Ekonomska (ne)otpornost Hrvatske…

Razni pojmovi kruže političkim krugovima i predstavljaju se hrvatskoj javnosti s različitim ciljevima, a ponajprije kako bi se istaknuli dobri rezultati hrvatskog gospodarstva. Svakako, pojam „dobrog“ relativan je. Primjerice, treba priznati da se Hrvatska polako razvija, što je dobro. Međutim, ono što nije dobro jest činjenica da se prema dinamici razvoja Hrvatska i nadalje ne odvaja od dna ljestvice država u tranziciji Europske unije. U tome joj „pomažu“ Rumunjska i Bugarska, koje se još uvijek nalaze iza Hrvatske, pa ona ipak nije posljednja. Ipak, brojni su razlozi zbog kojih su zahtjevi za boljim razvojem potpuno opravdani, ali na tom putu postoje mnoge prepreke koje Hrvatsku sprječavaju ostvariti taj objektivno očekivani napredak.

Sukladno navedenome, u ovom ću tekstu obrazložiti pojam ekonomske otpornosti Hrvatske te kratko prikazati rezultate istraživanja o ekonomskoj otpornosti nautičkog turizma i hrvatskoga gospodarstva u cjelini, a koje sam nedavno proveo. Rezultate istraživanja nastojat ću prikazati na jednostavan i razumljiv način, na sa izračunima i brojkama, kako bi ih mogao pratiti što širi krug čitatelja.

Namjerno u ovom tekstu neću govoriti o lustraciji, bez koje, po mom mišljenju, nema trajnog društvenog mira, a bez društvenog mira nema ni održivog napretka. Neću govoriti ni o korupciji koja, prema procjenama međunarodnih istraživanja, Hrvatsku opterećuje smanjenjem bruto domaćeg proizvoda od približno 13 %. Neću govoriti ni o iseljavanju obrazovanih hrvatskih građana uz istodobnu imigraciju pretežito niskokvalificirane radne snage iz azijskih zemalja. Umjesto toga, usmjerit ću se na pojam ekonomske otpornosti, koji se posljednjih godina sve češće koristi u političkom prostoru.

Postavlja se pitanje znaju li naši političari, koji često koriste pojam ekonomske otpornosti, što on uistinu znači, kako se mjeri i kako se sustavno oblikuje. Neću reći da ne znaju, ali još je teže ustvrditi da znaju. Budući da je ovo svojevrsni pokušaj edukacijskog novinarstva, pokušat ću im pomoći kako se tim pojmom ne bi olako i neprecizno služili. Da odmah bude jasno, treba razlikovati pojmove ekonomska otpornost i ekonomska ovisnost.

Ekonomska otpornost nacionalnog gospodarstva danas postaje jedno od ključnih pitanja suvremene ekonomske teorije i nacionalnih razvojnih politika. Globalizacija, financijska međuovisnost, geopolitičke krize, energetski šokovi i pandemije pokazali su da gospodarski rast sam po sebi nije dovoljan za dugoročnu stabilnost, već je presudna sposobnost gospodarstva da apsorbira, prilagodi se i prevlada vanjske i unutarnje poremećaje.

Ekonomska otpornost definira se kao sposobnost nacionalne ekonomije da prepozna, apsorbira, prilagodi se i oporavi od šokova uz očuvanje ključnih funkcija i razvojnih potencijala. Ona uključuje ne samo brzinu oporavka nego i strukturnu prilagodbu koja povećava dugoročnu stabilnost i konkurentnost. Suvremena literatura razlikuje više dimenzija otpornosti: (1) makroekonomsku stabilnost, (2) sektorsku i proizvodnu diverzifikaciju, (3) tehnološku i energetsku sigurnost te (4) institucionalnu kvalitetu i učinkovitost javne uprave. Ovome bih dodao i petu dimenziju na koju upozorava profesor Tipurić, a to je sustav kadrovskog ekipiranja, posebno u najvišem državnom establišmentu koji odlučuje o ekonomskoj politici Hrvatske, a koji on karakterizira kao morokraciju. Ta peta dimenzija predstavlja problem država u tranziciji koje imaju prioritetni zadatak prijelaza sa socijalističke dogovorne ekonomije na kapitalističku tržišnu ekonomiju. Na tom se putu pojavljuju brojne prepreke, a jedna od njih svakako je i neznanje. Ova peta dimenzija ekonomske otpornosti odnosi se ponajprije na države u tranziciji, pa tako i na Hrvatsku, jer je u razvijenim državama donošenje odluka na štetu vlastitoga nacionalnog gospodarstva neprihvatljivo.

S obzirom na hrvatsko gospodarstvo, treba istaknuti kako je ekonomska otpornost posebno važna za male otvorene ekonomije poput Hrvatske, koje su izrazito ovisne o međunarodnoj trgovini i kapitalu. Dodatni strukturni izazov predstavlja koncentracija na turizam, što povećava sezonalnost i makroekonomsku ranjivost. U tom kontekstu raste važnost selektivnih i visokodohodovnih oblika turizma, pri čemu nautički turizam ostvaruje snažne multiplikativne učinke kroz povezane sektore poput pomorstva, infrastrukture i usluga.

Važan element ekonomske otpornosti jest i vlasnička struktura kapitala. Ekonomije s većim udjelom domaćeg vlasništva lakše provode razvojne politike i zadržavaju veću razinu dohotka, dok visoka dominacija stranog kapitala može povećati odljev dobiti i ograničiti strateško upravljanje razvojem. U hrvatskom slučaju to se očituje kroz značajnu prisutnost stranog vlasništva u ključnim sektorima, što dodatno utječe na ekonomsku autonomiju, a razlog je što se ne upravlja ulaskom stranih ulaganja.

Ovo je bilo tek kratko obrazloženje pojma ekonomske otpornosti, uz sažet osvrt na hrvatsko gospodarstvo.

Postavlja se pitanje kakva je ekonomska otpornost Hrvatske i možemo li njome biti zadovoljni, jer upravo ona oblikuje budućnost uz koju je uvijek vezana nada u bolje sutra.

Ako se pođe od vlasničke strukture hrvatskoga gospodarstva, koja je jedna od ključnih činitelja ekonomske otpornosti, treba znati da je oko 45 % hrvatske ekonomije u stranom, a 55 % u domaćem vlasništvu.

Što nam govori takva vlasnička struktura?

• Strani kapital, s učešćem od 45 % u ukupnom hrvatskom gospodarstvu, dominira u strateškim sektorima države:
• financijama, novcu i financijskim tijekovima (banke i kreditiranje)
• potrošnji i distribuciji (trgovina i maloprodaja)
• strateškim inputima, energetici (nafta i derivati) te komunikacijama.
• Domaći kapital, s češćem od 55 % u ukupnom hrvatskom gospodarstvu, dominira u realnim i proizvodnim sektorima gospodarstva:
• građevinarstvu i nekretninama
• industriji i proizvodnji
• dijelu turizma i specifičnim nišama (primjerice u dijelu nautičkog turizma)
• dijelu transporta i logistike.

Iz ovakvog odnosa dvaju vlasničkih slojeva proizlazi jasna strukturna asimetrija hrvatskoga gospodarstva:

• strani kapital dominira u nadzoru ekonomskih tijekova (financije, potrošnja, komunikcije i energija)
• domaći kapital dominira u realnoj ekonomiji (industrija, građevinarstvo i lokalni turizam).

Takva struktura hrvatskoga gospodarstva upućuje na hibridni model nacionalne ekonomije u kojem se operativna kontrola i nadzor nad ključnim ekonomskim polugama i stvarna proizvodna aktivnost nalaze u različitim vlasničkim rukama.

Ovakva struktura ima dvostruke razvojne učinke.

S jedne strane, prisutnost stranog kapitala pridonosi stabilnosti financijskog sustava, integraciji u međunarodne tijekove kapitala te pristupu globalnim investicijskim mrežama. Time se jača makroekonomska stabilnost i ubrzava modernizacija pojedinih sektora. S druge strane, koncentracija stranog vlasništva u nadzornim sektorima znači da dio ekonomske dobiti i financijskih tijekova odlazi izvan nacionalne ekonomije, što može ograničiti dugoročnu akumulaciju domaćeg kapitala te razvoj velikih domaćih poduzetničkih sustava. Također, gubitak nadzora nad strateškim sektorima, posebno nad financijskim sustavom, onemogućuje jednak pristup kapitalu domaćih i stranih poduzetnika, što ograničava domaće investicije i razvoj poduzetništva.

Što to znači za Hrvatsku?

Moje posljednje istraživanje ekonomske otpornosti hrvatskoga gospodarstva pokazuje na sljedeće (citiram): „U tranzicijskim državama Europske unije udio stranog kapitala je visok, ali varira ovisno o snazi domaćeg sektora i industrijskoj strukturi. Raspon se kreće između 30 % i 60 %, a Hrvatska se nalazi u gornjem dijelu tog raspona, što ukazuje na:

• visoku otvorenost kapitala
• slabu domaću korporativnu bazu
• snažnu integraciju u međunarodne vlasničke strukture
• gubitak nadzora nad ekonomskim politikama brojnih nacionalnih sektora.

Važno je naglasiti da se strana ulaganja ne mogu tumačiti kao uzrok lošijih rezultata nacionalnoga gospodarstva. Ako se njima upravlja na način koji štiti nacionalne interese, odnosno ako se usmjeravaju u razvojne pravce koje država želi poticati, a ograničavaju u strateškim područjima koja želi zadržati pod vlastitim nadzorom, tada strana ulaganja nisu problem nego važan razvojni čimbenik. Dakle, problem nije strani kapital sam po sebi, nego sposobnost države da nadzire i upravlja njegovim ulaskom i djelovanjem. Stoga ću u nastavku, u najkraćim crtama i u komparativnom smislu, prikazati kako pojedine države u tranziciji pristupaju stranim ulaganjima.

• Poljska je najbliža modelu „nadzirane otvorenosti“. Strani kapital prisutan je, ali nije dominantno preuzeo cjelokupnu ekonomsku strukturu. Ključno je da država i domaći kapital i dalje imaju značajnu ulogu u bankarstvu, energetici i velikim industrijskim sustavima. Posebno su važni snažna poljoprivreda i razvijen domaći srednji poduzetnički sloj. Time Poljska održava relativno visoku razinu ekonomske suverenosti u usporedbi s ostalim tranzicijskim državama.
• Češka predstavlja industrijski najuravnoteženiji tranzicijski model. Iako je velik dio bankarskog i financijskog sektora u stranom vlasništvu, zemlja je zadržala snažnu proizvodnu bazu, posebno u automobilskoj i strojarskoj industriji. Strani kapital izrazito je prisutan, ali je integriran u postojeću industrijsku strukturu, čime je spriječena deindustrijalizacija i razvoj gospodarstva temeljenog isključivo na uslugama.
• Mađarska ima mješoviti model u kojem je značajan dio gospodarstva otvoren stranom kapitalu, ali država posljednjih godina aktivno nastoji povećati nadzor nad strateškim sektorima poput bankarstva, energetike i medija. Unatoč tim intervencijama, strani kapital i dalje ima snažan utjecaj, što rezultira modelom parcijalnog ekonomskog nadzora.
• Slovačka je najizraženiji primjer industrijske ovisnosti o stranom kapitalu. Gospodarstvo je snažno industrijalizirano, ali gotovo u potpunosti integrirano u proizvodne lance stranih multinacionalnih kompanija, osobito u automobilskoj industriji. Bankarski sektor i izvoz također su pod snažnim stranim nadzorom, što ograničava razvoj autonomnoga domaćeg kapitala.
• Rumunjska pokazuje visoku prisutnost stranog kapitala uz neravnomjeran razvoj gospodarstva. Strani investitori dominiraju u bankarstvu, energetici i dijelu industrije, dok domaći sektor ostaje slab i fragmentiran. Ekonomski rast u velikoj mjeri ovisi o vanjskim ulaganjima, što stvara strukturnu ovisnost, ali istodobno ostavlja prostor za daljnju konvergenciju.
• Bugarska je jedna od najotvorenijih i najovisnijih tranzicijskih ekonomija Europske unije. Strani kapital dominira u bankarskom sektoru, energetici i trgovini, dok je domaći kapital izrazito slab. Takva gospodarska struktura ima ograničen kapacitet stvaranja velikih domaćih poduzeća, što dodatno učvršćuje ovisnost o vanjskim akterima.
• Hrvatska ima izraženu ovisnost o stranom kapitalu u ključnim sektorima, posebno u bankarstvu, trgovini i dijelu energetike. Domaći korporativni sektor relativno je slab, a industrijska baza manja nego u usporedivim tranzicijskim državama. Zbog toga strani kapital ima vrlo snažan utjecaj ne samo na investicijsku strukturu nego i na ukupne profitne tijekove te razvojne smjerove hrvatskoga gospodarstva.

Analiza pokazuje da razina stranoga kapitala nije ključna razlika među državama, nego struktura gospodarstva i sposobnost upravljanja strateškim sektorima.

Hrvatska se pritom nalazi u skupini ekonomija s izraženom strukturnom ovisnošću o stranom kapitalu, osobito u financijskom, trgovačkom i energetskom sektoru. Za razliku od država koje su razvile snažnije domaće korporativne sustave, Hrvatska se u većoj mjeri oslanja na vanjske investicijske tijekove, što ograničava razvoj autonomne ekonomske politike.“ (kraj citata.)

Usporedba s razvijenim državama članicama Europske unije, koju sam proveo, pokazuje kako Njemačka ima oko 20 % stranih izravnih ulaganja (FDI), dok Nizozemska ima najviše, oko 40 % stranog vlasništva u svojem gospodarstvu. Ono što je za te države ključno jest činjenica da država strogo nadzire gdje će i na koji način dopustiti ulazak stranoga kapitala. Razvijene države pritom ljubomorno čuvaju svoje strateške sektore kako bi i stranim vlasnicima nametnule poštivanje vlastitih nacionalnih interesa. Hrvatska je od takvog modela i odnosa prema stranim ulaganjima još uvijek jako daleko.

Dakle, razlika između razvijenih i tranzicijskih ekonomija Europske unije, konkretno Hrvatske, očituje se u načinu upravljanja stranim kapitalom i njegovoj ulozi u nacionalnom gospodarstvu. Dok razvijene države strani kapital koriste kao dopunu domaćem ekonomskom sustavu, tranzicijske ekonomije često ga koriste kao primarni instrument gospodarskog rasta i modernizacije, čime postupno gube nadzor nad ključnim segmentima nacionalnoga gospodarstva.

Upravo se u toj razlici nalazi odgovor na pitanje ekonomske (ne)otpornosti Hrvatske.

 

• Razvijene ekonomije karakterizira:
• Selektivno otvaranje tržišta – ulazak stranog kapitala uvjetovan je nacionalnim interesima, industrijskom politikom i procjenom njegovih dugoročnih učinaka na gospodarstvo.
• Zaštita strateških sektora – energetika, infrastruktura, obrana, telekomunikacije i dijelovi financijskog sustava ostaju pod snažnim domaćim ili državnim nadzorom, čime se zadržava nadzor nad ključnim razvojnim polugama.
• Razvoj velikih domaćih poduzeća – države aktivno podupiru stvaranje nacionalnih „champion“ kompanija kroz industrijsku politiku, regulatorne mjere i poticaje.
• Strani kapital kao dopuna sustavu – izravna strana ulaganja (FDI) imaju važnu ulogu, ali ne čine temelj gospodarstva; primat ostaje na domaćem kapitalu i nacionalnim institucijama.

 

• Tranzicijske ekonomije (Hrvatska) karakterizira:
• Otvoreno tržište kao glavni razvojni mehanizam – nakon tranzicije tržišta su brzo liberalizirana uz očekivanje da će strani kapital ubrzati gospodarski razvoj.
• Brza privatizacija i liberalizacija – državna poduzeća u velikoj su mjeri prešla u ruke stranih investitora, osobito u bankarskom i trgovačkom sektoru.
• Visoka ovisnost o stranom financijskom i maloprodajnom sektoru – u državama poput Hrvatske značajan dio banaka i trgovačkih lanaca nalazi se pod stranim nadzorom, što povećava odljev dobiti i smanjuje razvojni učinak kapitala na nacionalno gospodarstvo.
• Slabiji razvoj domaćeg kapitala – dominacija stranih poduzeća otežava razvoj domaćih kompanija i usporava stvaranje snažnog nacionalnog investicijskog sektora.

Zaključno, razlika između razvijenih i tranzicijskih ekonomija, primjerice Hrvatske, nije toliko u otvorenosti prema stranom kapitalu, nego u načinu upravljanja njime. Razvijene države kombiniraju otvorenost s jakim institucionalnim nadzorom i razvojem vlastitih korporacija, dok tranzicijske ekonomije, zbog slabijeg domaćeg kapitala, često razvijaju strukturnu ovisnost o stranim investitorima. Ipak, može se zaključiti da u uvjetima kada država ne nadzire ulazak stranog kapitala ulazak stranog kapitala u pravilu se odvija na štetu nacionalne ekonomije.

Važan dodatni element jest i činjenica da razvijene države, iako imaju niži relativni udio stranog kapitala u vlastitim gospodarstvima, istodobno intenzivno investiraju u inozemstvu. Na taj način dodatno jačaju svoju globalnu ekonomsku poziciju, što nije u istoj mjeri slučaj kod većine tranzicijskih država.

Primjeri, poput Poljske, pokazuju sva jasniji zaokret tranzicijskih država prema jačanju domaćeg poduzetništva i selektivnijoj politici prema stranim ulaganjima, čime se postupno smanjuje ovisnost o vanjskom kapitalu.

U konačnici, dugoročno održiv razvoj zahtijeva ravnotežu između otvorenosti prema investicijama i očuvanja nacionalne ekonomske samostalnosti, osobito u strateškim sektorima gospodarstva.

Hrvatska se unutar Europske unije nalazi u specifičnoj hibridnoj poziciji koja se može razumjeti kroz razliku između formalnog institucionalnog statusa i stvarne ekonomske strukture. Formalno, Hrvatska pripada skupini gospodarstava Europske unije koje pokazuju razvoj, no strukturno i dalje zadržava značajna obilježja tranzicijskog modela, osobito u pogledu vlasničke strukture i razvoja domaćega kapitala. Udio stranoga kapitala u gospodarstvu (oko 45 %) upućuje na visoku razinu otvorenosti, ali i na ograničenu sposobnost domaće akumulacije kapitala te slabiju prisutnost velikih domaćih korporacija.

Takva pozicija rezultira hibridnim modelom razvoja koji istodobno stvara određene razvojne prednosti, ali i nameće značajna strukturna ograničenja.

• Pozitivni učinci:
  • stabilan priljev kapitala i investicija
  • integracija u globalne lance vrijednosti
  • modernizacija poslovnih modela
  • stabilnost financijskog sustava
• Strukturna ograničenja:
• slabiji razvoj domaćih velikih poduzeća
• odljev dobiti prema inozemstvu
• visoka ovisnost o stranim korporacijama
• ograničena akumulacija domaćeg kapitala
• Nejednaki pristup kapitalu kod banaka u odnosu na strane poduzetnike

Ono što je za Hrvatsku posebno važno jest neadekvatan institucionalni okvir koji pridonosi navedenim strukturnim slabostima. Uz vlasničku strukturu gospodarstva, ključnu ulogu u oblikovanju ekonomskog modela imaju državne institucije, kvaliteta upravljanja i sposobnost strateškog odlučivanja. U uvjetima slabije institucionalne učinkovitosti, neadekvatne obrazovanosti, korupcijskih rizika i nedovoljno dosljednog strateškog planiranja, sposobnost države da usmjerava gospodarski razvoj i selektivno upravlja stranim kapitalom dodatno je ograničena.

U istraživanju koje sam proveo na sedam tranzicijskih država (Češke, Slovačke, Poljske, Hrvatske, Mađarske, Slovenije, Rumunjske i Bugarske), Hrvatska se nalazi u sredini prema zastupljenosti stranog kapitala u nacionalnoj ekonomiji, a također se nalazi u sredini prema BDP-u po stanovniku. Istodobno, Rumunjska i Bugarska imaju gotovo 60 % stranog vlasništva u nacionalnoj ekonomiji i najniži BDP po stanovniku među promatranim državama, čime omogućuju Hrvatskoj poziciju sredine.

Treba naglasiti da se pri procjeni ekonomske otpornosti Hrvatske, kao i drugih država članica Europske unije, pozornost ne treba usmjeriti isključivo na visinu stranih ulaganja u nacionalno gospodarstvo. Mnogo je važnije u koje su gospodarske djelatnosti ta ulaganja usmjerena te u kojoj mjeri država upravlja njihovim ulaskom u strateške sektore nacionalne ekonomije.

U istraživanju ekonomske otpornosti koriste se brojni kvantitativni pokazatelji koji omogućuju objektivnu usporedbu različitih gospodarskih struktura. U ovom istraživanju primijenjena su četiri temeljna pokazatelja:

• Koeficijent kapitalne otpornosti (KKO)
• Koeficijent produktivnosti rada (KPR)
• Koeficijent kapitalne efikasnosti (KKE)
• Sintetički indeks ekonomske otpornosti (IER).

Rezultati dobiveni u ovom istraživanju, iako su za sada izračunati za jedan veliki gospodarski sektor, jasno pokazuju da sama razina stranog kapitala nije presudan čimbenik ekonomske otpornosti. Presudan je način na koji je strani kapital uključen u nacionalno gospodarstvo te u kojoj mjeri država zadržava mogućnost upravljanja razvojem svojih strateških djelatnosti. Upravo zato razvijene ekonomije mogu imati visok udio stranog kapitala, a istodobno zadržati visoku ekonomsku otpornost, dok tranzicijske ekonomije sa sličnim udjelom stranog kapitala često razvijaju veću strukturnu ovisnost.

S obzirom na navedeno, činjenica da se većina strateških sektora hrvatskoga gospodarstva danas nalazi pod pretežitom nadzorom stranog kapitala predstavlja temeljni uzrok niske ekonomske otpornosti Hrvatske. Upravo zato vlasnička struktura strateških gospodarskih sustava postaje pitanje nacionalne ekonomske sigurnosti, a ne samo poduzetničke politike.

Još jedan problem ekonomske otpornosti pokazao se u istraživanju otpornosti nautičkog turizma, konkretno segmenta marina. Oko trećine hrvatskih marina i ukupnog broja vezova nalazi se u stranom vlasništvu. Strani kapital pritom nema primarni interes za izgradnju novih marina, nego za preuzimanje već postojećih kapaciteta. Prema nekim relevantnim izvorima, priprema se i prodaja većeg dijela marina u vlasništvu ACI-ja. Na taj način udio marina u stranom vlasništvu mogao bi prijeći 50 %.

Kako ocijeniti upravljanje industrijom marina od strane države?

Najkraće rečeno, odluke se često donose temeljem nedovoljnog razumijevanja gospodarske uloge marina u hrvatskom priobalju, koje obiluje brojnim malim općinama i naseljima te relativno malim brojem većih gradova.

Da budem kratak, uloga marina u većim gradovima ne participira značajno u ukupnoj ekonomiji grada. Međutim, kada se marina nalazi u manjim općinama i naseljima, ona preuzima ulogu lokalnog razvojnog lidera oko kojega se oblikuje gospodarski razvoj.

Istraživanja pokazuju da marina u hrvatskom vlasništvu značajno pridonosi lokalnom razvoju i preuzima ulogu lokalnog lidera, dok se marina u stranom vlasništvu od takve razvojne funkcije uglavnom distancira. Marina u stranom vlasništvu prvenstveno ima cilj ostvarivanja profita kroz vlastito poslovanje, dok se širi lokalni razvojni učinci najčešće ne nalaze u središtu njezina poslovnog interesa.

Stoga dopustiti prodaju marina koje se nalaze u malim općinama i naseljima te njihov prelazak u strano vlasništvo znači zanemariti njihovu širu razvojnu funkciju. Takva odluka ne predstavlja samo promjenu vlasničke strukture, nego znači ograničavanje lokalnog razvoja, što dugoročno ima negativne demografske posljedice, uključujući daljnje iseljavanje.

Izbjegavanje suradnje s hrvatskom znanošću, odnosno djelovanje svojevrsne morokracije u kojoj se odluke često donose bez dovoljnog stručnog znanja i bez korištenja domaćih istraživanja, predstavlja ozbiljan problem za nedovoljno otpornu hrvatsku ekonomiju.

Upravo se ovdje otvara pitanje odgovornosti hrvatskog političkog establišmenta koji oblikuje gospodarske politike. Pitam se koliko je, kako slikovito kaže naš narod, dug put od „guzice do glave“, odnosno koliko je vremena potrebno da političke odluke budu povezane s razumijevanjem stvarnih ekonomskih posljedica. Stoga je analiza ekonomske otpornosti hrvatskoga gospodarstva tema koja zahtijeva složeno i interdisciplinarno istraživanje. Takvo istraživanje trebalo bi biti imanentno hrvatskom političkom establišmentu, jer bez znanstveno utemeljenih odluka nema ni kvalitetnog upravljanja nacionalnim razvojem.

Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković

Zagreb, 16. srpnja 2026.