srbijanskim vlastima ništa više nije stajalo na putu prema osvajanju apsolutne vlasti u Jugoslaviji i unitarizaciji te države uz majorizaciju srpskog naroda po načelu „jedan čovjek-jedan glas“. I u JNA su imali većinu srpskog kadra, a ostali, nesrbi, su u velikom broju bili njihovi poslušnici ili pak uvjereni Jugoslaveni pa su se velikosrbima, srbijanskim nacifašistima i njima ciljevi poklapali: Srbi su htjeli svi biti u jednoj državi, a Jugoslavija je ionako bila proširena velika Srbija. Dakle u svakom su slučaju bili vjerni saveznici.
Kako u Sloveniji i Hrvatskoj ta „događanja naroda“ nisu uspjela, a počela su još krajem osamdesetih godina i u Hrvatskoj gdje su se širom Hrvatske u krajevima u kojima je bio znatniji broj hrvatskih Srba, na primjer u Kninu i Petrinji održavali skupovi na kojima se veličala nacistička ideja „Drang nach Westen“ (Prodor na zapad), pa jedna od inačica ideje krvi i tla, gdje je jedan Srbin ili srpski grob tu je Srbija (a zašto to onda ne vrijedi za Albance koji su preostali neasimilirani dio Ilira (ostali su se asimilirali u današnje nacije kao što su Hrvatska ili druge u susjedstvu), Talijane koji su sljednici starog Rima ili za Grke koji su nastavak Bizanta ili za Tursku koja je vladala tim krajevima, nego vrijedi samo za Srbe?) i vikalo se usred Hrvatske „Ovo je Srbija“ još u doba kad je Franjo Tuđman, simbolički rečeno, bio običan umirovljenik koji hrani golubove na Jelačić-placu (tadašnjem Trgu republike). Onda su glumili mirotvorce koji su, kao, nosili pogaču koja je inače simbol dobrodošlice i mira kad dođete nekome u kuću ili se lomi za njihove vjerske blagdane. Koliko znam nikad se ne nosi u goste, nego domaćin iznosi pogaču, tako da je ta simbolika u biti pokazivala da smo mi gosti, a oni domaćini. Sve su nas nazivali ustašama (čuo sam to na vlastite uši od „umjerenih“ hrvatskih Srba kojima se to omaknulo iako su prije vrištali ono njihovo: „Mi imamo prijatelja i Hrvata i Muslimana, nije bitna nacija“… i slično i od tada ne vjerujem ni riječi onima kojima su puna usta takvih riječi.). Jasno, neizbježna tema koja se uvijek nametala bilo je ustaštvo, Jasenovac i izmišljeni dječji logori pa i kad su znali da su predci onoga Hrvata s kojim razgovaraju bili partizani. Česte su bile izjave: „Trebalo je to od samoga početka drukčije: jedna država, jedan narod, jedan jezik…“ Naravno, uvijek sam, znajući što će mi odgovoriti ispalio provokaciju: „Pa da, eto, na primjer Slovenski ili Makedonski jezik u znak dobre volje najvećih nacija.“ Naravno da to nisam mislio nego sam samo htio da snaha zmija isplazi rašljasti jezik na svračiće. I isplazila je, odgovor je u svih tih nekoliko slučaja bio onako, ogorčenog tona: „A, ne! Zna se koga ima najviše!“ A koga ono je bilo najviše u Jugoslaviji? Postavlja se pitanje onda (koje im nisam postavljao) a koja bi to onda bila ta jedna nacija za kakvu su oni rekli da je trebalo od samoga početka uvesti zajedno s tim jednim jezikom?
Dakle, puno se o njihovom načinu razmišljanja vidi iz takvih sitnica. Meni su se tek tada počele stvarno otvarati oči i tek sam tada počeo shvaćati (pomalo) kako su njihovi „znanstvenici“ i političari zaludili taj narod. Narod nije kriv, ali mora doživjeti katarzu, a katarzu može doživjeti onda i samo onda ako njihovi političari, u stilu Milana Babića u izjavi nakon presude u Haagu, priznaju što su činili i zašto su odlučili organizirano napustiti Knin. Ponešto od toga može se vidjeti u dokumentarcu „Operation Storm“ (Operacija Oluja) snimljenom na engleskom jeziku izvorno pa zato i navodim najprije naslov na engleskom u kojem neke stvari jako dobro objašnjava Peter W. Galbraith nazivajući tu politiku fašističkom.
Dakle, kad su vidjeli da pritisak ne pali, da su Slovenija i Hrvatska iskoristile pravo iz Ustava SFRJ prema kojem su savezne republike imale pravo na samoodređenje do odcjepljenja, a od 1974. postojala su i republička državljanstva unutar državljanstva SFRJ pa je iz toga svega jasno na koga se odnosi to pravo i odlučile su se na odlazak iz te zajednice (na referendum u Hrvatskoj izašlo je preko osamdeset posto građana, a preko devedeset posto izašlih bilo je za odvajanje od Jugoslavije), onda su počeli razoružavati Hrvatsku i Sloveniju. Za razliku od slovenskih političara koji su odbili predati oružje svoje Teritorijalne obrane, hrvatski su političari predali oružje. Svjetski čimbenici (svi bitniji od reda, su nas pokušavali spriječiti da se odvojimo svim silama dok srpski zločini nisu prešli sve granice nakon kojih se to više nije moglo tajiti od javnosti u njihovim državama i tek onda su nevoljko pristali da se odvojimo, ali s figom u džepu). Napali su Sloveniju, ali se ona nije odmah predala, a oni nisu imali veći broj teritorijalno homogenog srpskog stanovništva tamo pa JNA pod daljinskim upravljanjem Miloševića nije imala kao opravdanje zaštitu ugroženih Srba i onda su se, prema tvrdnjama nekih, dogovorili i Slovencima rekli da će ih pustiti, ali da će odmah napasti Hrvatsku i navodno je oko toga pao i neki ozbiljniji dogovor o suradnji u tome, ali to su neprovjerene informacije tako da se to mora uzeti s oprezom.
U međuvremenu je HDZ preuzeo vlast i 1990 je već počela „balvanijada“ Srbi su rušili stabla i trupcima (kako to oni kažu: balvanima) zapriječili ceste i postavili tamo naoružane straže. Dakle sve to što sam do sada nabrojio bio je rat raznim sredstvima, uz prešutno dopuštenje svjetske zajednice i svesrdnu pomoć JNA i dragovoljaca iz Srbije i Crne Gore protiv država koje su već odlučile provesti volju svoga naroda i postati samostalne. Tada je počela kalvarija nesrba na tim područjima, a 1991. je samo došlo do vrhunca te kalvarije kad su nesrbe protjerali ili poubijali (ostao je samo jako maleni broj nesrba tamo koje su sve do 1995. svako malo nalazili poubijane. Jedan, manji broj, hrvatskih Srba pridružio se svojim susjedima nesrbima i otišao s njima. Većina je ostala tamo. Dakle nesrbi su otjerani, srpske vođe donijeli su zakon o uporabi pisma i jezika u kojem se izričito zapovijedalo da se piše ćirilicom i srpskom ekavicom (nikakvu dvojezičnost nisu nudili nikome). Ponegdje su Hrvati koji su ostali nosili bijele trake (po uzoru na nacističke žute trake i Davidove zvijezde koje su morali nositi Židovi u 3. Reichu i po zapovijedi Nijemaca u svim zemljama koje su bile pod njihovim plaštom, pa i prividno neovisne, lijep uzor). Srbi su još tamo, nesrba nema… I to je situacija do Oluje. Kad je počela Oluja njihovo vodstvo je zapovjedilo da se narod organizira u kolonu i bježi prema etnički očišćenoj Bosanskoj Posavini iako im je Milošević poručio da izdrže nekoliko dana dok se ne stvori politička klima u svijetu pri kojoj bi svjetski čimbenici dopustili da se Srbija umiješa i spašava svoj „ugroženi“ narod. No Martić je mislio da će bolje biti da svijet vidi masovni odlazak Srba i da će zbog toga zbjega spriječiti hrvatsko oslobađanje svog okupiranog ozemlja. No tu se prevario jer se sve odigralo prebrzo. Naše su snage pregazile njihove snage i oni su se razbježali ili, kako im je Sloba rekao otprilike: „Vukovar smo napadali svim čudima, tenkovima, zrakoplovstvom, topništvom, pješaštvom, pa su se odupirali tako dugo, a vi ste utekli kao zečevi!“
No kad god hrvatski Srbi (osim naših prijatelja koji su se borili s nama rame uz rame protiv nacifašista koji su nas napadali pozivajući se da to rade u njihovo ime, govore pomirljivim tonom onda to ide obično tako da kažu kako žale sve žrtve jednako, treba se okrenuti budućnosti i zaboraviti prošlost (ali samo blisku, a Jasenovac i izmišljene dječje logore ne smijemo zaboraviti i za njih moraju izražavati kajanje i pra-pra-praunuci tadašnjih partizana jednako kao i pra-pra-praunuci tadašnjih ustaša i domobrana, kao i potomci tadašnjih civila koji se ni u što nisu miješali jer mi smo Hrvati genocidan narod, a oni su nebeski narod i vječne žrtve svih zločestih naroda oko njih (jer svima su zlo činili pa okrenuli pilu naopako), a osobito Hrvata. Tako je za njih rat počeo 1995. i to je etničko čišćenje, a zločini pojedinaca s naše strane su genocid, dok organizirani zločini (s vrhova njihovih vlasti pa do dna) nisu bitni, ali, eto, oni žale i za tim žrtvama jer svaka je nevina žrtva – žrtva.
Prvi korak pomirenja zato ne može biti relativiziranje krivnje niti Dan pobjede može biti dan žalosti za bilo kime jer to je dan povratka nesrba nakon pet godina tijekom kojih se nisu mogli ni smjeli vratiti doma. Ja bih zato taj dan preimenovao u Dan pobjede i povratka protjeranih jer to je u biti ono najbitnije što slavimo: to da su se nesrbi mogli vratiti u svoje domove (od kojih doduše nije ostao ni kamen na kamenu) 5 godina nakon što su ih srpski nacifašisti protjerali. I to nakon masovnih ubojstava civila i ratnih zarobljenika nezapamćenih u novijoj europskoj povijesti.
Prvi korak mora biti da kažu: zlorabili su naše ime. Mi smo mirno živjeli uz svoje susjede nesrbe, bili smo zastupljeni u svim državnim službama, poduzećima, policiji na rukovodećim mjestima u višestruko većem broju od onoga koji bi bio normalan za naš postotni udjel u stanovništvu Republike Hrvatske, bilo nam je dobro, nitko nam nikakvo zlo nije činio, ali nacifašisti iz našeg naroda su najprije napravili čistke na Kosovu, u Crnoj Gori i u Vojvodini, a zatim napali Sloveniju, Hrvatsku, B i H i ponovno Kosovo kad ih je s pravom bombardirao NATO jer ih je samo to moglo zaustaviti i tek tada su prestali napadati sve oko sebe. Ispričavamo se svim nesrbima za sva zla koje su naši vođe i pripadnici našeg naroda počinili nad njima, za sva etnička čišćenja i masovna ubojstva žena, djece, staraca, ranjenika i ratnih zarobljenika, za sve sabirne (koncentracijske) logore u kojima su se masovno mučili i ubijali nesrbi, a i Srbi koji su se borili protiv toga zla u našem narodu, dapače, njih su najgore mučili jer su za njih bili izdajice. Oprostite nam, molimo vas, svi Hrvati, Mađari, Ukrajinci, Rusini, Česi, Talijani, Romi, Bošnjaci. Oprostite i to što su mirne Hrvate protjerivali iz Vojvodine.
Nakon tako izrečene isprike red bi bio da posjete Vukovar i tamošnja stratišta, Škabrnju i ostala stratišta nesrba u Hrvatskoj, Srebrenicu itd. i to bez ikakvih uvjeta da bilo tko bilo što zauzvrat učini… Tada možemo dalje razgovarati.
Ono što čine „naše“ vlasti je upravo obrnuto od toga. Oni kao da namjerno rade na ostvarenju 2. memoranduma SANU. Ispričavaju se kao da su naše vlasti zapovjedile etnička čišćenja i zločine pojedinaca, a zauzvrat dobiju relativiziranje krivnje i priču o tome kako su obje strane stradale, kako im je žao svih žrtava jer, eto i Srbima se dogodilo da učine zločine, naravno, ali druga strana je napravila etničko čišćenje. Zatim se dogovorno „posvađaju“ Pupovac i Vučić smijući se bedastim Hrvatekima koji su nasjeli i priznali da su zločinci, a zauzvrat nisu dobili ništa. Zatim srpska premijerka ni-muško-ni-žensko kaže: „Hrvati, mi želimo pomirenje, ne tražimo da nam se ispričate!“ Eto kako smo velikodušni: ne tražimo da nam se ispričate što smo vas ubijali, mučili, progonili i što smo od straha od osvete i planirajući time postići propagandni učinak na međunarodnu zajednicu usput, organizirano otišli…
Još jedna velika pobjeda Srbije i njihovih ljudi u Hrvatskoj u specijalnom subverzivnom ratu protiv Hrvatske uz svesrdnu pomoć naših vlasti, a sve u režiji naše „najdomoljubnije“ stanke i njezinog vodstva koja je tim putem, nažalost krenula i prije Sanadera jer su još tijekom života našeg prvog Predsjednika zauzeli strateške položaje u stranci ljudi kojima samostalna Hrvatska baš i nije životni san. Nije im bitna… Ni prijašnjim vladama ni ovoj sada. Je li im bar malo neugodno? Sumnjam. Rade li to namjerno ili su bedasti pa ne znaju što čine? To samo oni znaju. Mi to ne možemo znati, a nije ni bitno. Bitno je da rade nepopravljivu štetu.
Pročitajte Miloševićev intervju koji upravo potvrđuje ovo što sam napisao: Eto čovjek jasno i glasno kaže da je njemu žao svih žrtava, pa i Hrvatskih i ističe da su devedesete godine od kojih se Srbi u Hrvatskoj ne će nikad oporaviti. Nesrbi mu nisu bitni ni to što se ni oni nikad ne će oporaviti, a za to su krivi Srbi kao nacija koja je podupirala i još podupire fašističku politiku koja je dovela najprije do stradanja nesrba i Srba koji su se takvoj politici usprotivili, a stradavanje Srba je bilo samo posljedica njihovog djelovanja i nesuprotstavljanja takvoj politici: https://teleskop.hr/veliki-intervju-potpredsjednika-vlade-milosevica
Lux in Tenebris
