By …Povijest je danas možda u procesu cikličnog ponavljanja, uključujući mogućnost izbijanja etničkog nasilja koje je ’90-tih dovelo do neopisivih zločina protiv čovječnosti, samo zbog prekasne i nedostatne reakcije međunarodne zajednice…
Jason Gold sekretar istočnoeuropske podružnice međunarodnih Laburista uz pomoć bivše britanske laburističke poslanice u Europskom parlamentu Julie Ward, upozorio je da u Crnoj Gori i cijeloj regiji bivše Jugoslavije, prijeti puzajući fašizam, koji je organizirao režim Aleksandra Vučića. Znakovito je da Europska unija, SAD i međunarodna zajednica, ovu zapaljivu političku situaciju uglavnom zanemaruju, iako bi to moglo voditi ka ponavljanju etničkog nasilja i novih ratova na brdovitom Balkanu. Situacija u Afganistanu slaba je isprika za zanemarivanje vlastitog dvorišta!
Srbija, gubitkom svih zadnjih ratova na ovim prostorima, stiješnjena na Beogradskom pašaluku, osobito nakon bolnog gubitka Kosova, s evidentnim problemima s bivšom autonomnom pokrajinom Vojvodinom, čini se, očajnički poseže za isprobanim modusom operandi zveckanja oružjem, što se ovog trena čini kao klasično (reketarenja) reketarenje međunarodne zajednice, no iskustvo nas uči da stvari mogu vrlo lako izbjeći kontroli s nesagledivim posljedicama.
Nemili događaji u Crnoj Gori povodom ustoličenja metropolita Joanikija 05.09.2021., analitički ukazuju na puzajući fašizam, koji je organizirao proputinovski Vučićev režim u Beogradu, ali su ga europske vlade uglavnom zanemarile, što još više čudi, jer Crna Gora je članica NATO saveza, što je ujedno osnovna pretpostavka za ulazak Crne Gore u Europsku uniju.
Parlamentarne izbore u Crnoj Gori 30. kolovoza 2020., međunarodna je zajednica vidjela kao pobjedu demokracije, kada je vladajuća koalicija demokratskih socijalista i socijal-demokrata (DPS-SD) izgubila vlast nakon gotovo 30 godina. Činilo se da je konačno slomljeno jedno razdoblje crnogorskog političkog „jednoumlja“ na čelu s predsjednikom Milom Đukanovićem, a tim izborima prethodio je čak organizirani atentat na njega, koji je spriječen u zadnji čas.
Izlaznost na te izbore od rekordnih 70% posto usred pandemije covida-19 što svakako začuđuje, rezultirala je da odnos između nove desničarske, populističke, prosrpske koalicijske vlade i predsjednika države iz „Demokratske partije socijalista“ prođe bez tenzija i nasilja. Danas se pokazuje da ovakav demokratski narativ kojega promovira EU i šira međunarodna zajednica ne donosi nužno više demokracije, već naprotiv može značiti nasilje nad demokratskim procesima.
Godinu dana kasnije upravo je na djelu ta istina, s obzirom na to da nova Crnogorska vlada vlada svakodnevno podriva civilno društvo, multikulturalnu i multikonfesionalnu supstancu Crne Gore. Utjecaj klerofašizma iz tvrdolinijaške Srpske pravoslavne crkve (SPC) prožima sve nivoe vlasti, uključujući i imenovanje Zdravka Krivokapića za premijera, koje ne bi prošlo bez snažnog utjecaja SPC-a. Geneza političke umiješanosti SPC-a na politiku u Crnoj Gori mogla se iščitati još krajem 2019. godine kada je SPC otvoreno zauzela politički stav i napala tadašnju progresivnu vladu.
Implementaciju „Zakona o slobodi vjeroispovijesti” početkom 2020. godine SPC je upotrijebila kao oružje, smatrajući taj zakon iskazom mržnje i ugnjetavanja vjerskih sloboda. A zapravo, novi „Zakon o slobodi vjeroispovijesti“, Venecijanska komisija je ocijenila pozitivnim pomakom. Taj zakon dovodi SPC u isti položaj sa drugim religijskim zajednicama u Crnoj Gori, decidirano navodeći, da će se sve vjerske institucije smatrati jednakim, da moraju registrirati vlasništvo nad imovinom i zemljištem, te da će biti podvrgnute relevantnim porezima i obavezama prema državi.
Poznato je da je SPC uvijek izbjegavala plaćanje poreza i odbijala dokazati ili registrirati vlasništvo nad crkvama koje je otela 1919. godine, kada je pod svoju upravu stavila crnogorske crkve i preuzela njihovo vlasništvo. To je bilo godinu dana nakon što je Kraljevina Crna Gora potkraj Prvog svjetskog rata podčinjena i stavljena u sastav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca.
Mjesecima prije izbora 2020., SPC je organizirala velike demonstracije za svoje sljedbenike, učinkovito savjetujući svoje vjernike da glasaju „Za budućnost Crne Gore“, za koaliciju prosrpskih stranaka koje su namjeravale poništiti učinke referendumske nezavisnosti Crne Gore iz 2006., kada je Crna Gora raskinula sve državno-pravne sveze sa Srbijom.
Jedan od koalicionih partnera u „Za budućnosti Crne Gore“ je Demokratski front, čija je glavna stranka „Pokret za promjene“ na čelu s Nebojšom Medojevićem. PZP je 2019., sa desničarskom talijanskom „Leagom“ (Matteo Salvini) i talijanskom braćom (Fratelli d’Italia) osnovao „Movement“(Pokret), po uzoru na Stevea Bannona bivšeg glavnog savjetnik Donalda Trumpa. Manji koalicijski partner u Vladi je URA (Ujedinjena reformska akcija), čiji je čelnik, Dritan Abazović, snažan pobornik Srpske pravoslavne crkve. Vodeća mjesta u novoj Crnogorskoj vladi vladi zauzimaju premijer Krivokapić, pobožni sljedbenik SPC -a, a kao zamjenik premijera imenovan je Dritan Abazović, koji tvrdi da je njegova stranka “zelena”, usprkos tome što je financirana od strane dnevnika „Vijesti“, koji je djelomično u vlasništvu desničarske austrijske medijske kompanije Styria. Styrijini pipci dobro su nam poznati i u hrvatskom mainstream prostoru.
Treće važno mjesto u vlasti ima Aleksa Bečić, predsjednik Parlamenta Crne Gore. Bečićeva stranka pod nazivom „Demokrate“, ali poznato je da je Bečić apsolutno prosrpski orijentiran kao vjerni sljedbenik SPC-a. Sva ova politička imenovanja odredio je pokojni Amfilohije Radović, pokojni poglavar SPC u Crnoj Gori, prije nego što je podlegao od Covid-19. Na Radovićevom ukopu zanemarene su sve mjere zaštite od Covid-a 19, a tisuće „ožalošćenih“, predvođenih Krivokapićem, Medojevićem i Bečićem, iskoristili su ukop Amfilohija Radovića kao klasičan politički skup.
Odvratni anticrnogorski grafiti postali su toliko uobičajeni da mediji o tome više uopće ne izvještavaju. Mnoge nevladine organizacije ne govore ništa o tome što Vlada radi, iako su kritike prethodne vlasti bile česte i javne. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić često javno govori o ‘srpskom svetu’ – trokutu Banja Luka-Podgorica- Beograd, gdje će svi Srbi biti ‘zaštićeni’, što neodoljivo podsjeća na na Miloševićev zastrašujući model stvaranja velike Srbije iz 1990 -ih.
Međunarodna zajednica, ili je kriva što je bez prave reakcije prešutno promatra ova događanja, ili ne znaju činjenice, što ih nikako neće ekskulpirati od moguće odgovornosti ako se ponovi Miloševićeva ’90. Crna Gora je bila daleko od savršene demokracije u vrijeme prošle administracije, ali je ostala odana svojim multietničkim, sekularnim i antifašističkim načelima, s jasno izraženim strategijama priključenja euro-atlantskim integracijama. Najvažniji nacionalni blagdan Crne Gore je 13. srpnja, kada je 1878. „Berlinski kongres“ priznao Crnu Goru kao suverenu državu.
Povijest je danas možda u procesu cikličnog ponavljanja, uključujući mogućnost izbijanja etničkog nasilja koje je ’90-tih dovelo do neopisivih zločina protiv čovječnosti, samo zbog prekasne i nedostatne reakcije međunarodne zajednice, sasjeći problem u samom korijenu. Politički potres s epicentrom u Crnoj Gori, bez ikakve sumnje tektonski se prenosi na zapaljivu situaciju u BiH koju dodatno vrlo radikalno pali Milorad Dodik, a sve to u geostrateškom i nacionalnom smislu može teško naštetiti Republici Hrvatskoj, ako ne zauzmemo aktivniju ulogu u rasvjetljavanju srpskog modusa operandi poznatog iz našeg krvavog iskustva vlastite kože.
Helikopterski desant SPC-a na Crnu Goru pod vodstvom patrijarha Porfirija, za koga su mnogi tvrdili da je umjeren i okrenut vjeri i Bogu, posrnuće je bez presedana i prvi smrtni grijeh patrijarha, koji propovjeda i pjeva kako dirigira Vučićev režim u Beogradu.
Kazimir Mikašek-Kazo/Krsto Knez-geopolitički analitičar
