By Legenda o zakletvi
Iako o životu pape Agatona znamo malo, ipak bi njegovo ime i spomendan u srcu svakog Hrvata vjernika moralo buditi radosnu uspomenu. On stoji kao svijetao lik na početku naše povijesti koja počinje pokrštavanjem našega naroda. Kao papa na čelu Crkve stajao je od god. 678. do 681., kratko doduše razdoblje, ali za nas Hrvate od najveće važnosti.
Papa Agaton rođen je u Palermu na Siciliji. Nakon što je imenovan kardinalom, izabran je za papu 678. godine. Na Petrovoj je stolici bio manje od tri godine, ali je sve osvajao blagom i veselom naravi. Održao je u Rimu o Uskrsu 680. godine crkveni sabor s kojega je poslao poslanicu caru Konstantinu IV. u Carigrad. Uz papu, poslanicu je potpisalo svih 125 prisutnih biskupa, među kojima i biskup iz Istre, dok s ostalog hrvatskog područja nema potpisnika. U Papinu pismu među inima piše: “Između barbarskih naroda, kako Langobarda tako i Slavena, također u sredini Franaka i Gala, nalaze se mnogi od mojih sluga (tj. biskupa), koji se s obzirom na apostolsku vjeru ne prestaju revno mučiti…”
Naši povjesničari Sakač i Mandić, utvrđuju da se iz toga Papina pisma vidi da su god 680., među nekim slavenskim narodima radili biskupi i da je taj narod još prije te godine već primio kršćanstvo. Taj narod može biti samo hrvatski, jer su ostali slavenski narodi pokrštavani tek pod konac 8. i početkom 9. stoljeća, a prema Agatonovoj poslanici već 680. godine među Hrvatima djeluje više biskupa i Hrvati su tada kršćani. Ostaje otvoreno pitanje boravak svetog Pavla apostola na Mljetu ili na Malti. Po zmiji bio je na Mljetu, a po priči talijanski teologa bio je na Malti.
(Po mom mišljenju Pavao je bio 62 godine po Kristu na otoku Mljetu puna tri mjeseca. Bacilo ga nevrijeme na taj otok. Zapravo, na Mljetu je zimovao i pokrstio ilirsko pleme Dalmate, koje su Rimljani romanizirali,Talijani Talijanizirali a Hrvati su ih kroatizirali. Pročitajte posljednje poglavlje Djela apostolski i sami donesite sud jeli Pavao bio na Mljetu ili na Malti. U ono doba Mljet su zvali Melita, a isto tako Maltu su zvali Melita.Na Malti nije onda bilo zmija,a nema ih ni danas,a na Mljet su morali dopremit mungose da potamane silno namnožene zmije. Ako je istina da je Pavao bio na Mljetu, onda su naši preci prvi pokršteni.)
Osim toga povijesnog podatka za nas je još važnije ono što piše u svome djelu ”De administrando imperio”, bizantski car Konstantin Porfirogenet, koji kao suvremenik prvoga hrvatskog kralja Tomislava vlada od 912. do 959. godine. On piše:
“Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. A od Pape su za to dobili molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.”
(Ova se zakletva i obećanje obistiniše 1991. godine kad je papa Vojtila priznao hrvatskom narodu pravo na slobodu i državua, a taj narod pobjedom u hrvatskom obrambenom i oslobodilačkom ratu porotiv srpskog i crnogorskog agresora, potvrdio ono što je Agaton obećao Hrvatima davne 680 godine.)
Taj tekst ide u svete stranice naše povijesti. On govori u prvom redu o veoma važnom događaju koji stoji na početku svih kršćanskih naroda, a to je naše pokrštenje. Tim događajem ušli smo sa svim posljedicama u kolo “kulturnih” europskih naroda, jer smo i kao narod počeli proživljavati kršćanski misterij, koji je svojim bogatstvom posvetio tolike naše sinove i kćeri, a onda podigao toliko crkava koje postadoše najtrajniji i najrječitiji svjedoci naše vjere i kulture. Taj tekst govori i o našoj narodnoj povezanosti s Bogom i s Petrom, Kristovim učenikom. Hrvati se kunu sv. Petru da neće voditi osvajačkih ratova i da će radije živjeti u miru. Koliko su ispunili tu zakletvu, govori nam povijest. Kako je ona često neobjektivno pisana, teško je na temelju svih pisanih dokumenata donijeti pravi sud. Svakako su si tom zakletvom zatvorili vrata osvajačkim pohodima, postavili si je kao ideal, a vjerujemo da su ga velikim dijelom i ostvarili. Ono blaženstvo koje je Isus uvrstio u svoj programatski govor na gori: “Blago mirotvorcima, jer će se zvati Božji sinovi! (Mt 5,9). A zato su primili i naročitu Božju zaštitu, pa su se kroz svoju, uistinu, tešku povijest, na ovoj vjetrometini udarani i potiskivani sa svih strana, uspjeli ipak održati kao narod sve do danas.
Preko Pavla apostola povezanost sa sv. Petrom, prvim papom, već na početku naše povijesti, pa ugovor s papom Agatonom valjda je razlog da su Hrvati kroz svoju povijest ostali vjerni papinstvu i Rimu, otklonivši uvijek odlučno napast, bilo raskola, bilo krivovjerja. I to je, sigurno, bila velika milost narodnom biću koja bi morala biti sveta obveza i za budućnost.
Najvažniji događaj Agatonova pontifikata je Šesti ekumenski sabor u Carigradu, zvan Trulski. Sabor je bio 680. i 681. godine, ali mu Papa na žalost nije dočekao kraj. Na tom je Saboru osuđena monoteletska hereza koja je tvrdila da su u Isusu dvije naravi, ali samo jedna volja.
Za donošenje odluke bila su značajna dva Agatonova pisma upućena Saboru. Papa Agaton umro je 10. siječnja 681. godine, a tijelo mu počiva u crkvi sv. Petra u Rimu. Nad grobom mu je uklesan natpis u latinskoj pjesmi od 12 stihova.
1.1K
Legenda o kletvi
U toj legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. Ali u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja poštovanoga. U prvom ga pismu moli neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti. Kada dobri kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na polju kod Kosova (u blizini Knina). Dukljanin piše što se dogodilo kralju Zvonimiru i zašto je prokleo Hrvate.
I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je uskrsnuo i obećao ponovo doći, da stvori novo nebo i novu zemlju. Ali čuvši to, ‘Bogom prokleti i nevjerni Hrvati’ počeše vikati na kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: ‘Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi! Neki pak trvde, da je umirući kralj govorio: Dabogda dugo ne imali kralja svoga roda i jezika.
Biće da je druga verzija kletve točnija, istinitija i ljudskija.Jer, u porvom slučaju, hrvtski je narod prokleo za sva vremena,a u drugoj nije. Ako se dogodila ta kletva onda se obistinila nakon 900 godina nastankom NDH. Ta je država nastala u ratu i u ratu nestala, pa je vjerojatnije da je kletva prestala 1991. godine, kad je hrvatski narod obrambenim i oslobodilačkim ratom protiv srpskog i crnogorsakog agresora, izvojevo konačnu pobjedu i stvorio slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku.
Dmitar Zvonimir hrvatski kralj, vladao je od 1075. do 1089. godine. Upamćen kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske Zvonimir je, kao i njegov prethodnik, nastavio politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. Njegova smrt 1089. bila je prekretnica u hrvatskoj povijesti. Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša iz plemena Lapčana. O sudbini sina malo se zna. Neki tvrde da je umro mlad od neke tada neizljerčive bolesti. Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II, sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru, ali i stoljećima poslije. Unatoč tome njegova smrt, kao i njegov brak sa Jelenom pokazali su se pogubnima za Hrvatsku jer su prouzročile sukcesijski rat, koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom mađarskih Arpadovića na hrvatsko prijestolje. Ubojstvom kralja Petra Svačića, i dolasku na vlast kralja Koloman 1102. godine, Hrvati gube slobodu i samostalnost. Sve do kraja 20 stoljeća bilasu to stoljeća neslobode ili poluslobode pod jarmom Mađara, Austrijanaca, Francuza,Talijana, Nijemaca, Turaka i Srba.
Prateći hrvatsku povijest tisuću godina, naročito posljednjih nekoliko decenija svjedoci smo zanimljive, ali žalosne povijesti hrvatskog naroda.
Hrvati se neprekidno pitaju, kakvo je to prokletstvo nad njima, i kad će konačno prestati zla kob koja ih prati stoljećima? Je li to doista posljedica tisućljetnog prokletstva dobrog kralja Dmitra Zvonimira kojem Hrvati nisu znali odati poštovanje već su mu nemilosrdno i bez žaljenja oduzeli život, vidjeti će se po isteku tisućljetnog roka. Mnogi su nesigurni glede godine, kada bi se tisućljetno prokletstvo nad Hrvatskom konačno moglo prekinuti, međutim, ako je prema legendi i predaji prokletstvo kralja Zvonimira izrečeno 1089 godine, u trenutku smrti, tada nedvojbeno tisuću godina izlazi 2089 godine.
Hoće li se tada konačno Hrvatima svanuti, vidjeti ćemo, ako ne mi, vidjeti će oni koji iza nas ostanu. Ako prežive! Ako nas bude pod ovim krvavim podnebesjem.
Kad sve sagledam sa svih strana, što se događa u nama , s nama i izvan nas, imajući na umu bijelu kugu, odlazak mnogih hrvatskih obitelji u tuđinu, masovno iseljavanje u posaljednje vrijeme, nameće se pitanje jasno do nejasnoće i upitno do neodgovora; jeli ova Bogom dana lijepa i bogata zemlja nama namijenjena ili nekim drugima!?
Šta bih dao da mi je znati, koliko će živjeti Hrvata na ovoj zemlji nakon stotinu, petsto ili tisuću godina. Zakletva Bogu i papi Agatonu obistinila se krajem dvadesetog stoljeća, a kletva kralj Zvonimira se obistinila početkom 21 stoljeća. Ništa višene stoji na puti hrvatskom narodu, (osim komunizma) za bolje dane, mir i blagostanje.
Ante Matić
