Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Evo, neke teme aktualne su ovih dana, a prvo mjesto na listi zauzima COVID19 i srozavanje Hrvatske na 24to mjesto (24.11.2020.) na listi europskih država u uspješnosti borbe protiv te pandemije. Već dugo dnevni broj zaraženih kreće se oko 3 tisuće, zdravstveni sustav je pred kolapsom, bolnice su prepune. Čas se i naš ministar zdravstva prof. dr. sc. Vili Beroš zarazio se od COVID19, a ne može točno odrediti gdje se zarazio. Sa druge strane, dok Hrvatsku i Zagreb trese pandemija, a obnova nakon potresa čeka da se nekim novim zakonom kuće poprave, odvijaju se pripreme za otvaranje velebne žičare na Gračanima u Zagrebu. Pritom se opet otvara paljba na gradonačelnika Milana Bandića, koji višestruko probijanje budžeta tumači COVID19-om. I dok se ova investicija bliži kraju, a COVID19 ruši cjelokupan zdravstveni sustav Hrvatske, politika zaključuje da nema prostora za lock down, jer ovaj nacionalni budžet, koji je ionako krhak i pun rupa kao stara mreža, treba se puniti pa eto, zatvaranje žarišta postaje nemoguće. Turizam koji i danas dominira hrvatskom gospodarstvom, opet pokazuje svoju lošu stranu, jer dobar dio budžeta očekuje prihode od ugostiteljstva, kafića, disko klubova i slično. Sa druge strane, kao sad već mudar političar, prof. dr. sc. Vili Beroš ističe da je rješenje u nama, našoj disciplini, odgovornosti, razumijevanju za situaciju, kratko rečeno, osobnu svijest. I u svom tom kaosu, koji polako ima obilježja rašomonijade, cjelokupan nacionalni sustav naprosto puca na sve strane, šavovi tog kvazi sustava otvaraju se kao da su od leda na ljetnom suncu, pa se pitamo što se ovo dešava i kako to riješiti.

Nisam sociolog, a ni epidemiolog, već sveučilišni profesor ekonomije, ali i čovjek koji je dobar dio svog života živio po cijeloj Europi pa sam puno toga vidio, naučio, shvatio, te stvari vidim na malo drugačiji način nego drugi. A kako mi je Hrvatska u srcu, stoga kroz edukacijsko novinarstvo želim pomoći mojoj/našoj Hrvatskoj. Nažalost, danas se malo čita, a ove tekstove bi trebali čitati oni kojima očito treba pomoć, političari, ali čini mi se da je sve uzalud. Ipak tvrdoglav sam i pisat ću i nadalje, pa eto, možda netko i pročita koji od ovih tekstova.

E sad, vratimo se na našu temu, aktualne probleme koje sam na početku naveo pa idem obrazložiti što oni ukazuju i kako ih riješiti. Pa idem redom, očit neuspjeh Stožera za zaštitu od COVID19, odnosno, politikem koja sve dominantnije stoji iza toga i koja je epidemiološku struku podredila sebi i svojim ciljevima i objektivnim problemima. Ne, nije sporno da hrvatska ekonomija i budžet ne bi izdržao 6 mjesečni lock down, ali da li bi izdržao jednomjesečni, ostaje otvoreno pitanje, jer naše gospodarstvo, kao i  poduzetništvo, polako posrće u nedostatku radnika. Mnogi zaposlenici sve dinamičnije odlaze u izolaciju te je radnika sve manje. Ovdje ostaje otvoreno pitanje na koje nitko do sada nije ozbiljno odgovorio. Strože mjere koje se najavljuju, a koje se odnose na velike zatvorene prostore, kao što su restorani, kafići, noćni klubovi, i drugi, mnogi ocjenjuju kao „kamilicu“. Također, zatvaranje teretana, sportskih i rekreacijskih dvorana, odgoda utakmica, i slično, nemaju neku ozbiljnu svrhu, jer ionako u njima nema gužve. Teretane su uglavnom prazne, a utakmice nemaju gledatelje, ali velike sportske dvorane zabilježile su sportiranje oboljelih i ne zatvaraju se. Ostaje također pitanje koje je veoma zanimljivo, a to je koliko je bilo novozaraženih nakon mimohoda u Vukovaru, ili pak ono na proslavi Torcide u Splitu. Svakako, da se odmah ovdje distanciram od zlih komentara koji će opravdavati mimohod u Vukovaru značajem Vukovara za slobodu Hrvatske, ili pak ljubavlju Torcide prema Hajduku, a što bi, kao, trebalo opravdati masovno okupljanje navijača u Splitu. Sva takva sportska i nacionalna okupljanja podržavam i rado im se pridružujem, i mimohodu i proslavi Torcide, ali ne sada, ne sada. Hrvatska je na rubu katastrofe, pandemija hara Hrvatskom kao nigdje u Europi, bolnice su prepune a broj umrlih se povećava.

O čemu se tu radi?

Prof. dr. sc. Vili Beroš kao ugledni liječnik, vodeći u Stožeru, ministar zdravstva i sve sposobniji političar, iz svog stana u Zagrebu u kojem ga još uvijek trese zaraza COVID19 ukazuje i pledira na samo jedno rješenje, a to je osobna odgovornost i ponašanje građana sukladno mjerama zaštite. Pitam se, da li je sve to učinkovito? Evo, najavljuju se i neke strože mjere, pa bi se trebali nadati boljim rezultatima. Da, neke mjere koje se provode u Njemačkoj i Francuskoj daju vidno bolje rezultate u tim državama, pa bi po nekoj logici tako trebalo biti i kod nas u Hrvatskoj. Hm,,,hm,,, vidite ja baš u to sumnjam. Zašto? Pa jednostavno zato, jer smo mi Hrvati ono što jesmo. A kakvi smo to mi Hrvati što me tjera da sumnjam u vidljive rezultate nekih novih mjera, a koje mnogi nazivaju „kamilica“? Pa idem malo analizirati tog našeg Hrvata, i onako, jednostavno, iskustveno, obrazložiti kakvi smo to mi Hrvati.

Dakle, uobičajeno je i ljudski slušati o sebi hvalospjeve. Gode za uši milozvučne pohvale poput „ti si pametan“, „ti si uspješan“, „nema boljeg od tebe“, „uzor si svakome tko te pozna“ i slično, ali u suštini to je pogrešno. Zašto? Eto, moje je mišljenje da je bolje iskreno ukazati na mane, a vrline cijeniti i razvijati, ali ne prešućivati mane. Kada pljušte hvalospjevi stvara se u nama lažno samopouzdanje, osjećaj veličine i ispravnosti do nivoa naše nepogrješivosti, osjećaj apsolutne ispravnosti i slično, a istina je uvijek drugačija. Nitko nije dovoljno pametan, dobar, mudar, odgovoran, ispravan, uzoran i slično, već je potrebno stalno preispitivati naše stavove i razvijati se da budemo bolji i bolji, a nikad nećemo biti najbolji. E tako je i sa Hrvatima kao narodom. Svakako, nije dobro generalizirati, jer narod je skup jedinki, dakle, hrvatski narod skup je Hrvata, ali je ipak moguće povući neke globalne zaključke i oblikovati osnovne karakteristike nekog naroda, pa tako i Hrvata. Na tom putu analize počnimo od onoga što je dobro i što oblikuje onu dobru stranu Hrvata.

Dakle, obrazložit ću ono osnovno što je dobro u Hrvata. Hrvati, promatrano u povijesti pa i sada, nikad nisu osjećali državu kao svoju, jer dok su razvijali svoje tri kraljevine da bi se konačno povezali u jednu kraljevinu, bez kralja, pripadali su nekoj drugoj državi, a ne svojoj. Ipak u Hrvatima se razvijalo domoljublje. To je domoljublje, odnosno njegov u snagu, naprosto bilo teško procijeniti, pa osobno znam da je i samom predsjedniku Tudžmanu, u jednom teškom trenutku donošenja jedne odluke, bilo teško zaigrati na kartu snage domoljublja. Ni strane sile kod predlaganja sporazuma Z4 o primirju i suživotu Srba i Hrvata smatrali su da će Hrvati biti poraženi ako ne prihvate model tog sporazuma, pa se desila Oluja, a njene rezultate ne treba sad tumačiti, jer, zna se. Domoljublje Hrvata je do granice osobnog žrtvovatnja. Nadalje, Hrvat je dobar radnik, cijenjen u svakoj državi u koju je morao otići i napustiti Hrvatsku i raditi. Svugdje je bio i ostao cijenjen. Hrvatski je narod zaslužio posebno poštivanje čak i od Vatikana, te je još u Srednjem vijeku hrvatski jezik bio jedan od četiri papinska jezika u tadašnjoj Europi. Hrvat je posebno kvalitetan i jak kada je najteže, kao što je bilo u ratu pa i sada u pandemiji COVID19, gdje se posebno ističu medicinske sestre koje, evo kako vidim u bolnicama u Zagrebu, a sigurno i drugdje, imaju po 7 dana noćni rad od 12 sati, i nema tu spavanja. Divim im se, kao i svim zdravstvenim radnicima ponaosob. Hrvat je empatičan te svaka akcija prikupljanja sredstava za neko bolesno dijete uspije. Hrvat je pametan i sposoban, ali ta pamet i sposobnost dolazi do izražaja tek izvan domovine, u nekim boljim uvjetima rada i života. Hrvat cijeni svoju obitelj i podržava klasičan odnos prema obitelji, u kojem „muž“ kao paterfamilias u sebi ima duboko usađenu brigu za svoju obitelj. Eto, samo kratko o osnovnim pozitivnostima Hrvata, ali ima toga još.

A što je kod Hrvata loše?

Nitko nije idealan, pa ni Hrvat. Dakle, Hrvati su u vremenu komunizma i one zle jugo-države pokazali svoje negativno lice, neki su se prodali onom komunističkom krvavom sustavu i surađivali su sa Beogradom protiv svojih sunarodnjaka. Hrvat je mučio Hrvata i to samo zato što je ovaj drugi istaknuo da je Hrvat i da hrvatski nacionalno razmišlja. Da, moram priznati, u bivšoj smo državi ja i cijela moja obitelj bili građani drugog reda, a u tome oni koji su nas mučili na sve neshvatljive nehumane i grozne načine, bili su Hrvati, a ne Srbi. Takvi Hrvati prodali su se za sitne povlastice, a bilo ih je relativno mnogo. Nadalje, kao i danas, ali još žešće nekada, hrvatska katolička crkva posebno je bila na zlu glasu, a vjernici su bili u strahu prikriveni bojeći se kazne. To se posebnom odnosilo na porodice sa visokoobrazovanim članovima obitelji, jer je vladala krilatica „proleteri i poštena inteligencija“. Sve su to provodili Hrvati, jer ona je Jugo-država bila mudra pa poradi podržavanja zajedničkog života Srba i Hrvata u Hrvatskoj, a za sve prljavštine koje su provodili razvili su veliku grupu svojih istomišljenika, prodanih duša. Također, Hrvati u svom tradicionalizmu, još uvijek imaju loš odnos prema ženama, kao i prema svima koji su „različiti“, a takav negativan tradicionalizam još uvijek čuvaju kao nešto što je dobro. Hrvati ne vole leadere, slijede pobjednike i klanjaju im se, ali se također vesele njihovom padu. Nivo znanja, kao i potreba za cijeloživotnim učenjem na niskom je nivou, dok istodobno, imaju o sebi jako visoko mišljenje. Ono što je također, promatrano u europskim uvjetima, jedna nepovoljna karakteristika Hrvata je nekultura, a koju mi nazivamo „balkanština“ ili bi rekli sami za sebe da smo „divlji narod“. Hrvati su obzirom na kulturu bitno različiti, te obzurom na veličinu grada razlikuje se i kultura. Ono što je jako važno je činjenica da Hrvati ne priznaju autoritete i rado žive po svojim uvjerenjima, odnosno, nisu disciplinirani.

I sad, kada sagledamo sve te karakteristike i sučelimo ih sadašnjem stanju pandemije u Hrvatskoj, kao i u drugim državama, onda onaj logičan zahtjev ministra prof. dr. sc. Vilija Beroša izgleda jako naivno i utopijski. Odnosno, zahtjev da „budemo odgovorni“, nosimo maske, ne družimo se u velikim grupama i drugo, naprosto je nemoguće tražiti od nas Hrvata. U velikom gradu to još nekako funkcionira, dok kako se veličina grada smanjuje tako i disciplina pada. Okrenimo se oko sebe pa ćemo vidjeti stalno kršenje mjera koje propisuje Stožer, a nadzora nad provedbom nema, kao ni kazni. Opet ponavljam da što je sredina manja i što je južnija, to je neodgovornost veća. Kako smo god na početku pandemije bili među najboljima u Europi po oboljelima tako smo se sad naprosto raspali a druge su države, i to one razvijene sada sa boljim rezultatima. Iako smo obrazložili ali pogledajmo gdje je problem. Ajde, ako je donekle razumjeti srednjoškolce koji su neodgovorni u provedbi mjera pa ne misle da zarazu nose svojim roditeljima i djedu i baki kod kuće, a sve poradi „lude mlade glave“, ali neodgovornost nalazimo i kod starijih. Nekultura i neodgovornost dio su našeg hrvatskog društva i svekolikog okruženja, i to sad plaćamo. Da li je moguće to mijenjati u kratkom roku, i ovaj „divlji“ narod učiniti odgovornim, bojim se da nije. Promatrati sa pozicije Zagreba naivno je jer Hrvatska je veća od Zagreba. Problemi su u županijama i u političkim sukobima na županijskoj razini, ne samo na nacionalnoj. Sa tim se problemom moramo suočiti, to shvatiti i buduće mjere prilagoditi profilu Hrvata, našeg hrvatskog čovjeka ovakvog kakav jest, jer rezultati borbe protiv COVID19 moraju biti bolji, i to hitno. Kao što vidimo, Vlada se trudi nabaviti preko 2 milijuna doza Oxfordskog cjepiva, ali već sada, unatoč nepovoljnim i alarmantnim rezultatima COVIDa19 u Hrvatskoj, čak 57% građana kaže da se neće cijepiti. Dakle, više od 2 milijuna Hrvata ostaju problem i potencijalno zarazi podložan dio hrvatske populacije. Ta populacija ostaje potencijalno žarište pandemije, što znači da COVID19 još dugo neće nestati iz Hrvatske. Sve nam to govori o neshvaćanju situacije u kojoj se nalazimo, iako je to gotovo neshvatljivo. To postaje veliki društveni problem Hrvatske i Hrvata, ali koji je znatno širi od društvenog,,, to je slika mentalnog sklopa, kulture i još mnogo čega svih nas Hrvata. Ali pitanje je tko sudjeluje u tom nepovoljnom razvoju Hrvatske, odnosno, da li je samo pojedinac, Hrvat, kriv ili je tu problem na jednoj drugoj strani. Da bi dao na to odgovor preći ću na jednu drugu temu.

Dakle, ovdje smo samo malo razotkrili profil Hrvatu, njegove dobre i loše karakteristike, ali ono što je činitelj zaostajanja i aktualnih problema su političari, i to ne samo ovi današnji, nego kroz cijelu hrvatsku povijest. Oni rijetki hrvatski političari i osvjedočeni domoljubi, bili su kvalitetni, kao što su primjerice braća Radić, ali nisu doživjeli duboku starost. Kvalitetni su političari loše završili, jer su ipak bili usamljeni i nedovoljno jaki. Naprosto je neshvatljivo kako se Pribičević našao na vlasti u Hrvatskoj koju je, uz podršku velikih sila, predao Srbiji. Neshvatljiv je niz loših povijesnih odluka, kao primjerice predaja hrvatske krune u 16. stoljeću te zatim „skakutanje“ između Ugarske i Austrijske krune, kao i pokret za izdvajanje iz sastava Habsburške monarhije da bi uletjeli u za nas pogubnu Karađorđevićevu monarhiju. Sam Bog je očuvao Hrvatsku da ipak ne nestane sa karte Europe, jer sve je bilo stalno usmjereno protiv njene državnosti, a njeni političari pokazali su se nedorasli zadatku zaštite hrvatske države. I sad, evo nas danas u našoj državi i prilikama kakve jesu u Hrvatskoj. Pušemo na Plenkya, nalazimo mu mane, a kad se pita „tko bi ga mogao zamijeniti“, ili sugovornici ostaju bez riječi, ili pak kažu ono suludo hrvatsko „pa ja bi bolje“. U svemu tome ova država pluta po uzburkanom moru aktualnih problema koje ne zna riješiti nego samo gomila zakone, pa eto, sve je po zakonu, a ništa ne valja. Evo, primjerice, hajka je na Milana Bandića, napravljen je i film o „Kumeku“, a on je na otvaranju bio prvi kupac,,, ha ha ha ha… Afere oko Bandića samo se nižu, evo tu je i velebna Žičara koja je svojim računom probila početnu kalkulaciju do nivoa koji je teško objasniti i opravdati. Eto, tu je, kako čujem, i neko izvješće koje traje 7 sati, ali sve se odvija po sistemu „tresla se brda, a rodio se miš“. Ali, kako izgleda, sve je opet sukladno zakonu, odnosno, bila je pandemija i radovi su postali skuplji (enti bokca kak je to,,, e pa tak je to kumek moj lepi J), ali eto, sve je legalno J. I sad, krenuo je napad na Bandića, ali mi se čini da je sve to u konačnici pravi primjer „prazne puške“, a zašto? Pa jednostavno, naš je sistem za kojeg znamo koliko je (ne)učinkovit, sistem koji se može nazvati sistem „držite lopova“. Dakle, nema sustava nadzora, a rekao bi ponajprije znanja. Ponašamo se na način da čekamo rezultate, a onda kad je već kasno vičemo kako se krade, kako korupcija raste i slično, a istina je u nepostojanju kvalitetnog modela upravljanja, odnosno znanja. Pitam se, gdje je u svakoj, posebno državnoj i društvenoj investiciji investicijski menadžment, risk menadžment i controlling? Kako je moguće da se društvena i državna investicija ne postavi kvalitetno, a zatim ne nadzire sve do njene realizacije? Zašto je takav sustav obavezan i učinkovit u razvijenim državama EUa, a kad nas ga nema? U tako postavljenom sustavu risk menadžmenta i controllinga probijanja budžeta investicije ne može biti, a ako se i pojavi potreba za revidiranjem neke stavke, onda se taj problem rješava odmah i transparentno, a ne na kraju kad se investicija završi i kad dođu računi na naplatu. Tada je kasno. Zar je to tako teško postaviti? Zar je teško učiti od drugih (sigurno ne u Hrvatskoj nego učiti iz prakse investicijskog menadžmenta izvan Hrvatske) koji taj posao dugo i kvalitetno rade, i to bez rebalansa? Ostaju samo dva alternativna odgovora, (1) ili smo zaista u cjelini „lupeško društvo“, (2) ili smo pak totalne neznalice? Što smo to mi u Hrvatskoj? Odgovorite mi gospodo političari, kako vladajući tako i oporba,,,

I na kraju jedna sličica nas i naše gospodarske politike koja je isprepletena sa zakonodavnim i sudbenim sustavom pa imamo stanje kakvo imamo. Dakle, znate li koliko imamo sudskih vještaka za procjenu realnosti šteta menadžmenta obzirom na odluke menadžmenta? Imamo samo jednog. A znate li koliko je taj vještak do danas unatrag desetak godina koliko postoji dobio na vještačenje predmeta od Suda? Niti jedan! Treba li to komentirati? Mislim da ne treba…

Ne znam da li je ovdje mjesto za kazati „oprosti im Bože ne znaju što rade“!

 

Prof. dr. sc. Tihomir Luković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika