By Jučer (10. travnja 2021.) smo bili svjedoci “prosvjedne šetnje” 5 – 6 aktivista udruge ‘Documenta’ (uz TV snimatelje i policajce bilo je u toj skupini ukupno 10 – 11 osoba) do mjesta u Praškoj ulici na kojem se nalazila zagrebačka sinagoga. Sinagogu je srušio ustaški režim i tu je (kako su pojasnili Žarko Puhovski i Vesna Teršelić) “započeo genocid nad Židovima i Srbima”. Hrvate se podsjetilo kako je “Pavelić najveći zločinac u hrvatskoj povijesti”, uz poučak Puhovskog da je “onaj tko se toga ne stidi moralni idiot”.
Rušenje bilo čijeg vjerskog objekta je zločin. Ubojstvo svakog čovjeka (bio Židov, Srbin ili ne) je zločin i na to uvijek treba podsjećati. No, ovakve politikantske predstave i performansi što nam ih iz ideoloških razloga svaki čas priređuju opskurne individue poput spomenutih aktera s nakanom opetovanog optuživanja Hrvata koji bi valjda kolektivno morali doživotno pred njima klečati s glavom dolje i rukama na leđima (ne bi li ih zadovoljili) su već degutantne. Nema tu pijeteta i dostojanstva, to nije podsjećanje na zločin i zlo kao takvo – posrijedi je jeftina propaganda, mržnja i zla namjera stigmatiziranja hrvatskog naroda prema matrici Beograda, SANU, UKS i SPC. Riječ je o takvoj jednostranost i isključivost da se na nju ne smije šutjeti – kao na pojavu – koliko god osobe koje to čine bile marginalne i beznačajne, jer njih u stopu prate (gdje god krenu!) naši “hrvatski” mainstream mediji kao zapete puške. Onima koji čine danas isto što i srpski fašisti i služe se njihovim metodama, treba dati primjeren odgovor – argumentirano, bez strasti i zadnjih namjera.
Ponekad se čini kako među nama Hrvatima ima podosta mazohista sklonih samoozljeđivanju, onih koji su u stanju prihvatiti (il barem benevolentno promatrati) svaku, pa i najmonstruozniju, pod uvjetom da su na našu štetu ovog naroda. I što je najgore, sve ostaje bez reakcije!
Do kada tako, za ime Boga!? Do kada!?
Imaju li se današnji “antifašisti” čega sramiti – pa i Teršelićka, Puhovski i ostali propagandisti koji se trude iza (stvarnih ili izmišljenih) ustaških zločina skriti krvave tragove vlastite ideologije? Krvave tragove najzloćudnijeg sustava u povijesti ljudske civilizacije – komunizma koji je tijekom XX. stoljeća pobio preko 120 milijuna ljudi. Apologete Josipa Broza Tita koji se na svim do sada objavljenim “rang-listama” najvećih zločinaca u prošlom vijeku nalazi među prvih 10, polažu svoja kukavičja jaja već više od 75 godina. I još im nije dosta. Jesu li Žarko Puhovski, Vesna Teršelić i njihovi istomišljenici moralni idioti jer šute kao ribe o masovnim zločinima i beščašću svojih političkih otaca ili je to rezervirano samo za nas ostale?
Tko je rušio sinagoge poslije rata i tko je “u ime klase” i “socijalne pravde” progonio Židove i činio nezapamćene masovne zločine?
Kod nas u Hrvatskoj i danas, 30 godina nakon propasti komunizma i nestanka Jugoslavije postoje tabu teme vezano za zločine tadašnjeg režima koji se ne spominju – pa i za rušenje sinagoga i progone Židova.
Je li to normalno i do kad će se šutjeti o ovim događajima, dok se konstantno, agresivno u sustavno ustrajava isključivo na zločinima ustaškog režima u vrijeme NDH koje se prenaglašava, umnaža u nedogled i diže na razinu “genocida” (iako NIKAD ni jedna domaća niti međunarodna institucija nije utvrdila da je u NDH od ustaša počinjen genocid)?
U zagrebačkom Vjesniku je svojedobno objavljen jedan već zaboravljeni članak pod naslovom “Sve hrvatske sinagoge” (potpisan inicijalima V. K.) kojeg je u cijelosti prenio portal Hrvatskog kulturnog vijeća (HKV) 7. rujna 2008. godine. Evo nekih citata iz tog teksta:
Sinagoga u Karlovcu, srušena 1960. godine
(Izvor za fotografiju: https://hr.wikipedia.org/wiki/Karlova%C4%8Dka_sinagoga)
“Od 70 sinagoga, odnosno sinagogalnih prostora u Hrvatskoj danas još postoji 20, ali su u obrednoj funkciji samo četiri sinagoge: u Rijeci, Splitu, Dubrovniku i Zagrebu (bogomolja u Židovskoj općini). Neke su, poput bjelovarske (1917.), srušene još u vrijeme Prvog svjetskog rata ili u paležu ‘zelenog kadra’ 1918. godine kada su uništene one u Cerniku, Srijemskim Čakovcima i Čepinu. No, najviše ih je stradalo u Drugom svjetskom ratu, kada ih je diljem Europe razoreno više od tisuću. Već u travnju 1941. spaljena je osječka gornjogradska sinagoga, a ubrzo je slijedila odluka o rušenju one najljepše – zagrebačke, koja je u kontekstu hrvatskoga historicizma bila apsolutna paradigma naše sinagogalne arhitekture.
Ali sa završetkom Drugog svjetskog rata nisu okončana i rušenja sinagoga u Hrvatskoj. Moglo bi se reći da je tu još dugi niz godina sistematski uništavana sinagogalna arhitektura. Sinagoga u Iloku srušena je 1948./49., u Osijeku 1950., velika sinagoga u Vukovaru 1958., a mala 1965. godine, ona u Karlovcu oko 1960., a u Kutini 1968./69. Neke je sinagoge ‘kao nepotrebne’ prodao tada nadležan ‘Savez jevrejskih opština Jugoslavije’ kao građevni materijal. U preostalima, koje su postale ‘općenarodna imovina’, prostori su prenamijenjeni za druge funkcije. Tako je u bjelovarskoj uređeno kazalište i glazbena škola, u varaždinskoj kino, u sisačkoj također glazbena škola. Kutinska je prvo postala skladištem mlina, potom društvenim domom i napokon gimnastičkom dvoranom. Križevačka je pretvorena u Omladinski dom, a koprivnička u tvorničko skladište. U sinagogi Podravske Slatine i danas je robna kuća. Osječka donjogradska i daruvarska sinagoga prodane su Pentekostnoj crkvi. Uzorno su restaurirane samo naše najstarije sinagoge u Splitu i Dubrovniku. Uskoro će, međutim, u dogovoru sa židovskom zajednicom neke sinagoge dobiti dostojnu kulturnu namjenu: varaždinska muzejsku, a koprivnička koncertnu.”
(Vidi: https://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/3122-sve-hrvatske-sinagoge.html; stranica posjećena 11. 4. 2021.)
Ovdje je izostavljena sinagoga u Rijeci koja je također srušena od komunista 1948. godine (iako je bila neznatno oštećena), a o čemu će biti riječi na kraju ove kolumne – uz svjedočenje sudionika i svjedoka događaja.
Po pravilima struke restaurirane su samo dvije najstarije sinagoge – one u Daruvaru i u Dubrovniku – i to iz vanjskopolitičkih razloga, zbog ugleda Jugoslavije u svijetu.
Uz sve to, od 15.000 Židova koliko ih je na području Jugoslavije preživjelo Drugi svjetski rat, Titovi komunisti su protjerali njih preko polovice (8.500).
(Opširnije: https://hrcak.srce.hr/file/197848; stranica posjećena 11. 4. 2021.)
Budući da su svi imućniji Židovi tretirani kao klasni neprijatelji, podlijegali su konfiskaciji i oduzeta im je sva imovina, a prije napuštanja zemlje morali su potpisati kako se te imovine odriču “dragovoljno”, te da za istu neće potraživati nikakvu naknadu – kako oni, tako i njihovi potomci. O tomu su danas već napisane knjige i znanstveni radovi, ali se kod nas u Hrvatskoj sve prešućuje, kao da se nikad nije dogodilo.
Zato ne čudi što su Tito i njegov režim imali zategnute odnose s Izraelom i žestoko podržavali Palestince. Nije to bio nikakav “osjećaj za pravdu” prema palestinskom narodu, nego pokušaj da se izbjegne osuda Izraela i polaganje računa za sve što su činili na štetu židovskog naroda u cijelom poratnom razdoblju.
No, vratimo se još na trenutak sinagogama. Evo što o tomu kaže već citirani izvor:
“Od 30 sinagoga izgrađenih u Hrvatskoj u razdoblju od 1836. do 1935., 4 ih je srušeno davno prije Drugog svjetskog rata, a više od 15 ih je srušeno, prenamijenjeno, rasprodano, tj. blago rečeno ukinuto, u vrijeme mira i sjaja Titove Jugoslavije. Ne znamo koliko je onih ‘nekoliko’ prodanih kao građevinski materijal, ali jednostavna računica daje da je tijekom Drugog svjetskog rata uništeno do 11 sinagoga. Nedvojbeno je da je Drugi svjetski rat u Europi, jasno, i u Hrvatskoj, bio najteže i najtragičnije razdoblje za Židove. Ne sumnjamo niti u brojku od preko tisuću sinagoga srušenih tijekom tog rata diljem Europe. No, činjenice (brojke) navedene u ovom članku jasno govore da je na području Hrvatske u razdoblju mira, svekolikih sloboda i demokracije Titove komunističke vladavine uništen odnosno ukinut velik broj sinagoga. To još jednom pokazuje, ovaj puta na primjeru židovskih vjerskih objekata, kako je potrebno prekinuti s praksom uzdizanja razdoblja Josipa Broza, odnosno to razdoblje falsificirati i čak uspoređivati s današnjim stanjem u Republici Hrvatskoj.”
(Vidi: https://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/3122-sve-hrvatske-sinagoge.html; stranica posjećena 11. 4. 2021.; tekst je pisan na temelju jednog starijeg članka objavljenog svojedobno u zagrebačkom Vjesniku, “Sve hrvatske sinagoge”, autora V. K.)
Sinagoga u Kutini, srušena 1968/69. godine
(Izvor za fotografiju: https://moslavinasvijetcom.wordpress.com/2018/12/07/kutinska-sinagoga/)
Spominje li danas tko ove činjenice?
Zašto se javnost ne podsjeti i na ova nekažnjena zlodjela komunista onako kako se to čini kad je u pitanju ustaški režim?
Otkuda to selektivno pamćenje, pri čemu se zločini jedne strane (ustaške) kontinuirano i euforično prenaglašavaju, zdušno osuđuju i nazivaju “genocidom”, dok se na drugoj isti takvi ili još gori i masovniji zločini komunista potpuno potiskuju i prešućuju? Do kad ćemo mi Hrvati trpjeti da nam šovinisti – kriptostaljinisti i boljševici pomračenih umova i sužene svijesti nabijaju kompleks kolektivne krivnje zbog onoga što se događalo u NDH?
Imaju li Žarko Puhovski, Vesna Teršelić i ‘Documenta’ saznanja o toj devastaciji židovske vjerske i kulturne baštine i progonu ovog naroda koji je izvršen poslije Drugoga svjetskog rata u Titovom “komunističkom raju”, u državi “bratstva-jedinstva”, u “antifašističkoj” Jugoslaviji?
Komunisti su ubijali u ime klase, neki drugi u ime rase ili jednostavno zato što su smatrali da su pojedine vjerske, nacionalne i društvene skupine opasnost za njihov poredak; no, u čemu je razlika?
U ime “klase” i “socijalne pravde” komunisti su ubijali sve koje su proglasili “kulacima”, “narodnim neprijateljima”, “parazitima”, “krvopijama”, “buržujima”, “kočničarima društvenog razvoja”, “ostacima trulog kapitalizma”, “reakcionarima”, “fašistima” (ili njihovim suradnicima), pa i one iz vlastitih redova ako su “skrenuli s linije Partije (“oportuniste”, “kolebljivce”, “frakcionaše”, “kukavice”, “agente”, “strane plaćenike” itd.), pa se postavlja opravdano pitanje:
Po čemu je ovako široko postavljen koncept sustavnog uništavanja društvenih skupina i čitavih slojeva društva (uključujući i “otpadnike” iz vlastitih redova) humaniji i manje štetan od onih motiviranih rasnom, vjerskom ili nacionalnom mržnjom? Po čemu?
Uostalom, zar sama činjenica da su Titovi komunisti i partizani pobili 60 – 70% od ukupnih ratnih žrtava na području Jugoslavije (i to u najvećem dijelu po svršetku rata) čije su kosti završile u preko 2.000 masovnih grobnica od Triglava do Đevđelije, ne govori o razmjerima tog velikog zločina nad zločinima, ali i o naravi sustava koji se krio iza “naroda”, “slobode”, “socijalne pravde” i “ravnopravnosti”?
Može li se pravdati masovna ubijanja, pa i takve monstruozne zločine koji su izvršeni u Hudoj jami i na drugim lokacijama, pri čemu su muškarci, starci, žene i djeca živi zazidani u rudarska okna i ostavljeni da u agoniji dugoj 30 i više dana umiru groznom, sporom smrću u agoniji? Dakle, tako su ubijani i starci, žene, djeca, mladići i djevojke koji ni teoretski nisu mogli snositi krivnju ni za kakve zločine niti su bili pripadnici poražene vojske!
Pamflet Faktografa hr i istina o sinagogi u Rijeci koju su srušili komunisti 1948. godine
Zanimljivo je kako danas mnogi “lijevi” mediji u Hrvatskoj (pa i portal Faktograf hr) nastoje demantirati zločine komunista, pa i rušenje sinagoga u njihovo vrijeme i to na jedan tragikomičan način.
Tako, primjerice, u tekstu objavljenom 29 veljače, 2020. godine, znakovitog naslova “Velika riječka sinagoga i još veća laž”, autorica Ana Benačić negira kako su komunisti 1948. godine srušili sinagogu u Rijeci (uz tvrdnje da je ona tijekom rata bila uništena od nacista, pa su potom poslije rata samo “uklonjeni njezini ostaci”). Članak je objavljen kao reakcija na onaj objavljen na portalu Sloboda hr, za koji se tvrdi kako je lažno optužio komuniste za rušenje riječke sinagoge.
Koliko je prozirna i neodrživa ova laž Faktografa hr, dokazuju oni sami (!?) i to u istom pamfletu – jer na kraju članka donose video prilog u kojem svjedok i sudionik tih događaja, riječki šef inšpektorata, Maks Peč izjavljuje kako je istina da su Nijemci zapalili crkvu, ali je vatru ugasio prolom oblaka, tako da je izgorio “samo jedan ćošak krovišta”.
Evo uostalom dijela prijepisa iz spomenutog video priloga, pa neka čitatelji sami prosude:
Riječka sinagoga neznatno oštećena u ratu – srušena odlukom partijskog komiteta 1948.
(Izvor za fotografiju: https://www.sloboda.hr/sramota-rijeckih-vlasti-sinagogu-koju-su-1948-srusili-partizani-pripisali-nacistima/)
“Tri godine nakon svršetka rata, 1948., ja sam bio šef inšpektorata općine Rijeka, kad me je zvao gradonačelnik i rekao: ‘Komitet je odredio da treba sinagogu srušiti, jer ne treba crkava, ne treba ništa’. Ja koji nisam pripadao nikom, malo u strahu, pa sam rek’o: ‘Dobro, ćemo tražit’ poduzeće, našli smo poduzeće Jadran, direktor Jadrana je bio inžinjer Milorad Doričić…i počela se rušit’… Tako da se ta sinagoga srušila i sad se tamo podigla jedna velika zgrada…”
Eto, kod Faktografa hr je i to moguće: Objave pamflet koji sami demantiraju snimkom u okviru istog članka! Ekipa iz Faktografa hr je vjerojatno računala s tim da nitko neće pogledati snimku. I ne zaboravimo još nešto: Riječ je o onima koji su službeni cenzori za Facebook u Republici Hrvatskoj. Oni po svojoj volji, staljinističkom metodom i paušalno blokiraju sadržaje i profile koji im ideološki ne odgovaraju, odbacuju objave, “ispravljaju netočne navode” – i usput kad imaju vremena za to prave ovakve prozirne bljuvotine od pamfleta.
Video: svjedočenje očevica i sudionika događaja Maksa Peča o rušenju sinagoge u Rijeci 1948. godine: https://youtu.be/vmuDpzAL1QI
Svaki zločin je zločin i njega čovjek koji ima morala i savjesti (neovisno o vjeri, naciji ili političkom opredjeljenju) mora osuditi. Zločine i zločince mora osuditi i svako civilizirano društvo, neovisno o tomu tko su počinitelji a tko žrtve. To su univerzalna načela od kojih se ne može i ne smije odstupati. Bilo da su počinjeni u ime rase, klase ili s kojim trećim povodom, neovisno o tomu jesu li ubijali ustaše, partizani, komunisti, četnici, nacisti, talijanski fašisti…Ne postoji ideja ili ideologija koja može opravdati zločin i učiniti ga prihvatljivim.
U Hrvatskoj, nažalost, u glavama mnogih još uvijek prevladava selektivno pamćenje i dvostruki aršin kad su u pitanju zločini počinjeni od partizana i oni što su ih uzrokovale druge strane – pogotovu ustaše koje su dežurni krivci za sve. Današnji “antifašisti” i velikosrpski propagandisti pušu u isto rog, svjesno i smišljeno iskrivljuju istinu i krivotvore povijest, uporno i sustavno šire mržnju i netrpeljivost, a sve pod krinkom “komemoriranja žrtava i osude zločina” – jer za njih žrtve postoje samo na jednoj (njihovoj) strani, a zločinci su uvijek na drugoj. Istina oslobađa. Puna istina – a ne polovična.
Zato nije zgorega podsjetiti na ono što je naš svetac Ivan Pavao Drugi izgovorio na homiliji u hrvatskom nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici tog 3. listopada 1998. godine u prigodi proglašenja blaženikom mučenika hrvatskog naroda i majke Crkve, kardinala Alojzija Stepinca:
“U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.”
(Vidi: http://www.vatican.va/content/john-paul-ii/hr/homilies/1998/documents/hf_jp-ii_hom_19981003_croazia-beatification.html; stranica posjećena 11. 4. 2021.)
U istini je spas. Krist nas je obvezao na taj put i mi drugoga nemamo.
Zlatko Pinter
