By Mađarska serija Hunyadi s kojom nas je “počastio” neki bezveznjak s HTV-a, puna je kič nacionalističkih mitova. Malo baca na novo doba povijesnih bajki a la Igra prijestolja, a malo na 19. stoljeće i vrijeme nacionalnog romantizma. Prva epizoda čak ima više srpskoga nacionalizma od mađarskoga. Kako znamo da je srpski nacionalizam građen na mitovima, i kao takav međunarodno priznat, ne vidim razloga da bi i ovodobni Mađari mijenjali dobrosusjedske mitove. Pardon, odnose. A ni njihovi nisu daleko. Mitovi. U seriji Hunyadi – uspon gavrana: Hrvati ne postoje, Srbi su junaci, Turci su negativci, Mađari su kraljevi i vitezovi. Postojanost likova serije vidimo već u grandioznoj uvodnoj špici koja izgleda kao da ju je napravio tinejdžer koji se loži na Igru prijestolja i bajkovite kipove veličine američkih nebodera. Ta nam kič špica već daje do znanja da nisu vezani povijesnim činjenicama nego mitomanijom.
Rade Šerbedžija je Đurađ Branković, vazal hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda Luksemburškog. Ali to morate, ako ne znate, skužiti. Vidimo, Branković je podređen kralju, ali vidimo i to da je vladar neke srpske zemlje… negde tamo, …. tamo daleko, daleko od mora,
tamo je selo moje, tamo je Srbija. U seriji: „Na granici Srbije i Ugarske“. Zapravo, to je tvrđava Beograd i nalazi se unutar Žigmundova kraljevstva. Na prigodnoj karti serije, njegovo kraljevstvo se označava: The Kingdom of Hungary. Proteže se tako Velika Mađarska sve do Jadranskoga mora. U njoj Srbi pričaju srpski, Turci turski, Mađari mađarski , a Hrvati k’o Hrvati, em bezimeni, em pričaju mađarski. Čemu komplicirati. Hrvatske i hrvatskih zemalja nema ni u tragovima. Ima moćna plemstva: Urlik Celjski i Nikola Iločki, povezanih s Hrvatskom za one koji znaju. A za one koji ne znaju, u seriji su tamo neki šupci plave krvi. Posebno naš Nikola. S druge strane Đurađ Branković iz komšiluka pun je vrlina. Kad prodaje kći sultanu Muratu- dobar; kad ljubi opanak Turske čizme – ponosan; kad izdaje kralja-mudar; kad ovo, kad ono …, – pozitivac. Sve što mu je važno, to je srpski narod. Rade je u Brankoviću nadoknadio stravičnu prazninu koja je uvijek zjapila nad njegovom bogatom karijerom. Dok je odglumio sve moguće glavne uloge hrvatskih klasika, nikada nije dobio ulogu lika iz srbijanske književnosti ili povijesti. Čak ga u Banović Strahinji, hrvatskome filmu o srpskome junaku, nije dopalo da igra Srbina. Bio je Turčin. Da, da i to napomenem…
Važno je radi kontinuiteta hrvatskoga podložnoga srbovanja; Banović Strahinja je hrvatski film o srpskome junaku iz 1983. Hrvatskoj služinčadi je vjekovna misija ispričati, veličati i mitski obraditi srpske priče. Da se vratim na Šerbedžiju. Eto ga sad u trećoj dobi kod frendova Mađara. Napokon glumi srpskog junaka. Rame uz rame s Janošom Hunyadijem koji btw, slini za njegovom neodoljivom kćeri Marom. Nije Rade u ulozi Brankovića tako stasit i od brda odvaljen kao Janko, a niti vuka ubija jednim potezom noža kao Janko, ali ima sve karakteristike mudra i velika vladara. Iako glumi vazala, u Radinome Brankoviću imamo vladara! Pravoga vladara! Punog brige za svoj srpski narod. Ta se misao provlači i u dijalogu s kćeri Marom. Pažljivo, nakićeno epskim uresima do boli, Rade-Brane svojoj kćerki obznanjuje naum da će postati sultanova priležnica. A scena se doima kao da joj je pomogao AI alat za animaciju. Kada se sve te mane, naiva i mitovi maknu, serija je međunarodno gledljiva. Bez obzira, trebalo bi svakome normalnome i ponosnom Hrvatu biti ispod časti da se takva serija otkupi u nas. Donekle mi je jasno emitiranje mađarskih i srpskih mitova na Voyo platformi, ali nikako na nacionalnoj TV.
Kada gledam seriju Hunyadi koja mitski veliča povijesne likove dviju nacija koje nam nisu naklonjene nego nam dan danas njihovi vodeći političari iskazuju svaku vrstu neprijateljstva, ne mogu a da se ne zapitam koji profil ljudi to pušta u promet. Odgovor nije težak. Ima ih na lopate. Valja samo pogledat svih utučenih trideset i više godina samostalnosti bez jednoga vrijednoga i kapitalnog filmskoga i televizijskoga djela o likovima iz hrvatske povijesti. Ne samo to. Snimljeno je more idiotarija koji samo prinose tuđim mitovima i povijesnim pričama ispričanima s aspekta neprijatelja Hrvatske. I to neprijatelja koji su izgubili. Kako bi tek bilo da su dobili rat? Zar ne bi , neprijatelji Hrvatske unutar Hrvatske da su dosljedni, veličali gubitnike kao što ih sada veličaju? I ponižavali pobjednike, kao što ih sada ponižavaju? Ako bi bili dosljedni, zanimljivo bi bilo promišljati kako bi izgledalo?
Nebojša Slijepčević bi napravio kratki film afirmativan spram hrvatske vojske. Ulizivao bi se hrvatskoj vojsci, a ne vojsci JNA. Zar ne? Dežulović bi napisao: Jebo vas Beograd!? Bi li? Viktor bi slobodno izjavio da nikada nije sanjao Jugoslaviju? Moš mislit. Zovko i Hedl bi napravili Mirotvorca u kojem su Srbi pokrenuli rat, a ne Hrvati i Hadeze, kao u ovome sada!!! ??? Jurica, i Ivica, ma i svaka druga Smojina glavica, navijala bi za hrvatsku repku, a ako je ne bi bilo, onda bi imali udrugu „Naša repka“ koja bi se zalagala za samostalnu reprezentaciju unutar savezne distopije. U takvu slučaju, pobjegulja Jergović bi svaki puta zacmizdrio od sreće kada bi Hrvatska otišla na SP. Ovako cmizdri od sreće samo kad BiH ide. Rijetko. Danina Diana Budisavljević postala bi dobra ustašica koja je djecu spasila od nemarnih roditelja partizana. Tomić bi pisao scenarije o dobrim, hrabrim i simpatičnim braniteljima. Goldstein bi prešao na izučavanje srpskih logora za Židove. Umjesto zaljubljeno o Titu i Jovanki, Klasić, Rašeta, Jakovina, Markovina bi pisali zaljubljeno o Paveliću. Općenito, nagledali bi se i naslušali o Paveliću doktoru prava, o Paveliću čovjeku s vizijom. Kapović bi rekao ponosno: Serem vam se na Sutjesku i Neretvu, a Beljak i Stazić bi žalili da šta više partizana nije poginulo u tim bitkama.
Istodobno bi se neprestano snimali filmovi o Bleiburgu i o ponosnoj borbi hrvatskih vojnika za Vukovar i Dubrovnik. Nigdje u medijima i kulturi ne biste mogli proći slaveći Jugoslaviju ili Srboslaviju, (kako bi se već zvala ta, ne daj Bože, distopija). Slavljenje Srboslavije, u slučaju dosljednosti, ovih naših jadova, shvaćalo bi se too much režimsko desničarski. Ako spomenete regija i region to bi vam bilo kao da pjevate Čavoglavin ZDS. Ako niste jedan od „dosljednih“, nego ste prosječni konzument, dozlogrdilo bi vam mnoštvo romantičnih prikaza hrvatske povijesti i hrvatskih povijesnih likova. Kakav zajednički jezik???!!! Sve bi „dosljedne junačine“ potpisali deklaraciju o hrvatskome jeziku. Za prava Hrvata u dijelu distopije, sadašnje BiH, financijski bi brinulo multikulti bošnjačko Sarajevo. A sve ostale nabrojane i ine projekte „dosljednih“, financirao bi glavni grad Beograd! Moš mislit šta bi to bilo!!!
Nataša Božinović
Hrvatski tjednik
