By Ovogodišnji Uskrs došao je u jako nezgodno vrijeme. Niti veselja susreta sa svojima, niti druženja na obiteljskim ručkovima. Na Uskrs su tradicionalno djeca posjećivala roditelje. Naravno i unuci ako ih je bilo. Tradicija je ove godine malo na čekanju, svi čekamo bolja vremena, no nitko nam ne može uzeti uspomene iz djetinjstva.
U mom kraju na malome brijegu u Hrvatskom Zagorju, Uskrs je bio nešto posebno. Bilo je to prije svega buđenje prirode, poslije zime. Zime su u tom kraju bile jake s velikim zapusima snijega. Kako nam je izvor pitke vode bio u podnožju strmog brijega, čekali smo sunce, doslovno, ozebli.
No na prve proljetne zrake ljudi su živnuli.
Još dok je bilo snijega, započeli su poljoprivredni radovi. Najprije u vinogradu. Prva je bila rezidba. Trsovi su se uređivali a djeca su bila zadužena za sakupljanje reznica. Obrezane grančice skupljali smo i od njih radili Vuzemnicu. Gradili smo tu Vuzemnicu, predano skupivši svaku grančicu kako iz vinograda tako i iz bočnjaka. Vuzemnica je rasla iz dana u dan da bi pred sam Uskrs dosegla svoju konačnu veličinu. U njoj je bila svaka obrezana grančica tog proljeća.
Kako smo bili svi u većim obiteljima, starija djeca su već bila na školovanju u gradu. Ja sam djetinjstvo provela u društvu starijeg brata ali smo imali još i brata i sestru koji su živjeli u gradu. Brat je već bio oženjen i imao je dvoje djece. Sve smo ih željno očekivali za Uskrs.
Obično su došli na Veliku Subotu. To je bio najljepši dan u toj godini. Stisnuti u malenoj kičici cijelu smo se noć došaptavali sretni što smo zajedno.
Čekali smo jutro, uzbuđeno, jer smo ujutro trebali rano ići zapaliti svoju Vuzemnicu. Ona je bila obično na brijegu s kojeg se najdalje vidjelo. Ustali smo vrlo rano, jer vatra se ljepše vidjela ako je bio gušći mrak.
Svečani čin paljenja Vuzemnice obično je imao najstariji član obitelji. Imali smo baku i ona bi zapalila Vuzemnicu. Kada se Vuzemnica rasplamsala, bio je to jedinstven događaj. Na svakom brijegu gorila je Vuzemnica. Plamen je lizao nebo a mi smo pjevali pobožne pjesme. Grijući se uz prijateljsku vatru, majka bi izvadila doručak. Bila je to šunka, kuhana jaja, i luk. Stariji su pili rakiju a mi smo dobili čaj od lipe s malo vina.
Šunka je božanstveno mirisala, jaja su imala poseban okus. Sreća tog doručka, ostala je zauvijek u sjećanju. Okolo rascvjetale voćke, pune rose, ispod nogu, tek niknula trava, i vesela porodica koja doručkuje oko rasplamsale vatre.
Ta me slika zauvijek obilježila, od mene je stvorila čovjeka, koji pripada u obitelj..
Otišla sam iz svog kraja, kada je došlo moje vrijeme, no pratila me kroz život toplina tog jutra, nikada više nisam naišla na šunku koja miriše tako čarobno
Za mene i moje to je bila tradicija, nama važna, ali i bolna. Plakala sam svaki put kada bi moji otišli, koliko sam se veselila svakom njihovom dolasku, toliko sam tugovala i kada bi odlazili. Najteže mi je padalo kada sam se rastajala sa svojim nećacima. Po godinama su mi bili bliži, nego braća. Proveli smo na tom brijegu mnoga topla ljeta.
Mojih roditelja odavno nema, počivaju na jednom drugom brijegu. No kada ih posjećujemo u tom njihovom domu, pogledom tražimo naš brijeg i mjesto gdje smo palili našu Vuzemnicu.
Ove godine za Uskrs, na našem brijegu, nitko neće paliti Vuzemnicu, nitko ni neće obići grob naših roditelja. Zbog toga ovo je tužan Uskrs, najtužniji.
Sama uspomena, mami suze, no mama mi je znala reći, kada sam plakala za bračom .
Ne plači doći će oni opet, tako se i sada tješim ne plačem doći će drugi veseliji Uskrs.
Dragica Trumbetaš
