By ….Drastičan primjer te neobuzdane mržnje dolazi iz kuhinje bivših i sadašnjih visokopozicioniranih osoba iz javnog života. Pa tako izvjesna Suzana Arslani twita bivšoj ministrici Mireli Holy….
Možemo li uopće zamisliti kakva bi medijsko-politička klima vladala u javnom prostoru Hrvatske da se kojim slučajem nisu dogodile elementarne nepogode poput COVID-a 19 i razornog potresa na širem zagrebačkom području, pa onda još razornijeg koji je pogodio hrvatsku Banovinu? Bez ikakve sumnje imali bi projekcije rasta BDP-a od najmanje 4%, imali bi makroekonomsku stabilnost, imali bi konsolidirane državne financije s objektivnom perspektivom smanjenja državnog deficita, imali bi objektiviziranu priču o samodostatnosti i novom suverenizmu kroz jačanje domaćih prerađivačkih kapaciteta u poljoprivrednoj proizvodnji i niz drugih dobro isplaniranih srednjoročnih i dugoročnih gospodarskih projekata. Kreditni rejting bi nam rastao, rasle bi plaće, rasle bi mirovine, rasle bi socijalne naknade i mogli bi s puno optimizma gledati u budućnost.
Sve to danas nemamo, prisilno su pomaknuti rokovi za realizaciju novog rasta i stvorena je percepcija kao da ništa slično nikada realno nismo ni imali. Preko noći su agresivnom propagandom poništeni svi pozitivni efekti rada aktualne Vlade. Usred ovih katastrofa koje su pogodile Republiku Hrvatsku, sve su oči, osobito one udružene lijeve i desne oporbe, uprte u nadolazeće lokalne izbore, pa se na razvalinama katastrofa traga i za najmanjim sitnicom koja bi mogla nokautirati već ionako uzdrmane vladajuće. U katastrofama koje neminovno proizvode silne emocije, mainstream je u pravilu okrenut potrazi za senzacionalizmom, crnom kronikom, za negativnim primjerima koji daleko bolje padaju na plodno tlo, pune naslovnice i izazivaju sirove strasti, potiskujući bilo kakvu afirmativnu ili pozitivnu vijesti. Čini se da se usred elementarnih katastrofa ide onom logikom što gore to bolje?
Ako su ikome u Republici Hrvatskoj recentne katastrofe, osobito ova zadnja na Banovini, došle kao najljepši novogodišnji poklon, onda su kao dar s neba pale u krilo udruženoj lijevoj i desnoj oporbi, koja nakon silnih neuspješnih interpelacija konačno ima pravo oporbeno rušilačko oružje. Nakon što je Most uspješno srušio Orešković-Karamarkovu Vladu, pa su to isto pokušali učiniti dekapitacijom najuspješnijeg ministra financija u povijesti Hrvatske Zdravka Marića, sve do danas, nikada se nije ukazala bolja prigoda za rušenje vladajućih i otimanje Hrvatske iz ruku mrskog im HDZ-a. Usred ovih katastrofa, ujedinjena lijeva i desna oporba čini sve što im je na raspolaganju da se oslabibezobrazno popularna vladajuća stranka. Ne biraju se sredstva! U politici kao najstarijem zanatu na kugli zemaljskoj sve je dopušteno, sve je legitimno pa je tako dozvoljeno čak i političko profiterstvo na ruševinama Hrvatske. Korona i potresi postali su legitimni oporbeni maljevi za udaranje po glavi vladajućih. Zbog korone je pala Trumpova glava, pa zašto onda ne bi pala i Plenkovićeva kada su ujedinjenoj oporbi uz koronu darovana još dva razorna potresa u čijim ruševinama nije teško pronaći ciglu najveće odgovornosti za nesposobnost vladajućih?
Kreatori hrvatskog pakla, režiseri razdora, scenaristi podjela, u svojoj osebujnoj mašti znaju gdje treba udariti pa onda u usta agresivne oporbe stavljaju dobro razrađene teze koje ovi zbog intelektualne lijenosti populistički koriste na najagresivniji način i sve to čini se legitimnim, čini se atraktivnim i stvara se uvjerenje da će baš tom taktikom maksimalno politički poentirati. Udara se na ono što ujedinjuje naciju, udara se na emocije, na strast, na ono što stvara ozračje nacionalnog zajedništva. U nedostatku dokaza da se na razvalinama stradale Banovine nađu živi svjedoci koji bi pred TV kamerama potvrdili nesposobnost vladajuće nomenklature da kompetentno vladaju ovom novom krizom, uranja se u prošlost i optužuje se ovu vlast za poslijeratnu obnovu, u kojoj je pored 150 000 obnovljenih objekata sigurno bilo određenih propusta. Kakve sveze ova politička garnitura ima sa događajima od prije 25 godina? Inicira se osnivanje kojekakvih povjerenstava, kamči se još pokoji dašak medijske pojavnosti, a zapravo se tim populističkim agitpropom potpuno skreće pogled sa svakog onog stradalnika koji u uvjetima ekstremne hladnoće trpi svoju nesreću znajući da za nesreću nije kriv ljudski faktor, a ponajmanje aktualne vlasti u Hrvatskoj. U ogromnoj količini dobra, u eksploziji dobrih djela, zajedništva volontera, Karitasa, Crvenog križa, Hrvatske vojske, licemjerno se traži onaj promil propusta i onda to u mainstreamu postaje udarna vijest.
Mi Hrvati smo emocionalan narod što je bezbroj puta dokazano na primjerima velike sreće kao i na primjerima velikih nesreća. To se pokazalo na primjerima izljeva silnih emocija zbog hrvatskih sportskih uspjeha, kao i na primjeru nevjerojatnog emocionalnog zajedništva u obrani domovine od najveće povijesne katastrofe koja nas je kao naciju zadesila. U to vrijeme nosila nas je pjesma iz Čavoglava, nosila nas je pjesma „Moja domovina“, a danas kada nas prema emocijalnom zajedništvu treba ponijeti pjesma i spot „Dajem ti srce zemljo moja“ na tu ideju se udara svim oružjima. Udara se morbidnim i niskim strastima od onih za koje su emocije i zajedništvo hrvatskog naroda smrtna opasnost za opstojnost vlastitih partija.
Drastičan primjer te neobuzdane mržnje dolazi iz kuhinje bivših i sadašnjih visokopozicioniranih osoba iz javnog života. Pa tako izvjesna Suzana Arslani twita bivšoj ministrici Mireli Holy: „Pun mije ku… ovog debilnog domoljubnog pilanja sa Dajem ti srce zemljo moja…Nezaustavljivo pranje mozga“. Mirela Holy odgovara: „Potpisujem, bljuje mi se kad to vidim i čujem.“ U istoj organiziranoj harangi na emocionalno zajedništvo hrvatske nacije javlja se i neko novo psihijatrijsko društvo koje dokazuje da je pjesma „Dajem ti srce zemljo moja“ apsolutno štetna za bilo kakvo pozitivno stvaranje ozračja zajedništva. Ovdje se postavlja jednostavno pitanje. Hoće li nam prije emocije i ljubav prema domovini i empatija za stradalnike izgraditi kuću ili crkvu ili će ih izgraditi otvorena mržnja prema svemu domoljubnom? Hoće li uspješnije pobijediti ove užasne nesreće oni koji šalju emotivne poruke ljubavi i zajedništva ili oni koji šalju morbidne poruke gađenja na sve što diše hrvatski.
Nevjerojatno je kako se ovakvim i sličnim stajalištima ujedinila desna i lijeva oporba. Nevjerojatno je kojom količinom jala idu đonom na vladajuće koristeći katastrofe za profane političke ciljeve. Osobito me to čudi i žalosti od pravovjernih domoljuba na desnom političkom spektru, jer bivšu Milanovićevu ministricu Mirelu Holy nije vrijedno ni spomenuti, osim u kontekstu lijevo liberalnih, uglavnom anacionalnih politika.
Desne snage u Republici Hrvatskoj su i na dalje na svom samoubilačkom pohodu koji je započeo rušenjem Kolinde Grabar Kitarović, pod parolom, potrebno je srušiti sve kako bi se srušio Andrej Plenković. Potrebno je obezvrijediti sve, čak i iskrene emocije kako bi se srušio HDZ. Iako je sve to apsolutno legitimno, postavlja se pitanje je li to produktivno ili kontraproduktivno za rast i opstanak njihovih stranaka i strančica, a još više je li ovakva politika produktivna i daje li ona svoj nužni doprinos izlasku Hrvatske iz ove velike krize.
Uvjeren sam da je to pogrešan put, uvjeren sam da ova vlast ima sposobnost i dužnost izvesti Hrvatsku i iz ove krize, uvjeren sam da će to obaviti savjesno, jer samo tako mogu računati na svoj rast i stečenu popularnost. Uvjeren sam da HDZ neće nikada nestati s političke scene Hrvatske što udružena ljevica i desnica silno žele. Uvjeren sam da bez jakog HDZ-a i jake, poštene i konsolidirane snage na desnom boku Hrvatske, koja će biti spremna HDZ-u pružiti ruku pomirenja, neće doći do nužnih ustavnih promjena u Republici Hrvatskoj. Hrvatskoj i HDZ-u je potreban snažan i pametan partner na desnoj strani političkog spektra, to je činjenica, i čini se da je u igri smišljeno poništavanje te činjenice, kao što su smišljeno slomljene sve ideje i vizije rasta konzervativne i demokršćanske Hrvatske. Umjesto da se na razvalinama hrvatske Banovine stvaraju pretpostavke za takav oblik političkog zajedništva, novim animozitetima se zapravo cementira ova neprincipijelna vladajuća koalicija kao trenutno jedina moguća i stabilna solucija. Agresivne desne i lijeve oporbene snage zapravo daju puni legitimitet srpsko-hrvatskoj koaliciji protiv koje sumanuto skupljaju političke bodove na ruševinama Hrvatske, nadajući se dobrom uspjehu na nadolazećim lokalnim izborima.
Kazimir Mikašek-Kazo
