Intervju sa Draženkom Pandek

Udruga “hoćemo”osnovana je s ciljem da pokuša svim legalno dostupnim načinima utjecati na poboljšanje uvjeta života hrvatskih radnika, umirovljenika,invalida i svih ostalih pripadnika društva koji su pogođeni nepravdom u društvu.

Udruga ima u planu široki spektar djelovanja,a jedan je pritisak na institucije ove države kako bi se promijenili zakoni koji su doprinijeli lošim odlukama koje su siromaštvom platili građani.

Temelj svake države je Izborni zakon, on određuje. izvršnu vlast koja svojim odlukama može državu povući naprijed ili ju dovesti na dno uspješnosti.

U razgovoru s Draženko Pandek koji je predsjednik Savjeta udruge “hoćemo” donosimo tumačenje njihovog prijedloga Izbornog zakona koji se po svemu razlikuje od svih prijedloga do sada.

Ustavni sud je još 2010. u izvješću o nejednakoj težini biračkog glasa u izbornim jedinicama zaključio da preveliko odstupanje broja birača po izbornim jedinicama, koje je i po dosadašnjem stanju bilo više od razine +/- 5% mogu postati neprihvatljiva s ustavnopravnog aspekta. Nakon toga došlo je do još većih promjena u broju stanovnika koje je pokazao nedavno završeni popis stanovništva

Kakav je vaš stav o postojećim rješenjima u pogledu izbornih jedinica i izbornog zakonodavstva?

Smatramo da su izuzetno loša.

Sadašnji izborni sustav snažno doprinosi petrifikaciji, „okamenjivanju“, političkih elita i stranačkih oligarhija, što izuzetno negativno utječe na cjelokupnu hrvatsku stvarnost jer dolazi do nedostatka kvalitetne političke konkurencije, izostanka većeg broja novih ljudi u političkom životu, novih ideja i inicijativa te, posljedično, do sveopće stagnacije društva. U sadašnjem sustavu, zbog prevelike odvojenosti zastupnika od građana koji su ih izabrali, također je primjetna i velika razina nepovjerenja u političke elite kao otuđene od građana.

Ako se osvrnemo na stav Ustavnog suda, jasno je da dosadašnji sustav izbora zastupnika i postojeća zakonska regulativa dovodi do neprihvatljivog odstupanja broja birača po izbornim jedinicama, kao i nepoštivanju načela za poštovanjem administrativnih granica upravno-teritorijalnih jedinica.

Postojeće  izborne jedinice su sada određene tako da glas birača na određenom području „vrijedi“ više jer nesrazmjerno mali broj birača u određenim izbornim jedinicama bira isti broj zastupnika u Saboru u odnosu na druge izborne jedinice.

Izborne jedinice su ustrojene bez nužne logične i životne povezanosti. Jasno je da je takav dizajn izbornih jedinica prvenstveno bio motiviran željom za izbornim inženjeringom.

Izborni zakoni su jedni od najvažnijih zakona u demokratskom sustavu i temelj su za izbor stožernog tijela političkog sustava, Hrvatskog sabora. Ako su pravila koja reguliraju tako važnu materiju, nastala s nemoralnim pobudama sa željom manipulira radi ostvarenja političke koristi, tada možemo govoriti o „plodovima otrovnog drveta“. Ako je izbor zastupnika u Hrvatski sabor već u samim zakonskim aktima koji reguliraju taj izbor kompromitiran i upitan, tada se takva negativnost širi kroz cijeli sustav i odražava na sve sfere života.

U sadašnjem sustavu s 10 izbornih jedinica koje su vrlo razvedene, bez stvarne teritorijalne i životne povezanosti stanovnika u njima, dolazi do velike depersonaliziranosti izbora. Birači sada imaju malu povezanost sa zastupnicima koji ih predstavljaju u Hrvatskom saboru i smanjena je mogućnost demokratskog utjecaja građana na zakonodavnu vlast, a preko nje na izvršnu.

Povezanost i kontakt sa zastupnicima je više izuzetak nego pravilo i velika većina birača niti ne zna koji su predstavnici iz pojedine izborne jedinice u Saboru. To ne doprinosi demokratskom razvoju društva, kao ni odgovornosti zastupnika prema biračima.

Sada postoji puno veća odgovornost prema čelništvu stranke i stranačkom vodstvu nego prema biračima u izbornim jedinicama, što je izrazito loše. U takvom modelu otežano je praćenje rada izabranih zastupnika i praćenje njihovog glasanja u Saboru te ispunjavanje programa za koje su se zalagali u predizbornim obraćanjima biračima.

Sabor je u praksi sveden na glasačku mašinu koja, gotovo u pravilu, samo formalno provodi odluke koje se donose u vrhu stranke (stranaka) na vlasti ili u Ministarstvima što dovodi do poremećaja ravnopravnosti izvršne i zakonodavne vlasti. Hrvatski pravni i politički sustav formalno počiva na načelu podjele vlasti koje su, formalno, ravnopravne. No to nije slučaj u praksi.

Takvo obilježje Sabora kao prirepka izvršne vlasti je najbolje vidljivo iz podatka da gotovo niti jedan novi zakon usvojen u Saboru nije došao kao prijedlog saborskih zastupnika već u ogromnoj većini slučajeva dolazi iz izvršne vlasti uz eventualne amandmane koji dolaze iz saborskih klupa, ali i to je više iznimka nego pravilo.

U zemljama razvijene demokracije zakonski prijedlozi i inicijative dolaze od članova predstavničkog tijela i postoji znatno veći balans između zakonodavne i izvršne vlasti, što je preduvjet funkcioniranja demokratskog sustava koji se bazira na principu podjele vlasti.

Sada, zbog veličine i unutarnje nepovezanosti izbornih jedinica gotovo je nemoguće, u političkoj praksi, da kvalitetna osoba iz određene lokalne sredine bez podrške nacionalnih stranaka i prisutnosti u nacionalnim medijima bude izabrana u Hrvatski sabor, što je loše za demokratski razvoj i ima negativan učinak na kvalitetu izabranih zastupnika.

Zašto bi to pitanje uopće trebalo biti važno prosječnom biraču?

Zato što je to pitanje strahovito važno za ostvarenje interesa građana koji biraju zastupnike. Ako će birači znati koji je “njihov” zastupnik ili zastupnica u Saboru, lako će pratiti njihov rad, za što se zalaže i za što glasa,  moći će vrlo lako vidjeti je li ispunjava predizborni program s kojim je izabran. Tada će mu moći lakše prenijeti svoje stavove, komunicirati i organizirati se npr. putem peticija da bi utjecali na njegov rad, uspostavlja se odnos izravne odgovornosti prema biračima. Interes birača postaje zastupniku primaran, a ne interes stranačkih elita.

Kako u praksi funkcionira kandidiranje za dolazak na liste za Sabor?

Tako da, u svim većim strankama, predsjednik stranke u uskom krugu odlučuje tko ide na liste za Sabor i na koje mjesto. I to se obično objavi dan ili dva prije krajnjeg roka za predaju lista tako da oni koji su nezadovoljni svojim mjestom niti ne mogu povući kandidaturu niti realno mogu bilo što učiniti u stranačkom postupku. Ako bi nešto i učinili tada se proglašavaju “izdajnicima” koji opstruiraju izbore i izbacuju iz stranke. Imali smo i nedavno takvih primjera i u strankama koje se otvoreno diče svojom tobožnjom unutarstranačkom demokracijom. I to bez neke reakcije medija, zanimljivo.

Potvrde širih tijela i prethodne kandidature su, manje-više, samo forma. Niti jedna stranka nema stvarno, u punom smislu, demokratski postupak kandidiranja osoba za liste. Po mom mišljenju to dovodi u pitanje čitav koncept demokratskih izbora u pitanje, nema tu nikakve demokracije. Ako već tu, na samom izvorištu, imamo takav demokratski deficit, jasno da to negativno utječe na čitavo društvo.

Vi ste bili u Saboru i sudjelovali ste u političkim procesima iz prve ruke. Možete nam malo približiti procese odlučivanja prilikom donošenja zakona ?

Bio sam zastupnik vladajuće većine od 2012. do 2015., zastupnik SDP-a. U Sabor sam došao sa zadnjeg mjesta liste u II. Izbornoj jedinici. Nisam znao hoću li biti na listi niti na kojem mjestu do jedan dan prije zatvaranja roka za prijavu lista.

Pokušavao sam u tim okvirima djelovati preaktivno, davati prijedloge. Prijedlozi zakona stizali su iz ministarstava i od ministara. Tada smo unutar Kluba SDP-a imali razgovore o određenim prijedlozima zakona prije glasanja, no takve prijedloge je bilo izuzetno teško izmijeniti. Postavljanje amandmana i zakonskih prijedloga bilo je moguće samo uz suglasnost viših stranačkih tijela.

 Stranka je zauzela stav da nije dozvoljeno istupanje suprotno stavu stranke bez dozvole. Jer stranka te je stavila na listu, glasovi za stranku su te doveli u Sabor i postoji tvoja obveza glasati kako vodstvo stranke odluči. U postojećem sustavu to je istina, ne može se razlučiti koliko je pojedini zastupnik došao u Sabor jer su baš njega izabrali birači na određenom području, a koliko je to zasluga stranke.

U sadašnjem sustavu stvarno postoji obveza prema stranci koja te je “poslala” u Sabor. Budući da postoji apsolutno pravo predsjednika stranke da odlučuje tko ide u Sabor, a tko ne, jasno je da postoji odgovornost u prvom redu prema predsjedniku stranke.

I u takvom sustavu nastojao sam u što većoj mjeri komunicirati s biračima na svom području i prenositi njihove stavove. U tome sam i , u određenoj mjeri, uspio jer sam na idućim izborima, 2015. na 12. mjestu liste osvojio preko 2700 preferencijalnih glasova. Na području Sesveta i Dubrave osvojio sam više preferencijalnih glasova od tadašnjih ministara Anke Mrak Taritaš i Gordana Marasa. No, zbog određenih stavova i postupanja suprotnih volji vodstva stranke, na svim sljedećim izborima nisam bio niti na listi.

Kakva je praksa u drugim zemljama?

U zemljama s  najdužom demokratskom tradicijom prvenstveno se primjenjuje princip izbora jednog zastupnika odnosno zastupnice u jednoj izbornoj jedinici. Birate točno određenu osobu o kojoj se možete lako informirati, u izborima vjerojatno imate i osobe koje poznajete iz vaše sredine, a ne samo preko medija, za koje znate kakve su u stvarnom životu. Tako znate koja osoba je vaš predstavnik, možete pratiti rad te osobe, možete joj se obraćati.

I taj sustav ima svoje mane, ali se pokazao kao najbolji mogući. Određene zemlje, pored npr. Njemačke, pored takvog načina izbora imaju i nacionalne liste. Preko lista i one političke opcije koje imaju manju podršku mogu doći do predstavnika u zastupničkom tijelu, može se čuti i njihov glas.

U takvim sustavima glavni nositelji zakonodavne aktivnosti su često baš zastupnici. Čak pojedini prijedlozi zakona dobivaju imena po zastupnicima koji su ih predložili.

Zašto javnost toliko loše ocjenjuje rad zastupnika?

Mislim da je to prvenstveno zato što postoji ogromna odvojenost zastupnika i birača. Za koliko zastupnika znate da održavaju redovan kontakt s biračima, a kamoli da prenose njihove stavove i interese? Vrlo mali broj je takvih. Zastupnici prvenstveno „oblijeću“ oko vodstva stranke, a ne bave se biračima. Otuđeni su od birača koji ih doživljavaju kao stranačke uhljebe koje vide samo na televiziji i novinama. Nemaju osjećaj da su ih oni birali. Za razliku npr. od predsjednika Republike.

Mislim da je to glavni razlog. Također birači nemaju nikakvu mogućnost utjecaja na zastupnike, teško im mogu prenijeti svoje nezadovoljstvo ili svoje prijedloge. Ako im i prenesu, zastupnici koji odgovaraju prvenstveno stranci, teško mogu stvarno i prenijeti to nezadovoljstvo i prijedloge dalje. To su sve razlozi opravdanog nezadovoljstva.

Koji je vaš prijedlog promjene izbornog zakonodavstva i koje su prednosti vašeg prijedloga?

Predlaže se mješoviti izborni sustav koji predstavlja kombinaciju izbornih jedinica u kojima se bira jedna osoba za zastupnika i izborne liste za cijelu državu.

Biralo bi se najviše 131 zastupnik tako da se u izbornim jedinicama formiranih po logičnom teritorijalnom principu u kojima se dvokružno bira po 1 zastupnik te bi se tako izabralo ukupno 80 zastupnika.  Izborne jedinice bi bile veličine 48.000 stanovnika, uz dozvoljeno odstupanje +-5% koje bi se u najvećoj mogućoj mjeri poklapale s granicama županija, gradova, općina i gradskih četvrti Grada Zagreba.

S nacionalnih izbornih lista biralo bi se 43 osobe, a liste moraju činiti podjednako osobe oba spola, s time da se izabire osoba koja je na listi dobila više glasova. Istovremeno se dozvoljava preferencijalno glasanje za 10 osoba.

Na pojedinoj nacionalnoj listi, da bi bila pravovaljana, mora se kandidirati ukupno 86 osoba. Radi uvažavanja principa rodne ravnopravnosti, s nacionalne liste, pored preferencija, prednost izbora imaju osobe podzastupljenog spola ako nakon izbora po izbornim jedinicama bude izabrano ukupno manje od 40% osoba podzastupljenog spola.

U tom slučaju s nacionalnih izbornih jedinica prednost pri izboru imaju osobe podzastupljenog spola sve dok ukupni broj osoba podzastupljenog spola  ne dosegne 40% ukupnog broja izabranih zastupnika. Nakon toga s nacionalnih lista naizmjence se smatraju izabranim po jedna osoba svakog spola (zip sustav), ovisno o rezultatima dobivenih glasova za svaku listu. U sukobu preferencija i prava na izbor podzastupljenog spola, prednost ima podzastupljeni spol. Tako se postiže zadovoljavajuća zastupljenost svakog spola u Hrvatskom saboru, što do sada nije bio slučaj.

Uvođenjem novog izbornog sustav postići će se da će građani znati tko je njihov predstavnik u biračkom tijelu što će rezultirati znatno većom odgovornošću zastupnika prema vlastitom biračkom tijelu, znatno boljoj komunikaciji između građana i zastupnika i većim provođenjem volje građana u predstavničkom tijelu kao i zaštiti interesa građana.

Kompetitivnost izbora za Hrvatski sabor će se znatno povećati jer će se, u predloženom sustavu, omogućiti većem broju kvalitetnih osoba da se natječu na izborima. Samo vođenje predizborne kampanje koje će biti znatno jeftinije i lakše na manjim izbornim jedinicama u kojima se bira samo jedna osoba. Veće učešće kvalitetnih kandidata koji će lakše komunicirati s biračima na manjem području dovesti će do kvalitativnog demokratskog iskoraka u provođenju izbora.

U takvim okolnostima realno je očekivati i veću izlaznost na izbore.

U ovom sustavu Sabor će znatno povećati svoje značenje kao mjesto gdje se stvarno oblikuju i donose odluke koje su u njegovoj nadležnosti, čime bi se stvarno provodilo demokratsko načelo podjele vlasti između izvršne, zakonodavne i sudske i uspostavila stvarna ravnoteža između zakonodavne i izvršne vlasti.

Nadalje, može se očekivati pozitivnija percepcija političara i politike jer određeni zastupnik mora dobiti preko 50% podrške svih birača koji izađu na izbore na određenom području, što znači da takav postotak ljudi mora imati prema takvoj osobi pozitivan stav. Prema sadašnjim ispitivanjima javnog mnijenja gotovo da i ne postoje političari koji imaju preko 50% odobravanje u biračkom tijelu što ima velike negativne učinke na čitav sustav.

U sustavu u kojem je potrebna podrška preko 50% birača za izbor smanjila bi se značajno mogućnost izbora političara s ekstremističkim i ekscesnim stavovima što bi doprinijelo ozbiljnosti Sabora i utjecalo na kvalitetu rada.

Nacionalne liste u ovom sustavu postoje kao određena kompenzacija nedostatcima sustava u kojem se bira 1 osoba u 1 izbornoj jedinici jer se time postiže da i nacionalne stranke mogu nacionalno dominantne političare koji su nositelji stranačkih politika predstaviti kao kandidate na nacionalnoj razini.

Kroz nacionalne liste implementira se i načelo rodne ravnopravnosti što je nemoguće iskontrolirati u sustavu 1 izborna jedinica 1 zastupnik. Preko tih lista ostvaruje se i problem zastupljenosti podzastupljenog spola u izborima za Hrvatski sabor.

Anđelko Jeličić