Podjeli

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije uspio je svojim dolaskom u Vukovar, na dan pogibije hrvatskih junaka, generala Blaga Zadre i bojnika Alfreda Hilla još jednom nanijeti duboke rane u srca onih koji su izgubili svoje najmilije u velikosrpskoj agresiji. Još kad se vidjelo kako iz njegove ruke s ponosom primaju  neka odličja Pupovac i Stanimirović, a prije toga slično je uručio i ratnom zločincu Vojislavu Šešelju, mnogima je pao mrak na oči.

Međutim, kad je izjavio  da „oni koji čine nasilje nad bespomoćnim ljudima, bilo u ratu ili miru, dostojni su svake osude  i prezira“ sve nas je ostavio u dilemi- na koga je to mislio, odnosno tko su to „oni“? Zašto nije rekao otvoreno i jasno da su Srbi bili agresor na Republiku Hrvatsku i kakva je u svemu tome bila uloga jednog Vojislava Stanimirovića, kojeg će hrvatski narod pamtiti kao ratnog zločinca?

Nu, ovo je bila prigoda da  Porfirije barem spomene i bl. Alojzija Stepinca, koji je Srbima i dalje trn u oku, iako nas više i ne treba zamarati što neki porfiriji uopće i misle o ovom za nas svetom čovjeku, jer ipak je najvažnije  što o tome mislimo mi, Hrvati. A za nas je on bio i ostao – svetac, bez obzira što su ga 11. listopada 1946. osudili Jugoslaveni (Udbaši), u Zagrebu, na montiranom političkom procesu. Naime, još nam ni danas „nije jasno“, kako je Stepinac uopće mogao biti izveden pred komunistički sud? Kad je nepravedno osuđen, na dugogodišnju zatvorsku kaznu, ta je presuda nevjerojatno odjeknula u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta. Ljudi su bili zaprepašteni činjenicom da je njihov nadbiskup, uz kojeg su proživjeli sve strahote rata i kojeg su itekako dobro poznavali sa svim njegovim stavovima i istančanim osjećajem za istinu i pravdu, više ne će biti u mogućnosti predvoditi Crkvu u Hrvata, već će morati sjediti u lepoglavskom zatvoru – 16 godina! Ta nepravedna osuđujuća presuda kod vjernika, izazvala je prije svega neizmjernu tugu, a zatim i strepnju od šireg progona  katolika, što se i dogodilo. O tome treba neprestano govoriti i pisati. Građani su svoj otpor ovoj nepravdi  iskazivali javnim molitvama za osuđenog nadbiskupa. Kako je presuda među narodom izazvala očigledan nemir i nepovjerenje prema vlasti zbog nepravedne osude, Komunistička je partija sa svojim aktivistima, poglavito pripadnicima  SKOJ-a na sastancima tzv. uličnih blokova obavljala, samo u njihovoj maniri  svojstven, pritisak na građane da se solidariziraju s izrečenom osudom. Ovakav postupak  bio je  dokaz  da su znali kakav je revolt izazvala presuda te su ga nastojali prisilnim iznuđivanjem solidarnosti pojedinaca s osudom prigušiti. Međutim, Hrvate nitko nije mogao uvjeriti da je Stepinac kriv, a tako je ostalo i do danas. Nu, konačnu istinu o ovom velikom čovjeku izrekao je i objavio  Sabor Republike Hrvatske, koji je na zasjedanju 14. veljače 1992. donio Deklaraciju o osudi političkog procesa  i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu. O tom iznimno važnom dokumentu, kojeg je potpisao tadašnji predsjednik Sabora dr. Žarko Domljan, malo se zna i govori, pa ga svakako treba citirati u cijelosti-da se ne zaboravi. U njemu doslovce piše:

  1. Nakon devet stoljeća uporne borbe za opstanak i ponovno stjecanje državnosti, hrvatski narod ostvaruje svoju vjekovnu težnju za slobodom i neovisnošću.
  2. Upravo ovom sazivu Hrvatskog sabora pripala je čast proglasiti samostalnost, suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske.
  3. Među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi, koji su svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskog naroda, Hrvatski sabor posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koji je nepravedno suđen, čime je nanesena  nepravda i uvreda hrvatskom narodu.

Na montiranom političkom sudskom  procesu nevino je osuđen stoga što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana, sa dalekosežnim ciljem uništenja Katoličke crkve, kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda.

Osuđen je stoga što je djelovao protiv nasilja i zločina komunističke vlasti, isto kao što je djelovao u vihoru i okrutnostima Drugog svjetskog rata, u zaštitu progonjenih, neovisno o njihovom narodnosnom  podrijetlu, ili vjerskom svjetonazoru.

Iako hrvatski narod i Katolička crkva nikada nisu priznali osudu nadbiskupu Stepincu, Hrvatski sabor, kao najviše predstavničko tijelo Hrvatske, izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi kardinala Alojzija Stepinca, ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvredu hrvatskom narodu.

  1. Osudom montiranog procesa i osude nadbiskupu Stepincu, Hrvatski sabor istodobno osuđuje političke procese brojnim nevino suđenim svećenicima, redovnicima i vjernicima, osuđujući na taj način i protunarodni komunistički režim.

Dakle, i Hrvatski sabor rekao je svoje. Pupovac kao dugogodišnji zastupnik u Hrvatskom saboru to i te kako dobro zna, pa se postavlja pitanje – zašto šuti?

Sada bi se trebala i morala donijeti i „deklaraciju“ o onima koji su sudili i osudili ovog svetog čovjeka, pa i onima koji ga prešućuju, da se  na isti ili sličan način sudi i njima. Naime, mi se neprestano sjećamo žrtava, poglavito u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, ali ne i onih koji su krivi za njihovu sudbinu.

Drugim riječima, tko je kriv što je nevini Stepinac osuđen na kaznu oduzimanja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te gubitkom političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina?

Tijekom suđenja, koje je bilo i cirkus za one komunjare koji su dobili propusnicu da na suđenju uživaju u mukama ovog čovjeka, danas blaženom, a sutra svetom Alojziju Stepincu ovaj veliki čovjek neprestano je ponavljao: „Moja je savjest čista, a povijest će jednom reći i o tome svoj sud“.

Stoga, tražimo da se, ako ništa drugo, proglase krivim i  tadašnji javni tužitelj NRH Jakov Blažević, njegovi suradnici Josip Hrnčević, Dragutin Despot i dr. Božidar Krausu, pripadnicima Ozne, među kojima je bio i „slavni“ Manolić, a poglavito da se „osudi“ sudac koji je osudio Stepinca –    dr. Žarko Vimpulšek, bez obzira što većina više nije živa.

Sramotno je da smo u Vukovaru na dan pogibije hrvatskih junaka non-stop morali putem gotovo svih medija slušati i gledati Pupovca, Stanimirovića i Porfirija, koji „su „molili za svakog stradalog, za svaku nevinu žrtvu u Vukovaru, i sam grad Vukovar“, kako smo čuli, a što nije ništa drugo nego  – smijurija.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema