By Mnogi su u tom podrumu izdegenečeni i isprebijani na mrtvo ime i zbog neke pjesme ili riječi, tako da ih ni rođena majka nije mogla prepoznati. Tu su dobili grdne batine i regruti iz Brišnika koji su, kao golobradi mladići na odlasku u vojsku, kođoja slavili i pjevali gange hrvatske pjesme, koje su bile zabranjene pjevati i radi kojih se išlo na robiju. Pjevali su sve dok ih nisu uhitili.
Drugu Titi kupit ćemo fiću
A mercedes Anti Paveliću.
Ja ustaša ćaća komunista
Ubit ću ga Isusa mi Krista
Sveti Ante kad ćeš u ustaše
Da vratimo što je bilo naše
Prde švraka pade petokraka
Osta slova što je Ante kovo
Bište cure eto Marijana
Kita mu je triput švajsovana
Na suđenju, priča sudac Kolak, sve se usmjerilo na Marijana Tomića, koji muca kad govori, ali kad pjeva, ne muca. Marijan je bio malo na svoju ruku, krivo nasađen, kako se za neke ljude kaže koji nisu posve svoji, pri pameti, pak nije znao kalkulirati, ni lagati; nego je govorio sve kako je bilo i što je tko pjevao. Priznao je da su fratra, župnika fra Jozu Zovku otjerali vulgarnom, morbidnom pjesmom, jer ih je molio da se raziđu i da ne pjevaju ispred crkve i župnog dvora pjesme koje vrijeđaju i Boga i ljude, zbog koji mogu završiti u zatvoru. Župnika su zgrozili i otjerali groznom, morbidnom pjesmom.
Na nebesim nastala je zbrka…
Marijan je pjevušio sve odreda pjesme koje su pjevali, pa kad ga sudac pitao jesu li pjevali pjesmu Marjane, Marjane…, on je odgovorio da jesu. I dok je sudac očekivao onu staru i dobro znanu dalmatinsku, hrvatsku domoljubnu pjesmu, ili našu, lokalnu verziju, duvanjsku, Marijan je nasmijao do suza suca i porotu pjevušeći.
Biiište cuuure eto Marijana
kita mu je triput švajsovana.
Sudac je naredio da ga udalje. Dok su ga odvodili iz sudnici, okrenuo se Marijan i s vrata dobacio sucu:
Drug, sudija, zamisli da nije švajsovan?
Sudac je doslovno izgubio strpljenje i maršnu ga, a onima koji su ga odvodili iz sudnice dao je znak da ga ručno obrade kako dolikuje u takvim prilikama.
U vlažnoj, memljivoj i hladnoj prostoriji gdje su Andriju bili zatočili, Marijana su žestoko degenečili.
Tri dana i tri noći držali su Andriju sama u polumračnoj prostoriji s prozorčićem koji se gotovo naslanjao na zemlju. Nitko mu nije dolazio, niti ga obilazio. Nisu ga ni batinali, ni ispitivali. Čudno!
Prostorija je bila duga pet metra, a široka tri, pa je mogao malo protegnuti noge, idući od jednog do drugog zida. U kutu sobe željezni krevet na kojem je bio prljavi madrac i još prljavija deka i ništa više. Kad je morao ići da se olakša, udarao je šakom u vrata, a policajac bi ga svezanog vodio do nužnika i šutke vraćao natrag. Za iskusnog zatvorenika Andriju, koji je na Golom otoku prošao svakojake muke, ova je bila posebna. Nitko s njim nije komunicirao i uzalud je vikao da ga puste na slobodu, da mu kažu radi čega su ga opet zatvorili, ili da mu dopuste odvjetnika. Bio je blizu rodnoga doma, niti tri kilometra do svog sela.
Četvrtog dana tamnovanja u duvanjskom zatvoru u tu čamljivu, memljivu, vlažnu i polumračnu prostoriju s čađavom žaruljom koja je i danju i noću žmirkala, ušao je komandir milicije, drug Đorđe i rekao mu da je slobodan, da može ići kući.
– Najbolje će biti, i za tebe i za nas, da se praviš kao da se ništa nije dogodilo, kao što i nije. Ovoga puta imao si vrašku sreću, a neću ti reći tko se od važnih drugova zauzeo za tebe da te pustimo. Da se mene pitalo, odavde ti živ nebi izišao. Ima si sreće ovoga puta.
Nikad Andrija nije doznao tko se to tako moćan zauzeo za njega i nije dao da mu napakuju iz njihova bogatog komunističkog, udbaškog arsenala i vrate ga na Goli otok. Nije radio za njih, što se ne može reći za neke druge robijaše, pogotovu one koji su pušteni kući prije isteka predviđene kazne. Ili,oni koji su poslije robije dobili pasoše
i putovali na studijaska putovanja, kao Vice i još neki…
Mnogo godina kasnije, prva nedjelja, poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine, kum i ja izišli smo iz stolne zagrebačke crkve, katedrale, nakon pučke mise, krenuli na kavu i, kad smo prelazili glavni gradski trga u Zagrebu, presreo nas je neki nepoznat čovjek i zaskočio riječima:
– Oprostite, jeste li vi Andrija?
– Da, ja sam Andrija – rekao je kum.
Čovjek ga je pogledao i prepoznavao, dok je Andrija njega odmjerio od glave do pete, pa kad su shvatili da se poznaju, čovjek se nasmiješio i jetko, kratko odsjekao:
– Andrija, ona zmija nije imala zube.
– Šta si rekao!? – Andrija je bio iznenađen i uzbuđen.
– Sjeti se Andrija kako je drug Raša, zapovjednik zatvora, zvao zmiju, – kazao je kratko i udaljio se od nas.
Bio je to jedan od čuvara na Golom otoku, a Andrija ga je ipak uspio prepoznati i sjetiti se da su ga zvali Bucko, zmiju – kreza. Ostavši zapanjen od teške spoznaje o zmiji, Andrija je počeo svoj dugi monolog.
– Zmija nije imala zube, kume moj. A svaki koji je bio s njom u samici, nije znao, pa je u strahu od ujeda potpisao taj njihov prokleti prazan papir. Sad ti je jasno da je i meni jasno, a nadam se da će biti i tebi, da su oni koji su potpisali te čiste hartije, kako ih je zvao drug Raša, po izlasku s robije, radili za njih, jer su potpisivali te čiste papire na koje su drugovi, nakon potpisa, dodavali što će dotični za njih radit, kao njihov čovjek od povjerenja. Uh, majku im komunističku. Zato je onaj razbojnik zvao zmiju – kreza. Nisam to tada skužio. Moš’ zamislit, ti sam samcat, gol do pojasa, s poskokom u samici, u mraku i muku, a mrak je tako gust, kao da si u rogu. Tako su drugovi prisilili neke slabiće da pristanu na sve što od njih hoće. Kad nekoga slome, rade od njega što hoće.
Malo je zastao, kao da želi predahniti, ili, kao da se umorio od vlastitih riječi, koje su u meni budile znatiželju i izazivale nelagodu.
U lijepoj i nesretnoj zemlji, na nekom paklenom otoku, u hrvatskom moru u kojem ima tisuću čudesno lijepih otoka i otočića, sika i grebena, većina naseljenih i samo taj goli, pusti otok, bez vegetacije, bio je mučilište za one koji nisu mislili kao drugovi. Na tom golom, pustom, paklenom otoku u neko pakleno vrijeme, živjeli su zajedno patnici, stradalnici za slobodu,vjeru i naciju, i neki pakleni ljudi, drugovi, koji su provodili neki pakleni plan, kažem i ne lažem, na nekom paklenom otoku, živjeli su neki pakleni ljudi, koji su mučili i ubijali druge ljude samo zato što nisu mislili kao oni, što su voljeli svoju hrvatsku zemlju i svoj rod i narod, svoju vjeru, svoju prošlost, svoj jezik, svoje običaje, svoje svetinje, a oni su sve to dovodili u pitanje u ime neke njihove ideje, nekakve njihove internacionale, komunizma i marksizma, lenjinizma, staljnizma; one partizanske zlotvorevine koju su najprije zvali Federativna, pa Narodna, pa Republika Jugoslavija, a potom nekakva socijalistička, samoupravna, nesvrstana… Ja ne znam jesu li ovi oko nas svjesni, neke drugarice i neki drugovi, neka nova gospoda, da je više nema, da je krepala i da ono što je od nje ostalo, smrdi kao krepalina, lešina, strvina…
– Mislim da neki još nisu.
– I dok je krepavala i živa se raspadala kao strvina, zaudarajući do neba, mnogo je ljudi stradalo u tom njezinu smradu. Sad smo u Zagrebu, na ovom trgu, a zamisli da sam ovo što sada govorim, rekao u vrijeme dok je bio živ voljeni vođa i drug nad drugovima, najstarija ljubičica na svijetu, zvana drug Tito, a neki od njegovih žbira čuo i otkucao me, odgulio bih bogme još nekoliko godina. Kako je lijepo što ga više nema među živima. Veliki drug je postao veliki politički mrtvac. Ima li veće sreće od ove spoznaje da ga više nema, da je sada svaki živi čovjek slobodan, kad živi u zemlji slobodnih ljudi. Baš mi je drago što ću ostatak života proživjeti u slobodnoj i samostalnoj, neovisnoj državi Hrvatskoj, u kojoj mogu reći što mi se govori, zapjevati što mi se pjeva, ići kud me volja, živjeti kako mi se živi…
I dok smo išli prema Opatovini, kaficu na Docu, odnekud je banuo Ivan i ja sam ga pozdravio onako s nogu, predstavio kumu Andriji tako da sam ga pomalo u šali, a pomalo u zbilji nazvao generalom vojske koja će uskoro doći iz davnog sna u zbilju, a on je odbrusio:
– Kakav general. Već si mi time dosadio!
– Kako stvari idu, ti bi stvarno mogao postati general.
– Otkud ti to i zašto fantaziraš. Rekao si sam da sam dobar pjesnik i ne trebaju mi nikakvi činovi. Izbori su sretno i uspješno prošli, prošao je referendum o narodnoj želji za samostalnošću i, sada je jedino važno da Hrvatska bude slobodna, da se posve odcijepi od proklete Juge i da jednom živimo kao slobodni ljudi, svoji na svome.
– Slažem se posve. Ne ljutiš se valjda što se šalim. Nekako mi izletjelo kad sam te nazvao generalom. Baš je to zgodno, što kažeš, generale, a, stari moj!? Nisi ti prvi hrvatski pjesnik koji je general. Od čobana do generala, pa to je fantastično. Nego, šalu kraju, Ivane. Što će biti? Kako će sve ovo završiti, stari moj?
– Dobro i u našu korist. Jest da će biti pakleno i teško, ali izvući ćemo se nekako, pomoći će nama u našoj borbi za slobodu naroda i nevisnost države Ujedinjeni narodi i naši povijesni i prirodni prijatelji.
– Bože daj, daj da tako bude kako ti kažeš. Znaš onu našu, narodnu: Uzdaj se use i u svoje kljuse! Vidim da ti se nekud žuri. Čujemo se telefonom. Ili, bolje, vidimo se sutra tamo gdje obično pijemo kavu sa Nevenom i Božom. Bog, generale! – kazao sam kroz blagi smijeh.
– Bog, bojniče! – uzvratio je jetko Ivan zvani general. Ja sam njega proglasio generalom, a on mene bojnikom. Godilo mi je to. Biti bojnik hrvatske vojske, nije mala stvar. Kakva šteta što to nije bila zbilja.
Nastavit će se
Ante Matić
