By Kao maturant moj kum Andrija zaglavio je na Golom otoku i tamo se našao s kriminalcima i inforbirovcima, (tako su se zvali partizane i komuniste koji su bili protiv Tita i opredjelili se za Staljina 1948. godine u obračunu u zemljama gdje su komunisti bili na vlasti), propatio sedam godina, dva mjeseca i pet dana duže nego što je bilo presudom određeno. Od svega što mi je Andrija pričao štoje sve doživio na tom paklenom otoku, ostalo mi je ono o jadniku kulaku, inforbirovcu i zmiji. Naime, jednoga dana pojavila se na Golom otoku neka međunarodna komisija Crvenog križa u kojoj su bila tri muškarca i jedna ženska, koja je prevodila dok su razgovarali sa robijašima o svemu što je njih zanimalo glede ljudskih prava, sloboda i života u zatvoru. Postrojene robijaše, kojima su obukli nove uniforme, fino sve poriktali, obrijali, pošišali, oprali podove ćelija… pa su gospoda išli od čovjeka do čovjeka i pitalu robijaše razne stvari o boravku na tom otoku, hrani, tretmanu; kad su došli do jednog slavonskog seljaka Baje, kojeg su lokalni partizani šiknuli na Goli otok, oduzeli mu zemlju i sve što je imao, a bio je jako bogat, pa kad su ga upitali što on misli o Inforbirou, on je odgovorio glasno i jasno, tako da su oni iz Crvenog križa ostali zatečeni, zbunjeni,ne znajući jeli se šali ili porovocira.
– Drugovi, ja sam pogriješio u vezi druga Inforbira kad sam govorio ružno o njemu. Inforbiro je bio dobar čovjek.
Baja je bio zemljoradnik koji nije imao pojma što je Inforbiro, pa je naslutio da mora reći, naravno, misleći da se radi o čovjeku, pa je rekao da je mislio da je bio dobar čovjek. Dakle, on je bio uvjeren da je Inforbiro neki važan drug, čovjek. To nam priča Baja u svojoj birtiji poslije osnutka ogranka stranke opasnih namjera u tom mjestu, u jesen 1989. godine. Baja priča svoju životnu pričuj i slatko se smije samome sebi, pak mu nikako ne ide u glavu kako su neki udbaši i partijaši u Tuđmanovoj stranci, koju je drug Račan nazvao strankom opasnih namjera. Kad sve sabereš što je radila, ako se izuzme obnova hrvatske državotvornosti; i što radi, tako nekako ispada, da je Stranka, koju je osnovao partizanski general – opasnih namjera i još opasnojih djela. No, vratimo se Andriji, koji je zaglavio na Golom otoku kao gimnazijalac u Imotskom. Ocviko ga Stipe Šuvar… da hrvatuje i da govori protiv Tita i Partije i Andrija šiknu na Goli i tamo odguli sedam godina.
Zmija u samici
Dan prije odlaska s Golog otoka, u Andrijinu ćeliju banuo je zapovjednik zatvora, stavio na stolić prazan list papira i nalivpero i ledenim glasom rekao:
– Potpiši!
– Što?
– Ovu hartiju.
– Prazan papir da potpišem! – čudio se Andrija.
– Da, praznu hartiju. Na dnu, čitko.
– Ne dolazi u obzir da potpišem čist list papira.
– Potpiši, kad ti lepo kažem.
– Prazan list da potpišem?
– Prazan, potpiši. Na dnu, čitko!
– Ništa na njemu ne piše.
– Pisat će, pisat druškane.
– Znači, moram potpisati čist papir, a vi ćete kasnije dopisivati iznad mog potpisa.
– Upravo tako kako si rekao. Vidi se da imaš nešto u glavi. Kako si samo pogodio! Moram te razočarati, neću ja ništa pisati ni dopisivati, nego će to odraditi oni tvoji tamo gdje si rođen, u onom tvom jebenom ustaškom Duvnu, druže Andrija. Jesmo se razumeli?
– Nismo, niti ćemo se ikada razumjeti, da živimo tisuću godina, jer smo mi dva nespojiva svijeta.
– Šta si reko?
– Eto, to što sam rekao.
– Što misliš, da ti malo produžim vikend na ovom morskom biseru Jadrana, da još koju godinicu uživaš u lepoti i blagodatima ovog ostrva.
– Sada možete što hoćete, ali nećete dokle hoćete. Ničija nije do zore gorjela, pa neće ni vaša.
– Vidi ti mudračine, filozofčine, magarčine. Tako, dakle, ti meni, druškane. Potpisat ćeš ti, potpisat, hoćeš tako mi kevine keve, i tako mi krezube – rekao je zapovjednik zatvora na Golom otoku i otišao iz Andrijine ćelije. Na stoliću je ostao čist papir i na njemu nalivpero.
Andrija je ostao nasamo sa svojom nevoljom i dugom, višegodinjom patnjom na ovom paklenom otoku, na koji su ga kao gimnazijalca pod okriljem noći prebacili s kopna i na kome se zlopatio sedam godina i koji dan više, a sutradan je trebao poći doma. Razmišljao je tako što bi sve morao raditi za njih ako potpiše prazan papir i, naravno, oni dodaju što ih volja, jer bi ispod tog teksta imali njegov potpis. Sve će to potvrditi štambiljom, pa se ti slikaj, kume moj. Odlučio je ne potpisati, pa što bude. Znao je da ga čekaju muke. Iz tih neveselih misli prekinuše ga dvojica hrmpalija, čuvari Đoko i Rajko, zgrabiše ga za ruke i odvukoše u posebnu prostoriju za prevaspitavanje, kako su zvali preodgajanje.
Ljudsko tijelo ima određene granice izdržljivosti. Duh isto tako. Ali, kad stradava jedno i drugo istodobno, onda je to zlo i napokako i po jedno i po drugo.
Toga vrelog ljetnog dana, prevaspitavanje je trajalo sve dok nije pao u nesvijest, pa su ga polijevali vodom i sve tako, nekoliko puta u istom danu, do iza ponoći, kad je klonuo na krvavi i mokri beton i gotovo zamro. Ujutro su opet došli i odvukli ga na kišeljenje. Bila je to rupa ispunjena mlakom morskom vodom u kojoj su ga držali satima. Dok sunce peče u tjeme, morska sol nagriza kožu, a voda se tako ugrijala, da mu se činilo da će se skuhati u njoj. Kad je zanesvijestio i počeo se daviti, izvukli su ga iz te rupetine i odvukli poput kakve lešine, u sljedeću prostoriju, na tabanje i sređivanje. Tako su ga mučili četiri dana, a svakoga dana primjenjivana je druga vrsta torture. Petoga dana, opet se pojavio zapovjednik zatvora i rekao strogim glasom:
– Ako kreza ne odradi, ideš svetom Petru na raport.
Još jednom mu je potkučio papir pod nos i dreknuo:
– Potpiši!
– Neću!
Opet su došla ona dvojica i odveli ga u samicu. Bilo je mračno kao u rogu. U tom grobnom mraku i muku začuo je čudno šištanje. Čuvajući ovce po planini Ljubuši i viđajući zmije, znao je da je sam s opasnom otrovnicom u samici. Bilo mu je poznato to jezivo šištanje. Tresao se od straha i užasa, kao da su mu ubacili guju u njedra. A znao je da mora biti miran. Svaki pomak noge ili mig nožnim prstom, mogao bi biti koban i izazvati zmiju da ga ugrize. Ako ne pristane potpisati, zmija će ga ujesti i tu, daleko od ljudi i svjetlosti dana, u mraku samice, skončat će od otrova, a oni će napisati kako je digao ruku na sebe, te tog i toga dana u toliko i toliko sati izvršio samobojstvo. Bio je gol do pojasa, a otrovnica je sve jače šištala, pogotovu kad su je osvijetlili kroz nekakav maleni otvor. Vidjevši otrovnicu, koja se smotavala i odmotavala, žestila, šištala i palucala jezikom, kao da će se svaki tren munjevito zaletjeti prema njegovim bosim nogama, viknuo je da će potpisati. Istog trena vrata su se otvorila i zmija je klisnula u nekakvu rupu koja se naglo otvorila u kutu samice, a njega su odveli u njegovu ćeliju, gdje je potpisao onaj prazni papir koji je ležao na stoliću pet strašnih, dugih dana i noći, dok su ga obrađivali i stavljali na razne muke.
Kad je potpisao, zapovjednik zatvora ga je potapšao po ramenu, stavio nalivpero u unutarnji džep svog kaputa i slavodobitno rekao:
– Sad vidiš i znaš da sam bio u pravu. Mogao si odmah potpisati, da ne primjenjujem sigurna sredstva za potpisivanje. Još se nije dogodilo da netko nije potpisao kad sam ga ostavio nasamo s krezom. Tome kako je zapovjednik zatvora, drug Raša, nazvao zmiju, nije pridavao nikakvo posebno značenje, niti mu je ta riječ kreza išta značila, no kasnije, kad sazna istinu, pokazat će se ključnim sredstvom za prisilno potpisivanje papira na kojemu, ne piše ništa osim njegova imena i prezimena.
Tjedan dana kasnije od predviđenog otpusta, a pet dana prije njegova dvadeset sedmog rođendana, Andrija je otišao s Golog otoka u svoj rodni kraj. Mati mu se silno obradovala i pitala što su mu radili, jer je izgledao kao prebijeni pas, teško je hodao i imao masnice po licu i tijelu, razbijenu donju usnu i dva izbijena zuba. Nije ništa objašnjavao, ni materi, ni onima koji su pohrlili u kuću da ga vide i čuju kako mu je bilo tamo na tom otoku.
Činilo mu se suvišnim i besmislenim pričati što mu se dogodilo, što je sve proživio na Golom otoku, a pogotovo nije želio svojim patnjama opterećivati majku, koja je godinama poslije rata žalovala za nestalim mužem, njegovim ocem i pobijenom braćom.
Sutradan su došli drugovi i odveli ga u Duvno, posadili na stolicu u kancelariji druga sekretara Komiteta, pa pokazali papir koji je potpisao. Iznad njegova potpisa bilo je otipkano nekoliko rečenica. Dobro se vidio njegov potpis ispod teksta i okrugli štambilj.
– Dakle, druže Andrija, sad si naš, jedan si od nas.
– Nit sam ja vaš, niti ste vi moji.
– Ovdje lijepo i čitko piše tvoje ime i prezime. Dobio si još jedno ime. Naše ime. Ako budeš izvršavao ono što ti budemo naređivali, dobro ćeš živjeti. Dobit ćeš stan, automobil, plaćurinu, a kad se oženiš još nešto, što će dobro doći i tebi i tvojoj mladoj drugarici.
– Ne dolazi u obzir – odlučno je kazao Andrija i ustao da pođe doma.
– Polako, Grofe, nismo završili – oslovio ga je drug sekretar Komiteta tim novim, njihovim imenom, koje znaju samo oni i on – Neka te još malo. Nismo se ništa dogovorili, nismo ništa ni popili. Trebamo proslaviti tvoj dolazak u naše društvo. Jel’ tako, drugovi? Ostala dvojica složno potvrdiše, sa „Tako je, druže sekretaru,“ nakon čega je on nastavio u svom stilu, cinično, samodopadljivo, oholo, obraćajući se Andriji kao da ova druga dvojica uopće ne postoje.
– Poći ćemo sada kod Laze. Znaš da je kod njega najbolja janjetina. Nemoj, druže Andrija, iznevjeriti našu raju. Ne bi imalo smisla, jel’ tako?
– Vi ste sve iznevjerili i ostavite me na miru. Ja sam svoje pošteno odgulio, a na ovo našto me sada silite neću nikad pristati, pa taman me ponovo vratili na onaj prokleti otok, u onu rupetinu, u onu samicu i zmiji.
Sekretar Komiteta prstom je polako okrenuo tri broja i za tili čas u kancelariju su upala dva narogušena milicajca, svezali Andriju i odveli ga u podrum milicijske stanice, gdje je bio privremeni i povremeni zatvor u Duvnu.
Nastavit će se…
Ante Matić
