Domovinski rat stup temeljac hrvatske države ili gruba pogreška? Prvi dio: Dvije ugroze…

Dinamika događanja u Hrvatskoj sve je izražajnija, mediji raznih provenijencija vrlo aktivni, ali stavovi dijametralno različiti pa se pitam zašto i kako se to događa i kamo to vodi?

Iako naslov spominje Domovinski rat ovaj tekst neće ulaziti u ratna događanja koja su bila posebno bestijalna u napadima na hrvatske gradove u studenom i prosincu 1991. Najprije, neshvaćeno zvjersko razaranje i krvoproliće stanovnika i bolesnika iz bolnice Vukovar, a zatim bestijalni napad na Dubrovnik s mora, kopna i zraka 06. prosinca 1991. Ne, neću o tome ovdje pisati, nego o ovome danas što očito potvrđuje da Domovinski rat nije gotov, već je gotov samo njegov oružani dio, barem vjerujem da je gotov, a sada smo u ratu za hrvatsku državu u kojoj bi Hrvat i svi koji poštuju hrvatsku državu po mjeri ciljeva Domovinskog rata, bili svoji na svome. Hrvat uvijek rado ugošćuje, a kada se gost pokaže pozitivnim stvara se prijateljstvo i bratstvo. Hrvat je svakome brat, Hrvatska je bratska država za sve koji priznaju Hrvate, katoličanstvo i kršćanstvo i koji vole Hrvatsku po mjerilima kako je Hrvat već stoljećima treba. To je temeljni princip svake države,,, to je temeljni princip svakog naroda,,, to je temeljni uvjet mira i suživota.

A da li je to tako danas u Hrvatskoj?

Sjećamo se kada je predsjednik dr. Franjo Tudžman 24. svibnja 1992. sa balkona na Trgu Bana uzviknuo: „Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo“. Bio je to poklič koji je tom prilikom urnebesno pozdravio prepuni trg hrvatskog naroda, trg Bana Jelačića. Tome je prethodio formalni čin proglašenja hrvatske države koju je Hrvatski Sabor proglasio 18. listopada 1991. jednoglasnom Odlukom o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Pritom je Sabor utvrdio da ova Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim niti jedno tijelo dotadašnje SFRJ te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije SFRJ, koja više kao takva ne postoji. Da se ne zaboravi, održan je referendum samo sa jednim pitanjem, želimo li svoju Hrvatsku ili ostanak u SFRJ? Na referendum je izašlo 83,56% birača. Od tog je postotka njih 94,17 % podržalo državnu samostalnost Hrvatske, dok je njih 5,38 % glasovalo za ostanak Hrvatske u Jugoslaviji. Minornih i rekli bi zanemarivih 5,38%, ali… hm… Idemo malo dalje pa nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile neovisnosti srpska vojska započela je Desetodnevni rat u Sloveniji, zatim rat u Hrvatskoj (1991. – 1995.)., a paralelno sa Hrvatskom Srbija je napala i Bosnu i Hercegovinu (1992. – 1995.), stvarajući od Sarajeva pravu klaonicu. Ovo samo kao „ako ne znaš što je bilo“…

I eto nas danas. Hrvatska, država članica Europske unije, članica NATO saveza, država koja Ustavom definira Domovinski rat kao temelj ove nove hrvatske države. Ali da li je to baš tako? Da li to svi znaju? Da li to svi koji žive u Hrvatskoj prihvaćaju? Da li hrvatska vlast štiti temelje hrvatske države? Da li su protudržavne aktivnosti zabranjene i sankcionirane? Tko i kako nadzire događanja i osigurava mir i zadovoljstvo hrvatskih građana u Hrvatskoj? I na kraju jesmo li mi Hrvati, kao narod koji je čekao svoju državu, zajedno sa svim manjinama koje vole i priznaju ovu Hrvatsku konačno svoji na svome?

Što se to dešava u Hrvatskoj?

Eto, desio se prvi koncert Thompsona u Zagrebu koji kao da je prekinuo tiha ali uspješna potkopavanja hrvatske države i mira građana te prisilio mlade na iseljavanje. Kao da su aveti prošlosti izmiljele iz svojih jazbina i krenule u otvorenu borbu, a ja ih obrazlažem kao dvije snažne ugroze hrvatske države i njene opstojnosti.

O čemu se tu radi ili koje su to dvije ugroze?

Odmah na početku, kako bi bilo jasnije, radi se o dvije ugroze, a prva je kompilacija društvenog i političkog napada na Hrvatsku, vanjskog i unutarnjeg, a druga je erozija hrvatskog vlasništva na nacionalnom ekonomijom, pa idemo redom.

Postalo je vrlo jasno da hrvatska država nije ustrojena niti oblikovana na način koji bi osigurao mir i život Hrvata u svojoj državi. Od samog početka puno se toga propustilo vrlo lakonski i naivno misleći kao, sve će se samo po sebi srediti, ali zaboravili smo, ili zanemarili vječnu težnju i aspiraciju Srbije na Hrvatsku. Radi se o više od 100 godina djelovanja dobro organiziranih službi i organizacija Srbije koja je ušla na razne načine u sve pore ove hrvatske države. Povijesno, oni djeluju od početka Prvog svjetskog rata, što su „odradili“ za „neke“ i priskrbili naklonost koja se u ovom bestijalnom napadu na Hrvatsku ipak otopila te se svijet ipak distancirao od izjava Srbija. Ipak, njihova upornost je neshvatljiva, posebno jer sve govori da će im se sve to razbiti o glavu, ali oni u to ne vjeruju, jer bolesno vjeruju u neko pravo na svoje sulude ciljeve. Da, cijeli svijet kao da se raspada i odustaje od višestoljetnih principa koji osiguravaju mir pa Srbija to koristi.

Iako, kako znamo, Hrvatska od 1991. ne priznaje niti jedan pravni akt SFRJ, iz nepoznat razloga, ali kao da se nastavila klauzula Ustava SRH po kojoj u Hrvatskoj žive Srbi i Hrvati kao i svi drugi narodi SFRJ. Odnosno, u tom je vremenu jedan od dopredsjednika Sabora morao biti Srbin, a to se diskretno provuklo i u rad Hrvatskog Sabora nakon Domovinskog rata. Od samog početka počele su se nizati greška za greškom u konstituiranju Hrvatske kao države hrvatskog naroda i države mira za sve. Koristeći naše greške rasli su prosrpski apetiti na Hrvatsku te je počela prva ugroza, i to ona vanjska.

Dokle je to danas dovelo?

Stvari koje nam se danas dešavaju posve su logična posljedica niza propusta svih Vlada koje upravljaju ovom državom nakon Domovinskog rata. Puno se toga propustilo, počevši od bijega od lustracije pa do postavljanja nacionalnog sustava nadzora nad interesima Hrvatske. Svakako, sve ovo dalje što navodim niti slučajno se ne odnosi na onih 10 tisuća hrvatskih Srba dragovoljaca u postrojbama Hrvatske vojske. Oni su ono što nam treba, ali sve ovo danas njih najviše pogađa, pa ih sa jedne strane treba zaštiti, a sa druge uputiti da pokušaju objasniti ovoj drugoj srpskoj strani da se kani, kako narod kaže ćorava posla, jer ciljevi im neće proći.

O čemu se tu radi?

Ajde, počnimo od onog krila SDSS koje zajedno sa hrvatskim (anti)fašistima sad već sasvim jasno kreće u destabilizaciju, a zatim u rušenje Hrvatske. Neću tu isticati ni Pupovca, niti Pusića kao ni druge koji zdušno rade na destabilizaciji Hrvatske, a ovih dana čak nam prijete sa „Ako se ovo nastavi neće ni Hrvatska imati budućnosti, kao što nije imala ni NDH“. To je bilo povezano sa radom na istini Jasenovca koja bi denuncirala povijesno tumačenje Jasenovca kao hrvatskog Dachaua, a pitanje je čije su sve kosti tu. Današnja tehnologija lako može do istine koja očito nekome ne odgovara. Tu samo kratko želim istaknuti, svi koji su ubijali neka se klone ove Hrvatske koja sa prošlosti nema veze i koja je rođena 1991. i obranjena 1995. Istina na vidjelo pa kako bude, ali samo radi istine u povijesti. Dakle, to krilo SDSS koje evo, već javno traži da Srbi postanu konstitutivan narod u ovoj Hrvatskoj, kako bi od Hrvatske stvorili opet „bosanski lonac“ i rascjepkati Hrvatsku. U suradnji sa Srbijom, odnosno sa Srpskom akademijom znanosti i umjetnosti, Svesrpskim saborom (2024.), Srpskom pravoslavnom crkvom, a pod nadzorom Crne ruke razvijen je strateški koncept s ciljem trajnog narušavanja ugleda hrvatskog naroda i države. Radi se o Protokolima SANU 1, 2 i 3 gdje su primjerice u SANU 2 Strateški ciljevi za Hrvatsku definirani Protokoli kako destabilizirati Hrvatsku. Iako su Dokumenti SANU 1, 2 i 3 doneseni pred početak Domovinskog rata, javnosti donedavno nisu bili poznati niti aktualni. Zahvaljujući današnjem internetu, primjerice, dokument SANU 2 nije ostao nezapažen pa je kao upozorenje 2021. rezultirao knjigom „Protokoli Velikosrpske ideologije“, petorice hrvatskih autora. Ono što je potrebno iz tih Protokola izdvojiti su sljedeći protokoli koji navode:

Protokol 39.: Stalno inzistirati u Hrvatskoj na opasnostima od obnavljanja NDH.

Protokol 40.: U svakom javnom prostoru i u svim prilikama uz Hrvate isticati ideje ustaštva, zločine, logore, NDH, njihov radikalizam, ekstremizam i svirepost. Za tu svrhu koristiti medije te angažirati što veći broj hrvatskih intelektualaca, podmićivanjem, uslugama ili ucjenama.

Protokol 41.: Koristiti incidente kao argument za tezu o „ugroženosti“, te javno i neprestano podgrijavati tvrdnju o Hrvatskoj kao nastavku NDH. Sve incidente prikazivati kao posljedicu navodne politike mržnje prema „srpstvu“. Uvijek i na svakom mjestu isticati da su ustaštvo, radikalizam i hrvatski klerofašizam bili jedini i osnovni uzrok rata u Hrvatskoj.

Protokol 42.: Uvijek i na svakom mjestu govoriti da su ustaštvo i radikalizam i hrvatski klerofašizam bili jedini i osnovni uzrok rata u Hrvatskoj.

Protokol 47.: Stalno naglašavati i prikazivati međunacionalne incidente kao dio plana ili državnog sustava ili nekih para-militantnih političkih veteranskih, navijačkih ili klerokatoličkih ili klerofašističkih koje djeluju uz suglasnost hrvatske vlasti.

Može se u SANU 2 naći još štošta, ali je jasno da su medijski i ideološki obrasci, koji se i danas mogu prepoznati, bili planski osmišljeni sredinom 80-tih usmjereni na zaštitu svesrpskog naroda posebno u Hrvatskoj. Riječ je o dugoročnoj propagandnoj strategiji koja koristi strah, traume i optužbe za ekstremizam da bi stvorila negativnu sliku Hrvatske i Hrvata.

Treba navesti i Memorandum SANU 3, poznat kao Dokument SANU 3 koji nije podijeljen u točke, nego je opširni analitički dokument s tematskim cjelinama, zaključcima i preporukama. Na temelju dostupnih izvora, ključne točke su:

1. Ocjena stanja u Jugoslaviji, društveno-političke krize, ekonomskog pada i pogoršanja odnosa među narodima i republikama.
2. Neravnopravnost Srba i njihovi interesi unutar federacije te u pokrajinama Kosovo i Vojvodina.
3. Problemi federalne strukture: kritika decentralizacije i slabosti upravljanja državom.
4. Potreba zaštite srpskih interesa, teritorijalnog integriteta i prava Srba u Jugoslaviji.
5. Kritika političke i ekonomske stagnacije, birokratizacije i korupcije.
6. Ideja obnove državnosti i jačanja Srbije.
7. Poziv na nacionalno jedinstvo Srba.
8. Preporuke za jačanje državnih institucija i reforme.

S obzirom da je SANU 3 donesen pred Domovinski rat, a za rat je Srbija znala da dolazi, to je u prvi plan stavljena težnja za novom državom, nekom novom Jugoslavijom, u kojoj je jasno kako bi Hrvatskoj i Hrvatima bilo,,, kao u prethodne dvije Jugoslavije.

Netko će možda, relativno sa pravom reći, „šta ovaj sad spominje SANU 1, 2 i 3 kada je to bilo prije Domovinskog rata“, ali za kontinuitet svesrpske ideje, projekta „velika Srbija“ srpska država zdušno se brine pa je 2024. donesen novi dokument sa starim ciljem. Dakle, Memorandumima SANU treba pridružiti novi dokument SVESRPSKOG SABORA koji je u Beogradu 8. lipnja 2024. donio „Deklaraciju o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“. Da se radi o dobro organiziranoj zajednici ključnih institucija govori točka 1. koja navodi: „Svesrpski sabor čine predstavnici Srba izabrani u zakonodavne i izvršne organe vlasti, članovi akademija nauka i umetnosti, članovi Sabora Srpske pravoslavne crkve i drugi predstavnici srpskog naroda pozvani od strane organizatora Svesrpskog sabora.„ Deklaracija je koncipirana kroz 49 točaka od kojih navodim samo neke. S obzirom da navedenu deklaraciju možete vidjeti na internetu u njenoj punoj formi ovdje ću navesti samo nekoliko zanimljivih zaključaka, od njih 49.:

1. Podržava se apsolutno pravo Srba na opstojnost ma gdje god žive pa se kaže: „Pripadnici srpskog naroda imaju pravo da se nazivaju Srbima, ma gde trenutno živeli.“
2. Kroz Srpsku pravoslavnu crkvu razvijaju i održavaju ideje „velike Srbije“ pa navode: „Svesrpski sabor prepoznaje Srpsku pravoslavnu crkvu kao jednog od stubova nacionalnog, kulturnog i duhovnog identiteta srpskog naroda, te poziva na bližu saradnju crkvenih i državnih organa u ključnim pitanjima kao što je očuvanje tradicionalnih hrišćanskih vrednosti, očuvanje svetinje braka i porodice. Svesrpski sabor podržava i ulogu Srpske pravoslavne crkve u obrazovanju mladih posredstvom pedagoško-obrazovnih delatnosti.“
3. Teritorijalne ciljeve za ono što nije njihovo afirmiraju i nadalje: „Svesrpski sabor konstatuje da je Kosovo i Metohija neotuđivi deo Republike Srbije, jedna od odrednica nacionalnog identiteta Srba, predstavlja temelj duhovnosti srpskog naroda i ugaoni kamen srpskog zavetnog i svetosavskog puta. Svesrpski sabor insistira na korišćenju punog naziva južne srpske pokrajine – Kosovo i Metohija, što albanski secesionisti izbegavaju.“
4. Zločine u Srebrenici reafirmira pa navodi: „Svesrpski sabor ne podržava Rezoluciju o Srebrenici za koju su glasale 84 države u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, dok je 109 država bilo protiv, uzdržano ili nije glasalo. Pomenutom Rezolucijom izvršen je pokušaj kolektivnog okrivljavanja celog srpskog naroda, koji je neprihvatljiv i ne može biti sproveden u delo.“
5. Ističe potrebu identifikacije žrtava NDH, što ide u prilog aktualnom zahtjevu u Hrvatskoj da se istraži, a ne da se prihvate procjene i osuda NDH za zločine u Jasenovcu: „Svesrpski sabor preporučuje dodatno internacionalizovanje teme stradanja Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Potrebno je svetu predstaviti enormno stradanje i genocid koji je izvršen nad Srbima u sistemu logora NDH, sa posebnim naglaskom na stradanje dece u posebnim i u svetu jedinstvenim logorima smrti za decu Jastrebarsko, Sisak, Đakovo i Stara Gradiška. Logori i masovna stratišta i gubilišta Jasenovac, Donja Gradina, Sajmište, Banjica, Sremska Mitrovica, Kragujevac, Gospić, Jadovno, Pag, Jablanac, Mlaka, Slana, Zenica, Sarajevo, Vlasenica, Višegrad, Paklenica, Prebilovci, nebrojene jame u hercegovačkom i dinarskom kršu, kozaračka i druga srpska sela širom današnje Republike Srpske, Republike Srbije, Federacije BiH i Hrvatske bila su samo neka od mesta u kojima su vršeni svirepi zločini i masovna ubistva srpskog naroda.“ To bi značilo da je moguće da srpski i hrvatski stručnjaci istraže sve jame u Hrvatskoj kako bi se došlo do istine o zločinima.
6. Ipak, da nije sve crno treba istaknuti zadnju, 49tu točku koja kaže: „Svesrpski sabor smatra da državni organi srpskog naroda treba da ponude narodima u okruženju sporazum o istorijskom pomirenju, trajnom miru i razvoju.“

Mir na ovim prostorima uvjet je razvoja, ali on ima svoje uvjete što nas navodi na drugu grupu društvene i političke ugroze, a to je unutarnja ugroza, dakle ugroza Hrvatske koja se odvija unutar hrvatskog nacionalnog društvenog i političkog prostora.

Protuhrvatsko djelovanje u Hrvatskoj odvija se pod krinkom demokratskih sloboda, kulturnih manifestacija, razvoja antifašizma i drugo. Širina protuhrvatskog djelovanja velika je i povezuje brojne interese, od osiguranja neprovedbe lustracije pa do realizacije srpskog zahtjeva za konsolidacijom srpskog naroda unutar granica Hrvatske. Poveznica među takvim grupacijama u Hrvatskoj izražena je pa je najbolji primjer zajedništvo tzv. antifašista i nekolicine veterana Domovinskog rata, tzv. VeDRA. Kako se na prvi pogled čini, radi se o dvije organizacije koje su se povezale jer su im ciljevi isti, a suprotstavljeni su svim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata.

• Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu, koji na svojoj internetskoj stranici ističe borbu protiv tzv. hrvatske „desnice“ koja negira zaključke iz bivše Jugoslavije vezano za žrtve Jasenovca, a uz to po njima neke pojave koje vode prema NDH. Pritom svoje ciljeve sagledavaju kroz zajedničke akcije republika bivše Jugoslavije, republike Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Svakako, ne spominju Srbiju, ali zajedništvo sa Srbijom je jasno. Treba napomenuti da su Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Srbije zasebne organizacije koje djeluju unutar svojih država, ali postoje snažne poveznice između njih u smislu zajedničkih ciljeva i suradnje. Obje organizacije nastoje njegovati antifašističku tradiciju, promicati vrijednosti antifašizma i očuvati sjećanje na narodnooslobodilačku borbu tijekom Drugog svjetskog rata. S tim u svezi prikriveni cilj je reafirmacija Jugoslavije i komunizma.
• Ovo kako se navodi veterani domovinskog rata koji su se povezali sa (anti)fašistima, koliko se vidi na internetu, kao i u registru udruga, njihova udruga ne postoji. Dakle radi se o dvojici hrvatskih generala, bivših vojnih lica odgajanih u sustavu obrazovanja JNA kojima su se pridružili 2-3 milicajca koji su postali policajci također odgajani u onom jugoslavenskom sustavu protiv kojega smo se borili u Domovinskom ratu. Njihov su odgoj i izvori obrazovanja bitni za njihovo poimanje Hrvatske. Ovdje je očito da se radi o onoj drugoj strani, lošoj strani, Tudžmanog mudrog poziva svim pripadnicima JNA da se priključe postrojbama hrvatske vojske čime im se garantira imovina koju imaju na teritoriju Hrvatske, a uz to visoka mirovina i visoki činovi. Jedan dio je njih to iskoristio pa su postali „branitelji“. U onom vremenu hrvatskoj oružanog beznađa taj je Tudžmanov poziv bio dobar, ali pozadina toga, kao i odluke koje su se donosile nakon rata stvorile su ovu današnju hrvatsku društvenopolitičku krizu i nemir, ali o temu ćemo u nastavku.
• Bilo kako bilo, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske i dva generala zajedno sa nekoliko bivših milicajaca, a zatim policajaca koji su svoj politički izričaj našli u strankama SDP i Možemo formirali su zajednici VeDRA koja se zove „Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista“ sa sjedištem u Splitu. O vodstvu možete vidjeti na internetu, jer ja ne volim navoditi imena, osim kada je to prijeko potrebno. Treba naglasiti da ova udruga nije dio formalnog sustava braniteljskih udruga u Hrvatskoj i predmet je kritika svih drugih braniteljskih organizacija. Fokus VeDRA je na povezivanju veterana Domovinskog rata i antifašista kroz promociju antifašizma kao civilizacijske vrijednosti, ali su pod kontroverzama zbog njihova sastava i povijesti pojedinih članova.

Udruga VeDRA promiče ideju da je suvremena Hrvatska u biti nastavak partizanskog i antifašističkog nasljeđa Drugog svjetskog rata, kao i nasljeđa Jugoslavije, smatrajući da je antifašizam civilizacijska vrijednost i temelj otpora svakom obliku fašizma. Oni naglašavaju kako se antifašizam ne odnosi samo na Drugi svjetski rat, već i na Domovinski rat, jer smatraju da je srpska politika s prijelaza iz 1980-ih u 1990-e imala obilježja fašizma, te da Hrvatska treba nastaviti tradiciju antifašizma radi borbe protiv neofašizma i revizionizma.

VeDRA tvrdi da je hrvatski narod zajedno s drugim antifašističkim snagama u Jugoslaviji branio pravo na suverenost i neovisnost, te da se povijesno nasljeđe antifašizma proteže sve do suvremenog hrvatskog identiteta. Udruga zastupa stav da odbacivanje antifašizma i ignoriranje te tradicije vodi ka opasnim revizionističkim težnjama i povratku fašističkih ideja, posebno kroz NDH i razvoj ustaštva. Ove ideje VeDRA temelji na povezivanju povijesnog konteksta Narodnooslobodilačke borbe i Domovinskog rata kao kontinuirane borbe za demokraciju i slobodu Hrvatske, što je uzrok njihovog isticanja jugoslavenske i partizanske baštine u suvremenoj državi Hrvatskoj.

Djelovanje ove udruge temelji se da u svemu hrvatskom, domoljubnom, vidi ustaštvo, rušeći pritom ciljeve Domovinskog rata, afirmirajući Tita i Jugo-komunizam kao nešto pozitivno, što bi po njima ova Hrvatska trebala baštiniti, veličati i utkati u svoju povijest. Kako se vidi iz njihovog okupljanja i djelovanja (vidi sliku u naslovu) sve se odvija pod zastavom bivše Jugoslavije, koje više nema, dakle oni pozivaju na neku novu Jugoslaviju čime se ciljevima djelovanja usko povezuju sa idejama Memoranduma SANU i tradicionalnom velikosrpskom idejom. Osim navedenih udruga i njihovog djelovanja protiv temelja ove države aktivan je veliki broj sličnih manjih grupacija, što potencira problem zaštite interesa ove države i njene državnosti.

I sada, kako smo obrazložili na početku, radi se o dvije ugroze, pa je u prethodnom tekstu obrazložena prva ugroza koja je kompilacija društvenog i političkog napada na Hrvatsku, vanjskog i unutarnjeg.

Koja je to druga ugroza?

Drugu ugrozu obrazložio sam kroz nekoliko prošlih članaka na ovom portalu, a posebno ističem zadnji članak Što nam poručuje Savjetovanje Hrvatskog društva ekonomista 2025? pa koga zanima neka pročita. Ovdje ću biti kratak pa ću samo kazati da je druga ugroza veoma pogibeljna, a odnosi se na gubitak nacionalne ekonomije, odnosno poduzetništva, to jest nadzora nad politikom razvoja brojnih industrija nacionalne ekonomije, kao primjerice industrije hrvatskog turizma.

O čemu se radi?

Hrvatsku državu i ekonomiju dominantno vode pravnici ignorirajući ekonomiju, odnosno svaku znanost i struku. Na svim je poljima to vidljivo pa primjerice imamo višegodišnju borbu za očuvanjem pomorskog dobra i hrvatskog poduzetništva na njemu, Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji je posve neprihvatljiv i štetan. Upravo ovih dana izraženo je negodovanje znanstvenika i struke, kao i mnogih u Saboru, na neprihvatljiva tri nova zakona koji obuhvaćaju prostorno uređenje, gradnju i energetsku učinkovitost u zgradarstvu. Ponavljam, pravna struka ignorira sve druge struke opravdavajući se da razvijamo Hrvatsku kao „vladavinu prava“, a u suštini uopće se ne radi o tome, nego se radi o dubokom neznanju onih koji donose odluke na najvišem nivou. Pritom, ulazak stranog kapitala pod krinkom „trebamo investicije“ ruši mlado hrvatsko poduzetništvo te korak po korak gubimo potrebnu većinu u strukturi nacionalne ekonomije. Gubitak preko 30 % svake industrije smatra se izraženom ugrozom nacionalnog gospodarstva, jer je iznad tog postotka učešća stranog kapitala u nekoj državi svaki pokušaj nadzora i upravljanja nacionalnim razvojem nemoguć. Izgubili smo INA-u, izgubili smo hrvatske banke, izgubili smo hrvatske trgovačke lance, polako gubimo hrvatski turizam i resurse, što znači da nam je nacionalna ekonomija, rječnikom prostodušnog hrvatskog čovjeka, raščepušana kao raščepušana kokoš, a vjerujem da znate što znači taj izraz?

Otvara se pitanje, kako je do ovoga došlo i kamo sve to vodi, pa to ostavljam za članak u nastavku.

Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković, znanstveni savjetnik

Zagreb, 21. studenog 2025.