By Podjeli
Bio je to rujan 1993. u malom zaseoku Grabovica, pored Jablanice.
Mladenka se nalazila u kući sa svojom obitelji, ocem, majkom, bakom, djedom i dvojicom braće.
Tog rujanskog dana nitko od obitelji Zadro nije slutio kakva stravična sudbina iza ugla vreba na njih, kao i na njihove Grabovčane.
Mučnu rujansku sparinu odjednom je otjerala smrtna hladnoća koju je sa sobom donio IV. korpus Armije BiH.
Tristo Ćelinih i Cacinih zvijeri napravili su zvjerstvo nezamislivo ni najpomračenijem ljudskom umu.
Trideset i troje Grabovčana, Hrvata, mučeno je, zaklano, razapeto, živo spaljeno i silovano.
Tijela su završila u Neretvi, a glave su nabijene na kolac.
Čuli su se i rafali koji ovog puta nisu bili ispaljivani u zrak, već su poput koplja u Isusovu boku bili ispaljeni u već umorena i izmučena tijela nevinih ljudi.
Začulo se kucanje na vratima, kada su dvojica ušla u kuću obitelji Zadro.
Prvo su izveli Mladena, njegovu majku i oca.
Mladenka, majka Ljubica, kao i braća Goran i Zoran potražili su zaklon.
Čuo se rafal, pa ponovno rafal, zvukovi koji su ulijevali strah u kosti i ledili krv u žilama.
Dječak je pretpostavio kakva sudbina je snašla njegova oca, baku i djeda.
Smrad smrti širio se selom.
Dječak je zamolio mamu da se sklone zajedno s bratom i sestrom.
Majka, baš kao i svaka druga majka tješila se da je to još jedan običan dan s obzirom na to koliko se vojnika izredalo u Grabovici.
Majka Ljubica nije ni slutila da su rafali koje je čula ugasili život njene obitelji, kao i njenih susjeda, majci ni na kraj pameti nije bilo da su ona i njena Mladenka iduće koje će stići nezapamćeno zvjerstvo.
Vojnici su došli po Ljubicu i Mladenku.
Ljubici je tada već bilo jasno kakva sudbina čeka nji i njenu djevojčicu.
Prigrlila je tako Ljubica svoju malenu djevojčicu najjače što je mogla.
Dijete je bilo prestrašeno, treslo je, a jadna majka je na sebi osjetila svaki otkucaj srca svoje djevojčice.
Ne brini Mladenka, uskoro će sve prestati, prestat će bol, patnja, strah…
Malo tijelose tada zauvijek umirilo, srce Mladenks i njene majke ugasio je rafal kojeg je ispucala jedna okrutna, hladnokrvna zvijer.
Posljednje misli majke bile su uz malenu Mladenku i dvojicu dječaka koji su izbjegli masakr i postali živi svjedoci nezapamćenog zvjerstva.
Mladenka, četverogodišnji anđeo, sada je zajedno sa svojom obitelji na nebu.
Od tamo pazi na svoju braću, a njena rodna Grabovica danas ne postoji.
Tamo su samo ostale ruševine kuća koje su nekada bile pune života.
Ostala je tuga, bol, jauci i smrt, kao i želja za pravdom koja nije nikada dostigla počinitelje ovog pokolja, a na tu nepravdu nas podsjeti malena Mladenka svakog devetog rujna.
O Mladenki danas malo tko zna da je postojala, malo tko zna da je njen mali život obilježen ratom.
Ne znaju ljudi da Mladenka nije imala vremena za igru i normalno odrastanje, ne znaju vjerojatno ni da joj je majka svaku uspavanku pjevala sa strahom kao da je posljednja.
Tko zna koliko je malo dijete patilo i kako joj se tijelo treslo od straha na svaki zvuk rafala koji je dopirao do njenih ušiju.
Ne pamte ljudi Mladenku, malo tko od vrlih relativizatora i povjesničara zna za muke ovog nedužnog djeteta, kao i njene obitelji.
Od Mladenke je ostala samo slika djevojčice s pletenicama u plavoj haljinici kako leži u lovki krvi.
Slika koja nas sve tjera da pustimo suzu i da nam se srce raspukne od boli.
To je slika djeteta kojeg se danas malo tko sjeti, djeteta čiji je jedini grijeh bio taj što je bila Hrvatica, a čije su male ruke na putu prema nebu stisle svoju mamu toliko jako da je i sam Bog na nebu pustio suzu.
To je priča o Mladenki, djevojčici zbog koje se raspukne i najtvrđe srce, i zbog koje se danas rijeka Neretva smrzne svaki put kad proteče kroz Mladenkinu Grabovicu da je se ne zaboravi…
Iva Svaguša
Podjeli
