Podjeli
  • 5
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    5
    Shares

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu!
SVJEDOK VJERE” MIROSLAV BULEŠIĆ- SVJEDOK KRISTOV”
Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski
svećeniIci na obljetnicu njegove smrti 24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu
!
Ubijen je zvjerski u ime komunističke ideologije iz mržnje prema vjeri-in odium
fidei, a mučeničku smrt je podnio u ime ljubavi prema vjeri-in amoren fidei.
13.svibnja 1920.godine rođen Bl.Miroslav Bulešić
Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u istarskom selu Čabrunići ,župa
Svetvinčenat
od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u
Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja
tvoja”
kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup
preporoditelj
Juraj Dobrila. Već u 10-toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno
školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god
1931/32
gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika
Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939
godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine, gdje je studirao na Papinskom
sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije
Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko
pulskog biskupa vratio se u Istru.
Zaređen je za svećenika 11.travnja
1943 god. u župnoj crkvi u
Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom
dnevniku “Moja majka, otac i braća su
plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti
njihova svojina i počimao je biti stvar
Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu
uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi
volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u
Baderni, gdje se zdušno trudio u svom
pastoralnom djelovanju U to vrijeme
rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.
Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i
Hrvatu i Njemcu i Talijanu” Tim je stavom
stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ”
Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na
vjeronauku, organiziranjem pučkih misija
oživljavanjem pobožnosti, naviještanjem
evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke
partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa
Broza Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946
godine hrabro svjedočio sa
propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”
Naravno da se njegove propovjedi nisu
svidjele novoj komunističkoj vlasti , a
napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik
komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić
huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je
odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
” U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru”
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u
Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim
generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima
za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.
Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora
sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima
dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl. Alojzija Stepinca u Lepoglavu
,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili. Bulešić je zrelo
sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u
Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić
pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik
znači- biti mučenik”
U kolovozu 1947 god.Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i
tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons.dr.Jakoba
Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu dijelile sv. Potvrde bilo je puno kandidata po svim
župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu
crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi
spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Ubijen ubodima noža u grlo, prije smrti zazivao je “Isuse, primi dušu moju”
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li
se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire” i nije htio odustati od
Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića),
Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u
napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su
“nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica
Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno
zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do
5 mjeseci zatvora.
Mons.dr Jakoba Ukmara teško su pretukli i ostavili u lokvi krvi misleći da je
mrtav.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio.
Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima
očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se
cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere po skrivećki pokopan u
Lanišću.
” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić
Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji
je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara
bl.Miroslava Bulešića.
Tek su se od 2003 njegovi posmrtni ostaci koji su bili preneseni u župnu crkvu u
Svetvinčentu, mogli obilježiti i imenovati, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj
zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom
sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili
sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u
komunističku sudnicu.
28.rujna 2013.godine u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je
Miroslav Bulešić Blaženikom!
“Bulešić nosi poruku mira i bratstva kojom nam želi reći: ‘Ja jesam ubijen, ali
nemojte se više ubijati’. U tom smislu Miroslav Bulešić je narodni heroj, a ne
samo heroj Crkve”, rekao je papin izaslanik kardinal Angelo Amato.
Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim
ubojstvom trojice svećenika, trebalo je odaslati zastrašujuću poruku Istri, cijelom
hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi – nema šale s komunističkom Partijom,
ideologijom i partijskim vodstvom. .U Istri je ubijeno 15 svećenika i 3 bogoslova !
Antifašizam u Istri je čista floskula vladajućeg IDS-a
“Istra u vrijeme Bulešićeva ubojstva nije bila antifašistička”, rekao je doc. dr. sc.
Ivan Milotić, docent na Katedri za rimsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu. dr. Milotić autor je vrijednih izdanja iz domene povijesti, napose
povijesti Crkve u Istri.
“Antifašizam u Istri potječe prije Drugog svjetskog rata. To je zapravo bio otpor
fašističkoj kraljevini Italiji, a predvodilo ga je istarsko svećenstvo. I zapravo kad
govorimo o antifašizmu, o njegovim korijenima u Istri govorimo o otporu kojeg
je istarsko svećenstvo iz Istre pružalo talijanskom okupatoru. “To je bio istinski
kršćanski antifašizam, a ne izmišljeni komunistički.
Godine 1947. kada je Bulešić ubijen, ni tragova pravog antifašizma u Istri više
nemamo. To je najbolje vidljivo na Pazinskim odlukama kojima je Istra
priključena Hrvatskoj – gdje je zapravo prva odluka donesena u Pazinu, 13, rujna
1943.godine, odmah nakon kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine, a zatim je u
Otočcu bitno izmijenjena, i kasnije iznova proglašena u Pazinu 25.rujna iste
godine, da bi istarski komunisti taj dan uzeli kao Dan Istarske županije. U to
vrijeme 1947. godine, Komunistička partija u cijelosti je preuzela kontrolu
ondašnjim društvenim i političkim životom. Stoga je tumačiti antifašizam u to
vrijeme, u kontekstu Bulešićeva ubojstva, pogrešno. Zapravo, radi se o čistom
komunizmu, a sam čin u Lanišću na Ćićariji, predstavlja ubojstvo kojemu je
zapravo jedini cilj bio – činiti zlo isključivo radi zla. Ubojstvo Miroslava Bulešića
zapravo nije bilo motivirano oslobođenjem, antifašizmom – nego čistim
osjećajem mržnje prema Crkvi. I u tom kontekstu treba sagledavati događaje na
Ćićariji, nikako u kontekstu antifašizma nego kontekstu komunizma,
prosovjetskog komunizma i brojnih zločina koji su se u to vrijeme događali diljem
Istre.
Povezanost Bl. Miroslava Bulešića i Antuna Milovana
Govor vlč. Ilije
Jakovljevića uz
promociju
knjige Milovani – za
vjeru i narod koju je
organizirao Hrvatski
katolički zbor “MI” –
Istra (Pula, 20. veljače)
Antun Milovan,
istarski narodnjak,
zauzeti pastoralni
suradnik svećenika,
duhovna vertikala
obitelji i sela, odgojen u kršćanskom duhu neće se dati podjarmiti niti jednom
sustavu u 20. stoljeću koji je duboko bio antiljudski i antikršćanski.
Antun Milovan najprije postaje suradnik svećenika Ivana Pavića kad mu pomaže
u apostolatu katoličkoga tiska, o čemu svjedoči Danica iz 1927., kad Antuna
navodi među povjerenicima za katolički tisak (Hrvatski katolički tisak). Duh
narodnjaštva Antun upija od istarskih svećenika te postaje jedan od njih. Istarski
antifašizam duboko je u sebi narodnjački i klerikalni, počiva na evanđeoskim
vrednotama te je izvorni istarski antifašizam civilizacijsko dostignuće na
zasadama evanđelja. Antun je antifašista, te mu je stran svaki oblik fašizma,
nacizma i komunizma. Što bi trebalo biti svakom vjerniku koji svoj život temelji
na evanđeoskom nauku. Istarski svećenici, „Glasnik Srca Isusova“ iz Zagreba,
Katolički tjednik i drugi tisak oblikovati će ne samo duhovni profil Antuna nego i
njegov svjetonazorski. On je u svojoj sredini bio apostol katoličkoga tiska
te monolitni stup čistoće vjere i njezin navjestitelj u izuzetno teškim vremenima.
Antun je kao zauzeti vjernik nedjeljom i blagdanom predvodio pučku pobožnost
uz moljenje krunice i pjevanje crkvenih pjesama u obližnjoj crkvi sv. Germana.
On se svojim pastoralnim djelovanjem nameće kao duhovni lider tog kraja te će
uživati veliki ugled među mještanima, što se posebno vidi kad u ime svih vjernika
pozdravlja nove svećenike kad dođu na službu. Antun je čovjek kontemplacije te
vjeru ne živi na način obdržavanja određenih crkvenih propisa već vjera oblikuje
njegov život i iz vjere djeluje. Dana, 6. rujna 1940., Antun Milovan sa svojom
obitelji se u prisutnosti župnika, o čemu postoji pisana potvrda, posvetio
Presvetom Srcu Isusovu.
Antuna u njegovom djelovanju podržavali su svećenici: Ivan Pavić, braća Cukarić,
Miroslav Bulešić, Božo Milanović ….
Obitelj Milovan i Bulešić bili su i rodbinski povezani. Od samog početka ove dvije
obitelji proživljavaju sudbinu istarskog čovjeka kojeg je ugnjetavao fašizam a
poslije i komunizma. Međutim, od mlade mise, zasigurno i prije, pa do današnjeg
dana isprepleće se život ovih dviju obitelji. Na koji način? Osim što su rodbinski
povezani, posjećivali se i pripadali istoj Župi i dijelili sudbinu 20. stoljeća; njih još
nešto više povezuje: mučeništvo i vjernost Crkvi i svom narodu.
Na večeri kod mlade mise vlč. Miroslava, u ime rodbine svoju čestitku je izrekao i
Antun Milovan, koju je napisao putujući vlakom u Pulu na posao. Samo nekoliko
citata iz čestitke: „Zahvaljujem Svevišnjem, s tobom, što se udostojao izabrati
tebe iz naše porodice… Ti, novi Kriste, stajat ćeš čvrsto na braniku, kao
nepomični stup, upirući prstom tamo gore otkuda jedino nam može doći pravi
spas i blagostanje…. (U istinu Miroslav je stajao kao stup, 23. kolovoza 1947. u
župnoj crkvi u Buzetu kad nije dopusti da komunisti oskvrne svetohranište, tad
im je poručio: možete samo preko mene mrtva). Svoju čestitku Antun je završio
riječima: „Živio Krist Kralj. Živjela naša sveta vjera. Živio naš mladomisnik. Živjeli
naši svećenici. Živjeli naši bogoslovi i sjemeništarci. Živjela naša domovina.“
Sve sudionike ove mlade mise, svećenike i Antuna Milovana, Ivan Motika će
opisati kao narodne neprijatelje. Za njega je mlada misa već u travnju 1943. bila
neprijateljski čin. Nekoliko njih s ove mlade mise je ubijeno: vlč. Miroslav Bulešić,
vlč. Ratimir Beletić, Antun Milovan.
Antun Milovan, početkom 1944. ide iz Poreča parabrodom u Trst i od vlč. Bože
Milanovića preuzima hrvatske zidne kalendare koje poslije dijeli. Tad su
komunističke vlasti u Istri za glavnog neprijatelja naroda držali vlč. Božu
Milanovića, vlč. Zvonimira Brumnića, vlč. Miroslava Bulešiać i tražile njihovu
glavu. Svaki onaj tko je s njima bio povezan bio je njihov neprijatelj. Antun u
svom pismu bratu Mihi ovako opisuje komunističko djelovanje prema
svećenicima: „Zlo se piše po svoj Istri, a osobito si svećenici postali ‘banditi’ (kao
su ih nazivale komunističke vlasti). Bože pomozi i rasprši sotone!“
Antun Milovan bio je uhvaćen 22. ožujka 1945., samo par tjedana prije završetka
drugog svjetskog rata i ubijen od partizana. Kad su navečer došli po
njega oznaši pisao je pismo sinu Miroslavu koji je bio u sjemeništu u Poreču. To
je pismo puno vjere i povjerenja u Boga ali i spremnost na križeve i vjera u
uskrsnuće s Kristom. Anton je osuđen s krunicom u ruci izgovarajući
riječi: „Umirem za svoj narod i za svoju vjeru!“
Sudbinu svog govornika s mlade mise doživio je i bl. Miroslav Bulešić. Bio je
ubijen od istog sustava nakon dvije godine od završetka drugog svjetskog rata,
zaklan nožem nakon krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947. Tko je Bulešića zaklao
znamo. Ali i vlč. Miroslav kao i Antun Milovan imali su puno zajedničkog: ubijeni
zbog vjere. Za Antunov grob ni danas ne znamo, a Bulešićevoj majci nisu dozvolili
da sina pokopa u Svetvinčentu već je bio pokopan u Lanišću. Nakon 11 godina su
dozvolili da se tijelo bl. Miroslava prenese u Svetvinčenat, ali na grobu nije smio
biti nikakav znak; čak ni ime ni prezime. Partizanski tisak je nastojao obojicu
ocrniti i opravdati one koji su počinili zločin.
Nije bilo lako obitelji Milovani i Bulešić; znali su da imaju mučenike vjere (in
odium fidei) a vlast ih držala za zločince. Međutim, obitelj Milovan, djeca od
Antuna nisu pokrenula proces za proglašenje svog oca blaženikom, nego su
nastavili proces za vlč. Miroslava Bulešića. Antun Milovan je u ime rodbine
pozdravio i čestitao mladomisniku Miroslavu; a u ime Katoličke Crkve, napose
Crkve u Istri nastavio je proces za proglašenje Blaženim Miroslava, Antunov sin
Ivan kao biskup porečki i pulski. Jedan od prvih dekreta, odluka, bila je
imenovanje novog postulatora za proglašenje Sluge Božjeg Miroslava Bulešića
blaženim. Pitanje tko će taj posao odraditi? Kocka je opet pala na Milovane; na
drugog sina Antuna Milovana, Vjekoslava. Mons. Vjekoslav svojom stručnošću,
ali i osobnim poznavanjem bl. Miroslava doveo je dijecezanski postupak do kraja
te nastavio biti pomoć mons. Juri Bogdanu u rimskom procesu. Antunovi sinovi,
Ivan i Vjekoslav, svojim radom dali su najveći doprinos da Sveti Otac proglasi vlč.
Miroslava Bulešića blaženikom Katoličke i Apostolske Crkve. Mučeništvo koje je
živjela obitelj Milovan, koje i danas živi zbog nemogućnosti da joj se kaže gdje su
zemni ostatci njihova oca, dovoljno govori o jačini duha prošlosti. Biskup
Milovan, poput svog oca Antuna bit će spreman dati svoju žrtvu za svoju Crkvu i
svoj narod.
Završavam ovo kratko razmišljanje s pitanjem: Zašto je ubijen Antun Milovan?
Odgovor na to pitanje dao je don Rudolfo Toncetich: „Ubijen je, jer je bio svet
čovjek!“
Komunizam kao ropstvo, Partija je bila gospodar duha i tijela čovjeka
Samo je mržnje potaknula ubojice, mržnja zbog vjere, zbog zla koje je donio
komunizam, koji nije dopuštao nikakvu vjeru, nikakvo samostalno i osobno
razmišljanje, jer je Partija bila njihova majka, otac, djeca i vjera. Partija je bila
gospodar duha i tijela čovjeka u komunizmu, čovjek je bio rob Partije, Partija je
mislila za sve članove i sve građane . Što je pojedinac u odnosu na snagu
komunističke partije? Partija ga je smjela ubiti duhovno i tjelesno, ako je skrenuo
sa njenog puta. Sljednici Komunističke partije stalno ponavljaju istu mantru, da
su donijeli slobodu i humanizam, a ne vide da su zapravo donijeli ropstvo, gore
nego u robovlasničkom društvenom uređenju, ropstvo gdje je gospodar-Partija
odlučivala o životu i smrti svakog pojedinca u Državi.
Robovlasnik je oslobađao svoje robove, postali bi slobodnjaci i nitko ih više
nije smio potjerati u roblje, ali komunistička Partija nije nikada oslobodila nikoga
svoje ideologije, nikoga pustila iz svojih kandži. Dan danas su njeni sljedbenici
duhovni zarobljenici njene ideologije. za razliku od vjere u Isusa Krista, koji
je radi nas ljudi podnio mučeništvo i dao nam slobodu i ljubav, bezgraničnu
ljubav prema Bogu i prema svakom čovjeku!

Lili Bencik/hrvatskepravice


Podjeli
  • 5
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    5
    Shares
  •  
    5
    Shares
  • 5
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika